U Beču, u kojemu je živio od 1990. godine, 5. ožujka u 83. godini preminuo je skladatelj i dirigent Miro Belamarić. Miro Belamarić rođen je 9. veljače 1935. godine u Šibeniku. Nakon srednjoškolskog obrazovanja u rodnom gradu, studirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, dirigiranje u razredu Milana Horvata i kompoziciju u razredu Stjepana Šuleka. Usavršavao se u Salzburgu kod Lovre pl. Matačića i Sieni kod znamenitog rumunjskog dirigenta Sergiua Celibidachea. Bio je glazbeni urednik na nekadašnjem Radio Zagrebu te dirigent Simfonijskog orkestra tadašnje Radiotelevizije Zagreb i dirigent Gradskog kazališta Komedija, u kojemu je i debitirao u siječnju 1960. ravnajući operetom Vesela udovica Franza Lehára. S ansamblom Kazališta Komedija ostvario je dvije vrlo respektabilne snimke komičnih opera Tajni brak Domenica Cimarose i Grof Ory Gioachina Rossinija. Već je tada pokazao čvrstu želju da predanim i beskompromisnim radom postigne najbolji mogući rezultat. Vjerovao je u mlade talentirane umjetnike i često im je prvi davao priliku da potvrde svoju nadarenost.
Dirigentski rad Maestro Belamarić nastavio je u Hrvatskom narodnom kazalištu i to svoje uvjerenje na najbolji mogući način potvrdio 14. ožujka 1971. premijerom Verdijeve Traviate. Doveo je na pozornicu dvoje mladih pjevača. Dvadesetdvogodišnjoj tenorskoj zvijezdi Krunoslavu Cigoju omogućio je da ostvari prvu opernu ulogu – Alfreda, a Nadi Ruždjak (tada još Siriščević) poznatoj po operetnim ulogama, primjerice Adele u Šišmišu, povjerio je jednu od najtežih i najkompleksnijih dramskih opernih uloga – Violettu. Mladi umjetnici pod budnim dirigentskim okom i naravno uhom, ostvarili su odlične uloge i sve su kritike bile pozitivne (što se rijetko događa kad je riječ o izvedbama te opere). Traviata je postala jedna od najcjelovitijih i najboljih predstava zagrebačke Opere pa se održala na repertoaru više od dva desetljeća. Godine 1978. Belamarić je dirigirao Traviatom u Bečkoj državnoj operi a 1981. ravnao je Beethovenovim Fideliom u Operi u New Orleansu.
S Traviatom je Belamarić uveo običaj da se ozbiljne opere pjevaju u originalu, a komične su se dalje izvodile u hrvatskom prijevodu. Godine 1974. dirigent Belamarić okušao se i kao redatelj Ljubavnog napitka Gaetana Donizettija sa sjajnim Cigojem kao Nemorinom. Bila je to još jedna od onih biser-predstava koje se ne zaboravljaju.
Rane osamdesete godine prošloga stoljeća potvrdile su Mira Belamarića kao našega najboljeg dirigenta partitura ranog talijanskog belkanta. Najprije je 1980. na premijeri Norme u vrlo zapaženoj režiji Vlade Habuneka slavnoj Ljiljani Molnar-Talajić pružio priliku da tu najtežu ulogu u talijanskom sopranskom repertoaru predstavi i zagrebačkoj publici. I doveo je iz inozemstva već tada poznatu vagnerijanku Dunju Vejzović omogućivši joj da se okuša u talijanskom repertoaru. Ulogom Abigaille u Nabuccu pružio joj je 1984. priliku da krene i u sopranski repertoar. U međuvremenu je otkrio nesvakidašnji dramski sopran s koloraturama Venete Janeve Iveljić i iskoristio ga u punom sjaju u ulogama Norme i Abigaille. Norma i Nabucco krenuli su u osvajanje velikih europskih pozornica: Državne opere u Berlinu, Boljšoj teatra u Moskvi, Salzburga, Luxembourgha, Ludwigshafena. I Nabucco u režiji Petra Selema održao se desetljećima na pozornici HNK-a u Zagrebu i doživio više od 150 izvedbi.
No Miro Belamarić nije imao samo istančan osjećaj za izbor pjevača. Znao je odabrati i redatelje, pa je 1982. doveo kao gosta slavnog Giancarla Del Monaca da postavi na scenu Cavalleriju rusticanu i Pagliaccia kojima je sam ravnao. I ta je Cavalleria ostala antologijska. U njoj je mlada Ivanka Boljkovac, posljednji pravi veliki operni glas koji se pojavio u našem glazbenom životu, iznimno muzikalna pjevačica ali i vrlo darovita glumica, pokazala svoje velike mogućnosti kao Santuzza.
Iskazavši se kao dirigent talijanskog repertoara, poglavito djelima ranog belkanta i verizma, Belamarić je posegnuo za djelima njemačkoga repertoara, Richarda Wagnera i Richarda Straussa. Rajnino zlato i Walküra nisu se u HNK-u izvodili od ratnih i predratnih vremena, Saloma od pedesetih godina a Elektra nije uopće bila prikazana. Bio je to hrabar potez, ali se pokazao vrlo uspjelim. Sve četiri predstave unijele su dah suvremenog njemačkog teatra, tada smatranog vrlo modernim. Belamarić je, naime, pozvao njemačkog redatelja Hans-Petera Lehmanna, koji se dvadesetak godina ranije potvrdio kao redatelj Majstora pjevača, te također njemačkog scenografa i kostimografa Ekkeharda Grüblera za Walküru 1987. i Rajnino zlato 1989. Imajući povjerenje u mogućnosti nekih pjevača, nije oklijevao pružiti im šansu. Tako je Walküra otkrila mladenačku Brünnhildu svježeg i moćnog glasa – Blaženku Milić. Kao Wotan profilirao se, nažalost prerano umrli, Neven Belamarić. Ruža Pospiš-Baldani predstavila se zagrebačkoj publici kao Fricka. Zlatomira Nikolova našla je idealan repertoar za to razdoblje svoje karijere. Walküra je postala hit. Njezin je uspjeh prešao okvire HNK-a. Ansambl je i s njom krenuo na gostovanje i zagrebačka Walküra oduševila je publiku Kijeva i slavnog Boljšoj teatra u Moskvi.
