Pustolovine Mudre lije

Lukava mala lisica u povodu premijere u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu

  • U dramatskoj glazbi nisu važni samo tonovi, u njoj mora biti obuhvaćen cijeli život,
    u operi se mora postići istina, ljepota i bogatstvo dojmova.
    Leoš Janáček

    Leoš Janaček, foto: wikipediaNastavljajući već uhodanu dobru tradiciju Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu opet pruža gostoprimstvo produkciji Muzičke akademije u Zagrebu. U petak 3. ožujka na programu je opera u tri čina Mudra lija (Přihodi lišky bistroušky) Leoša Janáčeka za koju je prema romanu Liška bistrouška Rudolfa Těsnohlideka libreto sastavio skladatelj. I kako je u nas često običaj, promijenjen joj je naslov u odnosu na uobičajen, pod kojim je prvi put izvedena u Narodnom kazalištu u Zagrebu pa je postala Lukava mala lisica. Opera je vrlo prikladna za izvedbu za mlade umjetnike jer ih upošljava u doista velikom broju – ima više od deset što većih što manjih uloga, a glavne su Lisac i Lija. Tu je još mnoštvo sudionika, više od tri stotine, i to će doista biti reprezentativna priredba zagrebačkog Sveučilišta.

    Nova operna premijera ovogodišnji je zajednički projekt  Muzičke akademije, Akademije dramske umjetnosti, Akademije likovnih umjetnosti, Tekstilno-tehnološkog fakulteta, Arhitektonskog fakulteta, Studija dizajna, Fakulteta političkih znanosti i zagrebačkoga HNK-a. Prethodnih godina, ta je suradnja rezultirala uspješnim izvedbama glazbeno-scenskih djela, Čarobne frule Wolfganga Amadeusa Mozarta, Carmen Georgesa Bizeta, Ivana Groznoga Sergeja Prokofjeva, Slavuja Igora Stravinskoga, Orfeja i Euridike Christopha Willibalda Glucka, praizvedbom fantastične opere Madame Buffault Borisa Papandopula te opere Agrippina Georga Friedricha Händela.

    Mathias Behrends, operni redatelj i voditelj opernog studija na Umjetničkom sveučilištu u Bernu, potpisuje režiju najnovije produkcije. Izvedbom će dirigirati maestro Mladen Tarbuk. Scenografi su studenti ADU i Arhitektonskog fakulteta – Ema Pečenković, Ivan Brozina, Dijana Modrić, Lea Mioković, Tea Tomkić i Deša Jelavići pod mentorskim vodstvom Tanje Lacko, kostimografi studenti TTF-a pod mentorstvom Barbare Bourek i Sandre Škaro, a oblikovatelji svjetla Ivan Štrok, Ivan Lušičić i Dina Marijanović (ADU) pod mentorskim vodstvom Denija Šesnića. Osim sastavnica Sveučilišta u Zagrebu u operi sudjeluje i Djevojački zbor Zvjezdice. Na repertoaru zagrebačkog HNK-a Lukava mala lisica je još 7. i 9. ožujka.

    Arnold Flögl bio je Šumar na praizvedbi opere Mudra lija u Brnu 6. studenoga 1924., foto: osobna arhiva autoriceOpera Mudra lija praizvedena je u Brnu 6. studenoga 1924. pod ravnanjem Františeka Neumanna. Glavnu je ulogu pjevala Hana Hrdličková-Zavrělová. Šumara je tumačio Arnold Flögl koji je nekoliko godina između dva svjetska rata bio prvi bas zagrebačke Opere. Zagrebačka Opera je, nakon Mainza 1927., treća operna kuća koja je djelo uvrstila u repertoar. Bilo je to u njezinom sjajnom razdoblju. Premijera je održana 9. veljače 1939. pod ravnanjem Milana Sachsa u režiji Tita Strozzija i scenografiji Ljube Babića. Libreto je preveo Branko Gavella. U brojnom ansamblu između ostalih nastupili su Nada Tončić, Josip Križaj, Leo Mirković, Ludmila Radoboj, Božidar Vičar, Marijan Rus i Alda Noni. Sudeći prema kritikama predstava je bila vrlo uspješna.

