Umro je Tomislav Neralić. Umro je 23 dana prije svog 99. rođendana! Zauvijek je utihnuo jedan od najmoćnijih glasova hrvatske glazbene reprodukcije koji je odjekivao Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu, Njemačkom operom u Berlinu, prekrasnim prostorima Splita i Dubrovnika, varaždinskim crkvama, milanskom Scalom i mnogim drugim hrvatskim i svjetskim kazalištima i koncertnim dvoranama. Spokojno i mirno otišao je veliki bas-bariton hrvatske operne scene. Napustio nas je svojim fizičkim prisustvom ali nam je ostavio mnogo, sjećanja na nezaboravne kreacije i na iznimnog čovjeka čije su životna radost i energija bile upravo zarazne. Otišao je drag i plemenit čovjek, umjetnik čija je karijera trajala šezdeset i jednu i pol godinu, koji je ostvario oko četiri tisuće nastupa i posljednju, 156. ulogu otpjevao na svoj 83. rođendan.
Tomislav Neralić rođen je 9. prosinca 1917. u Karlovcu u kojemu je završio osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u Mariboru. Otac Fran Neralić imao je lijep baritonski glas i pjevao u mariborskoj Operi. Za gimnazijskih dana Tomislav Neralić imao je svoj oktet, i njegov lijep i bogat glas uočio je poznati slovenski bas i pjevački pedagog Julij Betetto. Glazbenu naobrazbu Neralić je stekao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu gdje je 1941. diplomirao umjetnički i nastavnički smjer. Već je tijekom studija pjevao u raznim prigodama da bi se uzdržavao, a prvi put profesionalno je nastupio na Badnjak 1937. u ulozi Slavića u Božićnoj priči Rudolfa Matza na Radio Zagrebu. Nastavio je pjevati na koncertima, a onda je u trećoj predstavi premijerne realizacije Verdijeva Don Carlosa u Hrvatskome narodnom kazalištu 2. lipnja 1939. nastupio u ulozi Redovnika. Visok, mršav mladić, muzički besprijekorno siguran, s impozantnim glasovnim materijalom hrabro se nosio s dvojicom divovskih basova pored sebe: velikim Josipom Križajem kao kraljem Filipom i Aleksandrom Griffom kao Velikim inkvizitorom.
Tada su se pisale kritike o svakome novom pjevačkom nastupu, a pogotovo o debiju, pa je i Neralićev prvi nastup popratilo nekoliko osvrta. Pod naslovom Prvi nastup Tomislava Neralića u Hrvatskoj operi Novosti su 7. lipnja 1939. pisale: „U Verdijevoj operi 'Don Carlos' debutirao je mlad pjevač Tomislav Neralić, koji je dosad nastupao na koncertima. On je učenik pjevačkog pedagoga Lava Vrbanića, čija se škola očitovala kod nastupa debutanta. Neralić je dobro svladao svoj zadatak (to za početnika znači mnogo), a češćim bi se nastupanjem (makar i u manjim ulogama) razvio u dobru silu našega kazališta. Glas mu je zaobljen, ugodna timbra, pun svježine i izražajan, dakle ima sve osobine dobra pjevača, a k tome treba dodati i dobru školu. Nadamo se, da ćemo ga doskora čuti u još kojoj ulozi.“
I to se vrlo brzo dogodilo. Poput svih basova koji imaju sreću da postupno pristupaju velikim ulogama svojega faha, i Neralić je karijeru počeo malim ulogama. U prvoj godini nastupio je u tridesetak predstava. Prvi pljesak na otvorenoj sceni dobio je već 2. veljače 1940. nakon otpjevane arije grofa Des Grieuxa u Massenetovoj Manon. U stalni angažman stupio je u sezoni 1940./1941. Kad je Aleksandar Griff u prosincu 1940. otišao u bolnicu, počeo je preuzimati njegov repertoar: Nilakantu u Delibesovoj Lakmé, Ramfisa u Aidi, Ferranda u Trubaduru i Raimonda u Luciji di Lammermoor, kojega je naučio u tri dana. U svojemu prvom zagrebačkom angažmanu koji je trajao do 1943. nastupio je i na praizvedbama dviju hrvatskih opera. Pjevao je Biljara u Adelovoj pjesmi Ive Paraća i starca Ljubdraga u Sunčanici Borisa Papandopula. Godine 1943. zagrebačka Opera gostovala je u Beču s Gotovčevim Erom s onoga svijeta i Zajčevim Nikolom Šubićem Zrinjskim, u kojemu je pjevao Alapića. Uloga je bila mala ali je bio primijećen i za njega su se zainteresirale bečka Volksopera i Bečka državna opera.