Za Salomu Belamarić je 1988. pozvao švicarskog redatelja Tobiasa Richtera. Opet je nastala predstava koja je zainteresirala publiku i kritiku ne samo genijalnom glazbom nego i kvalitetom izvedbe koja je bila jednako lijepa za gledanje i ugodna za slušanje. No vrhunac je bila Elektra, njezina prva scenska izvedba u Hrvatskoj 10. ožujka 1990. Za nju je Belamarić također pozvao njemačkog redatelja Güntera Könemanna, a scenograf i kostimograf bili su Aleksandar Augustinčić i Ljubica Wagner. Ne samo što je uspio okupiti golem orkestralni sastav, nego je i pronašao idealnu protagonisticu – Ivanku Boljkovac, kojom bi se mogle pohvaliti i velike svjetske scene. Vjerovao je u nju, a 35-ogodišnja umjetnica s uspjehom je svladala nesmiljene pjevačke zahtjeve naslovne uloge.
Belamarić se okušao i kao skladatelj opere. Odabrao je poetski tekst slavnoga španjolskog pjesnika i dramatičara Federica Garcíje Lorce i sastavio libreto prema njegovoj drami o ljubavi Don Perlimplina i Belisse (Amor de Don Perlimplín con Belisa en su jardín), objavljenoj 1933. Sam je dirigirao i režirao, a glavne uloge skladao je imajući u vidu izvanredne protagoniste Franju Paulika i Mirku Klarić. Ljubav Don Perlimplina praizvedena je 16. studenoga 1975. u HNK-u u Zagrebu i polučila dobar uspjeh. Ansambl Opere izveo ju je 1976. na Annalu komorne opere i baleta u Osijeku te na gostovanju u studenome iste godine u Češkom narodnom kazalištu u Pragu. Izvedena je i u lipnju 1983. u Državnom kazalištu u Kasselu.
Belamarić se pripremao i za natječaj Bečke državne opere za novo operno djelo. Poslao je odlomak iz buduće opere koju je nazvao Don Juan – buntovnik za sva vremena. Nadahnuće je našao u drami o Don Juanu španjolskog katoličkog redovnika, dramatičara i pjesnika Tirsa de Molinea. Godine 1983. dobio je za nju prvu nagradu i visok novčani iznos, ali operu nije dovršio jer nova uprava bečke Opere nije bila više za nju zainteresirana.
Novonastale prilike 1990., srpsko-četnička agresija i Domovinski rat, udaljile su Mira Belamarića iz hrvatskoga glazbenog života. Otisnuo se u Beč, stekao austrijsko državljanstvo i usmjerio se njemačkoj sceni. Prema narudžbi Ministarstva za umjetnost pokrajine Baden-Würtemberg skladao je operu Geschichten aus dem Wiener Wald (Priče iz Bečke šume) u tri dijela (deset slika). Poslužio se istoimenim pučkim igrokazom Ödöna von Horvátha, rođenog na Sušaku 1901., oblikovanog u njemačkom govornom području i umrlog 1938. u Parizu, te sam sastavio libreto. Opera je s velikim uspjehom praizvedena 4. travnja 1993. u Badenskom državnom kazalištu u Karlsruheu pod skladateljevim ravnanjem Za nju je dobio Vjesnikovu nagradu Josip Slavenski kao najbolji hrvatski skladatelj u godini 1993. I zagrebačka Opera uvrstila je djelo u repertoar i ono je u Hrvatskoj izvedeno nakon točno četiri godine, 4. travnja 1997., u skladateljevoj režiji i pod njegovim ravnanjem.
Miro Belamarić nikada nije formalno bio direktor zagrebačke Opere. Bio je njezin šef-dirigent i kao takav usmjeravao je njezino djelovanje. Nema sumnje da je to vrijeme bilo važno u razvoju zagrebačke Opere i podizanju vrijednosnih kriterija. Belamarić je bio i glazbeni ravnatelj Dubrovačkih ljetnih igara.
Iako je opera bila u središtu njegovih zanimanja, Miro Belamarić skladao je nekoliko djela i na drugim područjima. Autor je orkestralnih djela Kako ubiti Mozarta za klavir i orkestar, Croatia, Spectrum, Pjesma mrtvim ljubavnicima, Svečana Euro-uvertira i Hrvatski marševi, skladbi za zbor (Hrvatska ljubavna lirika) i komornih djela (Portreti za klavir, 5 Poemas del Cante Jondo za sopran i klavir). Skladao je filmsku i scensku glazbu. Dobitnik je nekoliko nagrada, među kojima treba još navesti Večernjakovu nagradu Zvono Lotršćak (1963), Nagradu Grada Zagreba (1975), Nagradu Milka Trnina (1990) te Nagradu Vladimir Nazor (1998). Godine 2015. dodijeljena mu je nagrada Hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje na području opere.
Komemoracija za maestra Mira Belamarića održat će se u ponedjeljak, 13. ožujka u 12 sati, u foajeu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 27. ožujka 2017.