    Poslije Zagreba Mudru liju uvrstili su u repertoar Leipzig 1951. te Köln i Zürich 1955. Veliki uspjeh koje je djelo postiglo, ali mnogo godina kasnije, zahvaljuje produkciji slavnog austrijskog redatelja, najvažnijeg predstavnika tzv. Regietheatera Waltera Felsensteina 1956. u berlinskoj Komische Oper (Komičnoj operi). Predstava se dugo pripremala i postigla je zavidno uspjelo stapanje realizma i muzikalnosti pa je doživjela više od 120 izvedbi u četiri godine. Ta se izvedba vidjela i čula u Wiesbadenu i Parizu. U Scali se opera 1958. izvela na talijanskom, u londonskom Sadler's Wells 1961. na engleskom. I postupno je počela ulaziti u repertoar. Mlada hrvatska sopranistica Lana Kos je u Operi u Tel Avivu nastupila u naslovnoj ulozi 2008. godine.
    Kamila Stösslová s mlađim sinom Ottom, 1917.
    Nakon opere Izleti gospodina Broučeka na mjesec i u 15. stoljeće Janáček se, već u šezdesetim godinama, zaljubio u mladu udanu ženu, Kamilu Stösslovu (1891-1935) koja je bila od njega mlađa gotovo četrdeset godina. To je bila s njezine strane neuzvraćena ljubav ali s njegove toliko snažna da je uvelike nadahnula remek-djela posljednjeg razdoblja njegova života. Prvi glazbeni plod te ljubavi koja je trajala do kraja Janáčekova života bio je lik Katje Kabanove. Slijedile su Mudra lija i Emilija Marty u operi Stvar Makropoulos. Sa Stosslovom je izmijenio više od sedamsto pisama i ona su nadahnula njegov Drugi gudački kvartet, nazvan Intimna pisma. Katja Kabanova prema drami Ostrovskoga Bura, praizvedena je 1921. u Brnu. Za Katjom Kabanovom, slijedila je dražesna komedija-balet-pantomima Mudra lija ili, kako ćemo je sada slušati Lukava mala lisica.

    Nastanak opere

    U proljeće 1920. novine Lidové noviny u Brnu objavile su priču o lisici koju je ulovio šumar. Lija je uspjela pobjeći u šumu u želji da nađe sebi druga i dobije mlade lisiće. Članak je bio popraćen obiljem slika. Ustvari sve je počelo objavljivanjem dvjestotinjak crteža Stanislava Loleka (1873-1936) u kojima je ispričana priča o pametnoj liji. Pisac, novinar i prevoditelj Rudolf Těsnohlidek (1882-1928) latio se pera i priču ispričao i tekstom. Rezultat je bio pravi roman, u kojemu se slavio život u šumama blizu Brna. Objavljen je 1921. i do danas je zadržao popularnost. Njegov je autor nagrađen državnom nagradom. Ta optimistička priča na razmeđi između dječje bajke i satire za odrasle bila je neodoljivo privlačna.
    Rudolf Těsnohlidek Stanislav Lolek
    Prema pričanjima Janáčekove domaćice Marie Stejskalove, ona je predložila skladatelju roman kao predložak za neku njegovu buduću operu. Janáčeku se štivo svidjelo, poglavito način na koji je autor prirodno prelazio iz ljudskog u životinjski svijet i obrnuto, i već je u lipnju iste godine počeo govoriti kako bi Mudra lija mogla biti njegova nova opera, ali s njom se mogao početi baviti tek sljedeće godine nakon praizvedbe Katje Kabanove. To je značilo da će sam sastaviti libreto. U jesen 1922. počeo je skladati glazbu. U godinu dana završio je partituru, u siječnju 1924. počeo se raspisivati materijal, i u studenome iste godine, nekoliko mjeseci poslije Janáčekova sedamdesetog rođendana opera je praizvedena. Smatralo se da je to postavljanje jednog uz drugo ljudskog i životinjskog neizvedivo na sceni pa ni izvedbe opere nisu uvijek bile uspješne. Osim toga, Janáček je tekst napisao na dijalektu kojim se govorilo u Brnu koji nije bio baš razumljiv ni pjevačima u Pragu ni publici pa je i to jedan od razloga da opera nije bila brzo prihvaćena.