S tek navršenih 25 godina 20. svibnja 1943. u bečkoj Volksoperi prvi put je pjevao za tako mladog pjevača iznimno zahtjevnu ulogu – kralja Filipa u Don Carlosu. No ušao je u angažman u Bečku državnu operu i 29. lipnja prvi put nastupio kao Colline u Puccinijevoj La Bohème. U Beču je pjevao nekoliko manjih uloga i Basilija u Seviljskom brijaču. Došao je u prvoj godini intendanture Karla Böhma i tome velikom dirigentu, koji je uživao glas vrhunskog interpreta Mozarta, a bio je osobni prijatelj Richarda Straussa, bio je zahvalan cijeloga života. Smatrao ga je dobrim duhom karijere. Böhm je zaslužan za prvu bečku izvedbu Straussova Capriccia 1944., u kojoj je Neralić pjevao malu ulogu ali mu je glas s jednom frazom zabilježen na snimci završnog pjeva glavnog lika Grofice, koju je tumačila slavna prerano umrla rumunjska sopranistica Maria Cebotari. Böhm je zaslužan i za izvedbu ciklusa Straussovih djela u prigodi skladateljeva 80. rođendana. I u njima je Neralić sudjelovao. U Ženi bez sjene alternirao je u maloj basovskoj ulozi Glasnika duhova (Geisterbote) s tadašnjim prvim basom Herbertom Alsenom. I Fidelio pod Böhmovim ravnanjem, u kojemu je pjevao ministra Don Fernanda nastao u travnju 1944. zabilježen je na CD-u.
A onda je u jesen 1944. došla zabrana djelovanja svih kazališta u Trećem Reichu, šest mjeseci poslije srušena je zgrada Bečke državne opere i cijeli je fundus izgorio. Kazalište je bilo godinu dana zatvoreno. Poslije rata, 1945., krenulo se ispočetka. Ansambl je igrao u Theateru an der Wien, a opere su se davale i koncertno. Neralić je nastavio nizati nove uloge: ujaka Bonzu u Madame Butterfly, Varlaama u Borisu Godunovu, zatim su došli Plumkett u Marti i 1946. Zuniga u Carmen, Tomski u Pikovoj dami, Sparafucile u Rigolettu te 1947. Kralj i Ramfis u Aidi. Pjevao je dvadesetak uloga i imao više od dvije stotine nastupa. Puno je pjevao i na koncertima. No njegov najveći uspjeh u bečkom razdoblju bio je lik Lindorfa/Coppeliusa/Dapertutta/Dr.Mirakela u Hoffmannovim pričama. Offenbach se kao Židov nije smio izvoditi dok je Austrija bila dio Trećeg Reicha i vrativši se u repertoar Hoffmannove priče postale su mamac za publiku. U njima je od 1945. do 1947. nastupio 42 puta.
No počeli su se vraćati veliki pjevači i zauzimati svoja mjesta. Neralić nije htio ostati i pjevati sporedne uloge, pa je otišao u Prag gdje se na mjestu nekadašnjeg Njemačkog teatra osnivala nova opera. Tražili su se novi pjevači, jer su oni koji su pjevali na češkom bili angažirani u Národnom divadlu. Počeo je nastupati kao Mefistofele u Gounodovu Faustu i Ramfis te potpisao ugovor. Ali kad je došlo do prekida s Informbirom svi su hrvatski umjetnici poslani natrag, pa je Tomislav Neralić 1948. stupio u drugi angažman u zagrebačku Operu. Četverostruka uloga demona u Hoffmannovim pričama, koju je u cijeloj karijeri pjevao 94 puta, bila mu je uloga povratka pred zagrebačku publiku 19. ožujka 1948. Četverostruki Offenbachov lik demona bio je i jedan od njegovih prvih nastupa u Berlinu, kada je kritika ustvrdila da je „njegov bariton jedan od najljepših i najsnažnijih glasova koje se ikada čulo“, da je „njegovo pjevanje čarolija bez kraja“ te da je „u svim maskama i pretvorbama na pozornici stajao pravi hoffmannovski lik u svojoj neugodnosti“. Ulogu je posljednji put pjevao u Berlinu 1972. godine.
