Dvije postave – dva svijeta

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Gaetano Donizetti, Don Pasquale, dir. Josip Šego, red. Dora Ruždjak Podolski

• 
  
  Don Pasquale Gaetana Donizettija, prva ovosezonska operna premijera Opere zagrebačkog HNK-a, odabir je naizgled jednostavne glazbeno-scenske razbibrige kakva je dobro došla i izvođačima i publici, u svako doba. Ta opera buffa, kako ju je opisao Donizetti, uvijek precizan u žanrovskim odrednicama svojih opera, čija komika s lakoćom funkcionira i danas, donoseći vječne stereotipe commedie dell'arte, gotovo je pa siguran recept za uspjeh. Briljantno Donizettijevo djelo, jedna od najuspješnijih komičnih opera devetnaestog stoljeća, može biti dobro prihvaćena čak i u onim izvedbama u kojima se ne ispune baš svi glazbeni i stilski uzusi bel canta, jer su i glazba i dramski zaplet toliko efektni da ih čak ni osrednja ili slabija izvedba ne može sasvim pokvariti.
  
  Predstava u zagrebačkom HNK-u, pod ravnanjem Josipa Šege i u režiji Dore Ruždjak Podolski, ostvarila je uspjeh pred publikom, koja se doduše nije pokazala osobito zahtjevnom u pogledu zadovoljavanja standarda u izvedbi stila bel canta, oduševljavajući se u prvom redu komičnim gegovima koji su od takta do takta ispunjavali i nadvladavali glazbu, te ne slušajući osobito pažljivo samu izvedbu, koja je vrvjela nepreciznostima i neusklađenim tonom u orkestru, od uvertire pa nadalje, te donijela osrednju izvedbu pjevača – barem što se tiče premijerne predstave, u kojoj su solisti bili Giorgio Surian (Don Pasquale), Ivana Lazar (Norina), Mark Milhofer (Ernesto), Ljubomir Puškarić (Malatesta) i Antonio Brajković (Carlino). Predstava s drugom solističkom podjelom, održana tri dana nakon premijere, u ponedjeljak 28. studenog, zanemarimo li orkestar koji nije puno napredovao, druga je priča, i to ne samo glazbeno, nego i scenski. Zahvaliti to možemo boljem pjevačkom timu, koji se sastojao od boljih glasova i glumački spretnijih i talentiranijih izvođača. Bili su to: Ozren Bilušić (Don Pasquale), Marija Kuhar Šoša (Norina), ponovno Mark Milhofer (Ernesto), Leon Košavić (Malatesta) i Robert Palić (Carlino). U njihovoj je izvedbi i režija dobila na preciznosti, jer su ti pjevači s više smisla za gestu, komiku, i općenito opuštenijom glumom uspjeli jasnije i efektnije dočarati ideje redateljice.
  
  Ono što je u premijernoj predstavi najviše smetalo, bio je jedan gotovo stihijski hod kroz Donizettijevu glazbu – od uvertire, u kojoj nije bilo muzikalne fraze, počevši neumjereno bučnim orkestrom, preko intonacijski upitne cantilene violončela, pa nadalje, kroz arije i ansamble opere, kalemeći odjeljke glazbe jedan na drugi, bez dovoljno osjećaja za suptilnost, nijanse u raznolikosti tih odjeljaka, u izrazu, u tempu, u boji. Ono što je najviše upadalo u oči, ili u uši, je nerazumijevanje Donizettijeve glazbene forme, odnosno forme u operi prvih desetljeća 19. stoljeća, sastavljene od nanizanih karakterno različitih odjeljaka, kroz koju bi trebalo voditi naizgled neosjetno, prirodno, dišući kroz glazbu. Upravo to, taj specifičan osjećaj za frazu, to je ono što čini izvedbu ove glazbe teškom. Svaliti odgovornost samo na dirigenta koji je istina najodgovorniji za protok glazbe i osjećaj forme, bilo bi ipak netočno. Na premijernoj izvedbi imali smo osjećaj da mnoštvo gegova, koje su na neki način i redateljski potpis redateljice Dore Ruždjak Podolski (ako se sjetimo i njezine prethodne operne režije u HNK-u, Händelove Agrippine), također opterećuje glazbu, ne dajući joj ni u jednom trenutku da slobodno pjeva, da se malo oslobodi od komike koja je katkada prelazila i u parodiju.
  