    Janáček je sam pripremao libreto i pozvao je Těsnohlideka na suradnju. On je samo napisao Šumarevu pjesmu u drugome činu, druge su pjesme preuzete iz narodnih napjeva. Prva dva čina potpuno slijede Těsnohlidekov tekst, s time da je znatno kraćen. No budući da je Lijino vjenčanje na kraju drugoga čina kraj romana, treći čin je isključivo Janáčekovo djelo, iako se oslanja na različite situacije u romanu koje prethode vjenčanju. Lijina smrt, u kontekstu ciklusa obnove života, Janáčekov je osobito važan vlastiti doprinos.
    Stanislav Lolek, Lisica (ulje na platnu)
    S Mudrom lijom Janáček se vratio kazališnom eksperimentiranju prisutnom u operi Sudbina i Izletima gospodina Broučeka i udaljio se od predvidljivih opernih priča u stilu jedne Katje Kabanove. Ne može se ne napomenuti kako nije bio neosjetljiv na operno naslijeđe postwagnerijanskih opernih bajki kao što su Ivica i Marica te Kraljevska djeca Engelberta Humperdincka. Slijedio je i običaj da mladiće u cvijetu mladosti na početku seksualnog sazrijevanja pjevaju žene. To su te tzv. en travesti uloge (uloge u hlačama) u slijedu od Mozartova Cherubina, Verdijevog Oscara, Massenetovog Cherubina i njegova Princa u Pepeljugi, Humperdinckova Ivice do Octaviana Richarda Straussa.

    Janáček je uvijek bio ekonomičan libretist. Kad je u romanu nalazio upravni ili neupravni govor, poslužio bi se njime, a kad ga nije bilo, jednostavno je pisao orkestralnu glazbu. U usporedbi s Katjom Kabanovom, koja se temelji na drami, u Mudroj liji ima daleko više instrumentalne glazbe pa su zanimljivi kratki interludiji između mnogih prizora. Glazba sadrži neke očaravajuće stranice orkestralnog nadahnuća, kao što je npr. san mlade lije u prvome činu ili prizivanje šume s njezinim bogatim životom na početku opere. Prizori u činovima međusobno su povezani ponavljanjem tema.
    Stanislav Lolek, Lisica, 1934. (ulje na kartonu)
    Janáček je prvi uporabio neobičan glazbeni jezik u namjeri da vjerno prikaže život šume temeljeći ga na vlastitim zapisima životinjskog zvuka. Unio je gorko-slatku liriku u opisu lisičjeg para koja toliko opaja u interludiju sna iz prvoga čina i u svadbenoj svečanosti na kraju drugoga. Pjev životinja nije za njega predstavljao nikakvu zapreku. Prilagodio ga je njihovu karakteru u rasponu od basa Jazavca do ženskih glasova kokoši i šumskih ptica i nadahnute uporabe dječjih glasova za kukce. Dječji glasovi su ljupko uporabljeni i za lisičju mladunčad. Ples je drugi važan element partiture za prizivanje života životinja. Umjereno je međusobno uzajamno djelovanje između ljudskog i životinjskog svijeta osim kad je riječ o samoj Liji ili mladoj Žabi na kraju opere. Janáček je znatno smanjio broj uloga pretpostavljajući da isti pjevač pjeva Župnika i Jazavca, da su Učitelj i Komarac isti. Tako ista pjevačica pjeva Pijetla i Šojku kreštalicu, a kontraaltica Sovu i Šumarevu ženu.

    Za tako neobičan libreto djelo ima iznenađujuće širok emocionalni raspon, od komičnih epizoda s kokošima u prvome činu do erotske glazbe udvaranja u drugome i bolno nostalgičnog prizora u krčmi u trećemu. Najdojmljiviji od svega je Šumarev monolog koji dominira završetkom opere i uzdiže izvorni tekst na posve drugu razinu.

    Sadržaj

    Prvi čin opere odigrava se na sjenovitom proplanku u šumi u sunčano ljetno poslijepodne. U ugodnoj toplini životinje i kukci plešu svoj ples. Jazavac pušeći lulu izviruje iz svojega brloga. Plavi konjic oblijeće u plesu. Šumar traži mjesto gdje bi se odmorio i zadrijemao poslijepodnevni san. Ples kukaca i muha se nastavlja. Dok Šumar spava, mlada Žaba pokušava uloviti Komarca ali se umjesto na Komarca sruči na Šumarev nos i probudi ga. Žaba je privukla pozornost lisičjeg mladunčeta. Šumar ga ugleda, ulovi i odnese sa sobom kući. Konjic je tužan što je izgubio prijatelja.

    Prožimanje šumskih motiva, kontrastni plesni ritmovi, raznolika i nepogrešivo prikladna maštovitost a povrh svega homogenost tema te skladateljeva umješnost i lakoća da sve to poveže u cjelinu pridonosi stvaranju glazbenog prizora kojemu nema ravna u opernoj literaturi. Mješavina smirene kontemplacije i grozničave aktivnosti životinja i kukaca u toplo ljetno poslijepodne razvidna je u prirodi ali nije tako često prisutna u glazbi.