Tomislav Neralić se vratio u zagrebački angažman u sjajno doba zagrebačke Opere koje je svojim djelovanjem kao ravnatelj i dirigent obilježio Milan Sachs. Počeo se bližiti vrhuncu. Bio je u naponu snage, tek je navršio trideset godina, stekao je određeno iskustvo. Glas mu je blistao ljepotom i snagom, bio je velika opsega i savršeno ujednačen, pjevačka tehnika izvrsna, muzikalnost vrhunska, smisao za glazbenu i scensku interpretaciju prvorazredan. Počeo je prelaziti u fah dramskog baritona. Stala su se redati ostvarenja za sjećanje: Mozartov Don Giovanni (koji se tada davao pod imenom Don Juan), za kojega je glasom i stasom bio idealan pa mu je ta kreacija donijela nagradu Savezne vlade, Ivan Susanjin Mihaila Glinke, Scarpia u Tosci, Jago u Otellu, Niko Marinović na praizvedbi Ekvinocija Ivana Brkanovića, Junije u Lukreciji Benjamina Brittena, Sulejman u Nikolu Šubiću Zrinjskom, Gianni Schicchi, Ukleti Holandez, Mefisto u Faustu, Boris Godunov, Don Basilio, Nick Shadow u prvoj hrvatskoj izvedbi Života razvratnika Igora Stravinskog, Kocelin u Porinu Lisinskog, gazda Marko u Eri s onoga svijeta, Knez Igor. Igora je pjevao na svim velikim gostovanjima zagrebačke Opere, u Londonu, Ženevi, Tokiju, Osaki, Napulju, Ateni, Grazu. S riječkom Operom pjevao ga je u Siracusi, s ljubljanskom na Praškom proljeću.
U Zagrebu je Neralić počeo ulaziti u Wagnerov repertoar. Njegov prvi susret s opusom bayreuthskog majstora bio je još 1942. u ulozi Fasolta u Rajninu zlatu, nastavio se u Beču s Titurelom u Parsifalu, a sad su došli kralj Henrik u Lohengrinu i 28. veljače 1953. premijera stožerne uloge u Neralićevu repertoaru – Ukletog Holandeza. Ona mu je donijela najprije gostovanje, a zatim četrdesetogodišnji angažman u Gradskoj operi u Berlinu, koja će kasnije postati Njemačka opera. Prvi ga je put u njoj pjevao 18. siječnja 1955. Holandeza je pjevao najčešće u karijeri, 123 puta. Kao Holandez gostovao je u više od dvadeset gradova, između ostalih u Scali uz glasovitu Birgit Nilsson pod ravnanjem Hansa Knappertsbuscha. Jago u Otellu, kojega je tumačio više od 70 puta, bio je njegova prva premijera u Berlinu 16. svibnja 1955., kao Jago gostovao je u Beču 1957. pod ravnanjem Herberta von Karajana.
U Njemačkoj operi u Berlinu Neralić je već u prvoj sezoni ostvario deset glavnih uloga i zahvaljujući intendantu Karlu Ebertu svladao cijeli Wagnerov opus. Počelo je s Wotanom u Walküri. Nakon Hoffmannovih priča i Fidelija, u kojemu je od Don Fernanda prešao na Pizarra, jednu od uloga koju je vrlo često pjevao u karijeri, više od 70 puta, došli su Wagnerovi Rajnino zlato i Siegfried. Već je prve godine pjevao u cijelom Prstenu Nibelunga, druge godine su došli Majstori pjevači, zatim 1959. Kurwenal na premijeri Tristana i Izolde u režiji Wielanda Wagnera pod Böhmovim ravnanjem. Pjevao je još Amfortasa u Parsifalu, poslije i Klingsora, ali nije pjevao Gurnemanza niti Hagena u Sumraku bogova. Za njegova Wotana u Walküri njemački tisak je pisao: „Njegov bariton ima snagu mladosti same, njegova igra intenzitet kojim ovaj pjevač osvaja nova polja izraza i duhovne dubine.“ A sjećamo se i mi njegova Wotana s nezaboravne koncertne izvedbe Walküre 1974. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu sa Zagrebačkom filharmonijom pod ravnanjem Lovre pl. Matačića.