  Najbolji primjer za to je lik Ernesta, vrlo sličan Nemorinu u Ljubavnom napitku, nježan i nimalo macho, ali ipak privlačan lirski junak, koji je u režiji Dore Ruždjak Podolski, a mora se reći i vokalno ponešto čudnovatoj izvedbi tenora Marka Mulhofera, dobio plačljivu ridikuloznu crtu. Njegova arija u kojoj se oprašta, nakon što ga Don Pasquale izbaci, prenatrpana je gegovima, od toga da pokušava veliku vješalicu strpati u kofer, do toga da doživi niz nezgoda, tako što mu kofer pričepi prst, da se stalno zapliće, pada, ruši oko sebe i sl. – malo previše za jednu ariju. Ali nije sva odgovornost ni na režiji – taj osjećaj da glazba ne diše, osim vodstva dirigenta, i prenatrpane režije, dobrim dijelom je ovisila i o pjevačima. I dok se oni u prvoj postavi nisu uspijevali izboriti s jedne strane s muzikalnošću Donizettijeve fraze, a s druge s režijom koja je to na specifičan način stalno punila, podcrtavala, ocrtavala i nadograđivala, pjevači u drugoj podjeli kao da su svemu pristupili jednostavnije.
  
  Počevši od naslovne uloge Don Pasqualea, u kojoj je Ozren Bilušić, tumač naslovne uloge u drugoj postavi, ostvario najviše pjevačke i glumačke domete, vokalno izrazito ujednačeno, u svakom trenutku razgovijetno, čujno i prezentno otpjevavši ulogu – a i malo više od toga, jer mu je ova uloga pružila mogućnost da pokaže prirođen smisao za komiku, znajući modulirati boju glasa, prilagoditi gestu i pokret tijela, izvesti gegove tako da budu u ritmu predstave, pronalazeći u svakom trenutku pravu ravnotežu između pjevanja i glume. Giorgio Surian s druge strane, bio je pomalo pjevački mutan, legato u melodijama nije ostvaren, kao ni općenito prava linija melodije koja nije bila dovoljno razaznatljiva ni u solističkim ulomcima ni u ansamblima, a u glumačkoj izvedbi nedostajalo je uvjerljivosti i prije svega vitalnosti. Vitalnost, punina i opuštenost kao da su bili pod kočnicom i kod drugih tumača na premijeri.
  
  Sopranistica Ivana Lazar nije bila sasvim opuštena u ulozi Norine, njezin scenski pokret činio se nedovoljno spontan, što možda i nije neobično jer je režija, od nastupne arije Norine pa nadalje bila u konstantnom kontrapunktu s pjevanjem, tako da je svaki takt glazbe ispunjen nekom nadgradnjom u režiji, nekad opravdanom ali često i suvišnom. Iako je kolorature Norine Ivana Lazar pjevala s lakoćom, fraziranje i sama postava tona djelovali su nedovoljno izravni, ton i fraziranje bili su pomalo zakučasti i ponekad nedovoljno čujni, u ideji sličniji baroknom nego belkantističkom načinu pjevanja, što nije neobično ako znamo da pjevačica njeguje i barokni repertoar. Marija Kuhar Šoša bolje je odgovorila zahtjevima stila bel canta, bivajući kroz predstavu, nakon uhodavanja u nastupnoj ariji (koja je doista ispunjena raznim režijskim dosjetkama, od peglanja do čišćenja wc školjke) sve opuštenija. Glasovno dovoljno čvrsta i prirodna u glumi donijela je privlačnu, vrckastu i elegantnu Norinu, odgovarajući zahtjevima uloge, što je uz dobrog Don Pasqualea jedan od preduvjeta za uspješnost predstave.
  
  Ljubomir Puškarić ostvario je elegantnog Malatestu, koji je možda mogao biti scenski malo ekstrovertniji i življi, a pjevački slobodniji i glasniji, iako je u četverolistu glavnih uloga u prvoj podjeli upravo on bio stupom izvedbe, sigurniji i razigraniji od ostalih. Međutim, uloga je zasjala punim sjajem na predstavi druge podjele, kada ju je preuzeo bariton Leon Košavić, koji nas je osvojio od prvih tonova. Raskošnim glasom i izuzetnom muzikalnošću odgovorio je na tonske zahtjeve uloge s lakoćom, bivajući ujednačen, punog glasa, čujan u ansamblima, i beskrajno osjetljiv na nijanse Donizettijeve fraze, savršeno prilagođavajući bogati spektar svojih glasovnih mogućnosti, dinamika, boja i izraza zahtjevima suptilnih Donizetijevih duhovitosti, bilo u libretu bilo u glazbenoj gesti. Glumački je bio opušten, put ritma, živahnosti, ostvarujući s partnerima u predstavi prirodne komične situacije, tako da su neke od zamisli režije koje su na premijeri djelovale pomalo nemušto, tada dobile smisao. Kvalitete koje je pokazao, i pjevačke i glumačke, trebale bi ovom mladom pjevaču osigurati mjesto na najuglednijim svjetskim pozornicama.
  