    Nada Tončić bila je Mudra lija na prvoj izvedbi istoimene opere u Hrvatskoj u Zagrebu 9. veljače 1939., foto: osobni arhiv autoriceDruga slika događa se u jesen na šumarevu dvorištu. Kasno je sunčano poslijepodne. Glazba je bremenita tugom i čežnjom. Šumareva žena sipa u zdjelu mlijeko za Psa i Malu liju koje ona i njezin muž podižu da postanu kućni ljubimci njihove djece. Mala lija osjeća se bijedno a Pas propovijeda pokornost kao poželjno duševno stanje. On osjeća zov ljubavi ali nije još našao onu kome bi ga uputio pa je to za njega jedini mogući izlaz. Mala lija uzvraća brbljanjem o sablažnjivim ludorijama čvoraka koji su savili gnijezda oko njezine postojbine. Istodobno se brani od mlakih ljubavnih pokušaja približavanja Psa. Pojavljuju se Šumarev sin i njegov prijatelji, Frantik i Pepik, i zadirkuju Liju. Ona uzvraća oštrim ujedom pa je Šumar brzo sveže. Ostaje potištena a ostali ulaze u kuću.

    Pada noć. Lija sebe u snu zamišlja kao mladu djevojku, možda ciganku Terinku, i počinje se razvijati neobično intenzivna, zanosna orkestralna ljubavna glazba. U zoru Šumareva žena hrani piliće koji šaljivo kvocaju i kočopere se na dvorištu dok Lija ne počne svoje revolucionarno podjarivanje. U stilu prave feministice propovijeda novi svijet u kojemu više neće vladati ni muškarci ni pijetlovi, ali kokoši ne haju mnogo za tu njezinu viziju. Ojađena ona stane kopati sebi grob, legne u nj i pretvara se da je mrtva. Nagli orkestralni obrat najavljuje prizor u kojemu Lija ne mogavši odoljeti nagonu iznenada skoči i zavrne glavu pilićima unutar njezina dometa jednom za drugim. Pijetao i sve kokoši u okružju postaju njezin plijen. Zaprepaštena Šumareva žena istrči iz kuće a Lija pregrize konop kojim je vezana, podmetne nogu Šumaru i pobjegne u šumu.

    Drugi čin događa se u šumi u kasno poslijepodne. Mudra lija je sada na slobodi. Nemilosrdno zadirkuje Jazavca, pridobiva naklonost drugih životinja i kad Jazavac izludi i istrči, useljava se, kako je uvijek smjerala, u njegov napušten brlog. Nakon interludija koji naviješta bučni ugođaj gostionice, radnja se premješta u svijet ljudi. Šumar i Učitelj kartaju se a promatra ih Župnik. Šumar pjeva pjesmu u kojoj se ruga Učitelju zbog njegove kolebljivosti u udvaranju svojoj dragoj. Svi su spremni za izrugivanje. Župnik citira latinske stihove. Uskoro počinju zadirkivati Šumara pitajući ga za junačka djela njegove miljenice Lije. Gostioničara zasmeta ta buka. Župnik ga tješi latinskim stihovima u prijevodu „Ne daj tvoje tijelo ženi“. Šumar se pita može li tko opisati kostur od čovjeka kakav je Učitelj. Gostioničar opominje Župnika kako bi morao otići da njegovo pijanstvo ne bi sablaznilo njegovu pastvu. Šumar se pita neće li se napokon Učitelj ipak oženiti. I Gostioničar pita Šumara da mu priča o svojim pustolovinama s Lijom, ali on zlovoljno odlazi.

    Alda Noni bila je Lisac na prvoj izvedbi opere Mudra lija u Hrvatskoj u Zagrebu 9. veljače 1939., foto: osobni arhiv autoriceTreća slika događa se noću u šumi. Učitelj ide obližnjom cestom a noge mu klecaju. Tuži se na svoju sklonost da troši vrijeme na piće. Lija proviri iza suncokreta što razveseli Učitelja jer mu se pričini da je to ciganka Terinka, njegova ljubav iz prošlih dana. Potrči u čeznutljivom žaru, spotakne se o ogradu i padne. Približava se Župnik koji se pokušava sjetiti izvora klasične izreke. I on ugleda Liju i u mašti je zamijeni Terinkom, koju je i on volio za studentskih dana i za čiju su ga trudnoću nepravedno okrivljavali. Iznenadna pojava Šumara zaustavi njegovo moraliziranje. Učitelj, koji se u međuvremenu ustao, i Župnik padaju jedan drugome u zagrljaj u strahu da Šumar ne bi pucao u njih u ovo doba noći. Šumar mrmlja da će pucati u lisicu koju je vidio kako se šulja šumom ali to objašnjenje jedva umiruje Župnika i Učitelja.