U Njemačkoj operi u Berlinu, koja je dvostruko veća od zagrebačke, Neralić je surađivao s velikim, svjetskim dirigentima, sa sjajnim korepetitorima i uglednim redateljima. Dirigirali su mu Georg Solti, Hnas Knappertsbusch, Herbert von Karajan, Karl Böhm, Josef Krips, Vaclav Neumann, Vittorio Gui, Nino Sanzogno, Francesco Molinari-Pradelli, Franco Capuana, André Cluytens, Efrem Kurz, Giuseppe Sinopoli, Alberto Erede, Otmar Suitner, Oliviero de Fabritiis, Giuseppe Patané, u modernim djelima Bruno Maderna i Hermann Scherchen. Velika se pozornost pridavala tekstu, jedna se arija radila po dva tjedna, razrađivao se svaki detalj, namještalo svjetlo. U Berlinu su radili veliki redatelji Oscar Fritz Schuh, Götz Friedrich, Bohumil Herlischka, Gustav Sellner, koji su režirali operu kao dramu s notama. Neralić je bio dobar glumac i svi su ga redatelji htjeli pa je tako poslije umirovljenja sa 65 godina još trinaest godina nastupao u Berlinu. Kad je prešao šezdesetu počeo je prelaziti u komično-karakterni fah. Pjevao je Varlaama u Borisu Godunovu, Don Pasqualea, Don Bucefala u operi Seoske pjevačice Valentina Fioravantija, Baculusa u Zvjerokradici Alberta Lortzinga i niz uloga u suvremenim operama.
U Berlinu je Tomislav Neralić u samome početku pjevao Scarpiju u Tosci. U repertoar je uvrstio i Verdijeva Falstaffa, kojega je pjevao i u Zagrebu, a tijekom karijere pedeset puta. Nastupio je u nekoliko svjetskih praizvedaba, među ostalima pjevao je Namjesnika u Kralju Jelenu Hansa Wernera Henzea na Berlinskim svečanim tjednim 1956. U Berlinu je dobio naslov Komornog pjevača (Kammersänger), koji se 1963. prvi put dodijelio nakon Drugoga svjetskog rata.
I svih tih četrdeset godina berlinske karijere Tomislav Neralić ostao je čvrsto povezan s hrvatskim glazbenim događanjima. Jedno od velikih bila je 1964. premijera Katarine Izmajlove Dmitrija Šostakoviča u skladateljevoj nazočnosti. Katarina Izmajlova pod ravnanjem Milana Horvata u režiji Koste Spaića s Mirkom Klarić i Pierom Filippijem u glavnim ulogama bila je kultna predstava zagrebačke Opere, koja ju je odvela na gostovanja u velika europska glazbena središta, od napuljskog San Carla do Holland festivala. Na prvoj opernoj predstavi u obnovljenoj zgradi HNK-a u Zagrebu – praizvedbi Oluje Stjepana Šuleka pjevao je Calibana. Kao Hans Sachs, kojega je otpjevao 53 puta u karijeri, bio je protagonist nezaboravne predstave Majstora pjevača, jedne od prvih u obnovljenoj zgradi 1969. godine, koja je zlatnim slovima upisana ne samo u povijest hrvatske opere nego i hrvatske kulture uopće.
U jednoj od opernih realizacija koje se pamte – Fideliju pod ravnanjem Lovre pl. Matačića sa Senom Jurinac u naslovnoj ulozi u Zagrebu i na Dubrovačkim ljetnim igrama pjevao je Rocca. Bio je jedan od stupova Splitskog ljeta, na kojemu je nastupao 25 godine, od početka 1954. s Erom s onoga svijeta do Simona Boccanegre 1979. Pamti ga se kao Mefista u Faustu na Peristilu kojim je dirigirao i scenski ga postavio Lovro Matačić, Don Basilija u Meštrovićevu Kašteletu, gazdu Marka, Jaga, Zahariju u Nabuccu, u Verdijevu Requiemu i kao interpreta drugih likova koje je oblikovao snažnim djelovanjem svojega jedinstvenog glasa i iznimne umjetničke osobnosti. Riječani neće zaboraviti njegova baruna Ochsa u Kavaliru s ružom Richarda Straussa, Dubrovčani niz koncerata i Peneasa u pastirskoj igri Dafne Antonija Caldare, Varaždinci Severusa iz oratorija Prijenos svetoga Dujma splitskoga skladatelja Julija Bajamontija.
Majstor vokalne interpretacije Tomislav Neralić njegovao je i koncertnu djelatnost nastupajući u nizu vokalno-orkestralnih djela među kojima su i praizvedba Jame Stanka Horvata na tekst Ivana Gorana Kovačića. Bio je i prvi tumač ciklusa Pjesma mrtvog pjesnika Stjepana Šuleka na tekst Dobrice Cesarića.
Za iznimno plodno djelovanje Tomislav Neralić je dobio četiri nagrade za životno djelo: Vladimir Nazor, Porin, Hrvatskog glumišta i Lovro pl. Matačić. U svibnju 2008. proglašen je dopisnim članom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 12. prosinca 2016.