  Mark Milhofer u ulozi Ernesta na obje predstave, simpatičan je pojavom, ali možda malo prenaglašeno patetičan, vjerojatno prema zamislima redateljice Dore Ruždjak Podolski, što se spojilo s tenoru očito prirođenim plačljivim tonom, koji smo osjećali na svakom njegovom tonu. Uloga Ernesta ipak nije uloga plačljivka, a osim takvog jednoznačnog izraza, koji je do kraja predstave postao jako zamoran, bilo je tu i nelijepih tonova, koji su u žaru glumačkog pretjerivanja bili na rubu vikanja, posebno u višoj lagi, dok su neki s druge strane bili nedovoljno čujni. Antonio Brajković i Robert Palić u ulozi Carlina, Malatestina rođaka koji glumi Bilježnika, bili su podjednako uspješni i zabavni u svojim interpretacijama tog sporednog lika. Zbor, koji je pripremio Luka Vukšić, u svojim ulomcima bio je katkad prebučan, nedovoljno izrađen u izrazu i tonu, slično kao i orkestar slabo upoznat sa stilom talijanske opere ranog 19. stoljeća.
  
  O režiji Dore Ruždjak Podolski mogao bi se napisati poseban tekst, tek da bi se nabrojilo sve ono čega je unutra bilo. Riječ preoblinost bila bi najjednostavniji način da se opiše režiju – pratiti sve ono što se događa, dok se deskriptivno, dosjetkama i gegovima, pokušava dočarati ama baš svaka riječ libreta i ispunjava baš svaki takt, nije moguće. Pogotovo ako želite slušati i glazbu. Treba odabrati – možda povremeno pratiti režiju, a povremeno glazbu, jer pokušati pratiti sve zajedno može biti pomalo stresno. Sudeći po egzaltiranim reakcijama dijela publike na premijeri, gegovi i dosjetke humor su koji je na cijeni u Zagrebu. Bilo je zanimljivih momenata, bez daljega, ali režija traži veliku vještinu od pjevača da bi dosjetke imale smisla. Premda je druga podjela dosta uspješno proplivala kroz gustiš redateljičinih ideja, možda bi neke od njih bile efektnije kada bi se sve skupa malo razrijedilo. Posebno to važi za arije, koje naprosto ne trpe tako puno radnje – Quel guardo il cavaliere, arija Norine, glazbeno je zahtjevna ne samo za pjevača, nego i za onoga koji je želi čuti, onoga tko želi doživjeti njezine prekrasne fraze i suptilnost Donizettijeve glazbe, ili melankolija Ernestovih arija – sve to u ovoj režiji ispunjeno je četkama za wc, peglama, čišćenjem, pakiranjem, ekranima, s puno pokreta, hodanja po pozornici, dodatnih likova, što onemogućuje pjevača da postigne pravo raspoloženje. I sve nas da doživimo operu u njezinoj punini.
  
  Scenografija, svjetlo i kostimi (Stefano Katunar, Elvis Butković i Barbara Bourek) svojim šarenilom produžetak su režije i ne donose nešto naročito novo, smještajući radnju, jednako kao niz današnjih predstava, u retro okruženje sedamdesetih ili osamdesetih godina 20. stoljeća. Treba spomenuti dobra ostvarenja nepjevanih uloga, Alena Gotala kao Norinina sustanara, iako je upravo on bio jedan od elemenata kojim je redateljica opteretila Norininu nastupnu ariju, te Filipa Filipovića koji je odlično dočarao mučaljiv ali opet vrlo rječit lik Don Pasqualeove sluškinje, pogotovo u sceni s pisaćom mašinom, koja duhovito prati ritam glazbe u prizoru Norine i Don Pasqualea nakon njihova lažnog vjenčanja u finalu 2. čina opere.
  
  © Zrinka Matić za KLASIKA.hr, 20. prosinca 2016.

Piše:

Zrinka
Matić