    Prizor se mijenja i radnja se događa u Lijinoj postojbini. Mjesečina je. Iz daljine se čuju šumski glasovi kako pjevaju pjesmu bez riječi, koja će biti vrlo važna na kraju prizora. Lija sreće Lisca i priča mu romantičnu priču o svojemu životu. On joj kaže da je lijepa, ona se zamisli nad značenjem te riječi. „Jesam li doista lijepa“, pita se. On joj donosi kunića kojega je ulovio, poljubi je i pita je li ikada bila zaljubljena. Slijedi pravi pravcati ljubavni duet nakon kojega zajedno odlaze u Lijin brlog na radost konjica, njezina anđela čuvara. Sova likuje od sreće jer je dobila masni zalogaj za ogovaranje. Kad Lisac i Lija izađu iz brloga, Lija mu potiho šapne da je buduća majka. On šalje po svećenika Žunu da ih vjenča. Šumski glasovi slave svadbu himnom radosti bez riječi.

    Prva slika trećega čina odigrava se u šumi. Podne je pod jasnim jesenjim nebom. Tišinu prekida pjesma Harašte koji je u krivolovu. Nailazi na mrtvog zeca kojega je tamo ostavio Lisac, sprema se da ga podigne kad ugleda Šumara koji ga sarkastično pozdravi. „Uživaš li svoj usamljenički život?“, pita ga Šumar. „Usamljenički? Uskoro se ženim Terinkom“, Haraštin je odgovor. Da bi prikrio tugu Šumar postavlja stupice za lisice blizu mjesta na kojemu je nađen zaklani zec. Harašta se smije njegovoj nelagodi.

    Spomenik operi Mudra lija u Hukvaldy, rodnom gradu Leoša Janáčeka, foto: WikipediaLisičja obitelj s mladunčadi pod budnim roditeljskim okom obigrava oko nespretno postavljenih stupica. Lisac pita svoju dragu koliko su već djece izlegli i koliko ih još namjeravaju izleći u budućnosti. No, iz daljine se začuje Haraština pjesma i svi se skriju osim Lije. Ona svrati na sebe njegovu pozornost pretvarajući se da hramlje i vrti ga u plesu. „Hoćeš li me ubiti samo zato što sam lisica?“, pita ga. On zapne o korijen stabla i padne. Hitro se ustane, ugleda lisičju mladunčad kako iznosi perad iz njegove košare, maši se za pušku, opali i pukim slučajem pogodi Liju i usmrti je. Ona leži mrtva i zastor se spušta.

    Pozornica se mijenja u vrt pred gostionicom. Gostioničareva žena donosi Šumaru pivo. On nije raspoložen i priča Učitelju kako u posljednje vrijeme svaki put kad dođe do lisičjega brloga, nalazi ga praznog. Nikada neće doći do mufa koji je obećao ženi. Učitelj kaže da se Terinka udaje toga dana. „I dobit će novi muf“, frkne nosom gostioničareva žena. Šumara je to još više ozlovoljilo i pokušava sam sebe udobrovoljiti govoreći Učitelju da je Terinka bila pogrešan izbor za njih obojicu. Nedostaje im Župnik sa svojim latinskim izrekama. Šumar plati račun i odlazi u šumu.

    Posljednja slika događa se u šumi kao na početku opere, na mjestu gdje je Šumar ulovio Malu liju. On žudi za mirom, divi se ljepoti prirode, ali glazba nema u sebi onu smirenost kakvu je imala u uvodu. Misli mu odlete na vlastito vjenčanje, razmišlja o životu koji nikada ne prestaje i uvijek se obnavlja, i čovjek može naći sreću u stvarima koje su vječne, ako zna rasuđivati. U tim razmišljanjima usne. U snu mu se javljaju stvorenja koja je gledao u prvom prizoru opere i među njima Mala lija. „Ulovit ću te kao što sam ulovio tvoju majku, ali tebe ću bolje odgojiti da ljudi ne bi pisali o tebi i meni u novinama.“, kaže joj. Pruži ruku prema njoj a u ruci mu se nađe Žaba. Krug se zatvorio a s njim i ova opera posebne ljepote, izdanak mudrosti strastvene starije dobi, jedini primjer panteizma u muzičkoj drami. Na Janáčekovu pogrebu svirala se glazba iz tog posljednjeg prizora opere.

    © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 14. ožujka 2017.

Piše:

Marija
Barbieri

eseji