„Smijem se, ali dobro znaš da me u dubini duše pritišće melankolija. Moje veselje samo je lažno blještavilo kojemu je cilj da je prikrije.“ – pisao je Gaetano Donizetti ženinu bratu i dugogodišnjem prijatelju poslije vrlo uspjele premijere Ljubavnog napitka. U Don Pasqualeu taj njegov pogled na život još je jasniji i izraženiji. Godine 1842, nakon vrlo uspjele premijere opere Linda di Chamounix u Beču, Donizetti je imenovan dvorskim i komornim skladateljem. Taj je naslov prije njega imao samo Mozart. Uvjeti su bili izvrsni, ali ipak je na nagovor utjecajnog pisca i kritičara Julesa Janina (1804-1874) došao u Pariz i prihvatio ponudu da sklada novu operu za Théâtre des Italiens. Izabrao je siže koji je poznati libretist Angelo Anelli (1761-1820) napisao za operu Ser Marcantonio Stefana Pavesija (1779-1850), izvedenu u Milanu godine 1810. Giovanni Ruffini (1807-1881), pjesnik i politički izbjeglica iz Italije, napisao je novi libreto, u kojemu ima mnogo skladateljevih stihova, pa se Ruffini skanjivao staviti svoje ime kao libretista. U libretu svoje prste ima i drugi talijanski disident Michele Accursi, koji je bio neka vrsta Ruffinijeva menadžera u Parizu. Bilo kako bilo, otiskano ime libretista je "M.A.".
Libreto je bio prikladan za operu buffu, ali Donizettija taj preživjeli stil nije privlačio. On je zašao dublje i stvorio komediju običaja, zapravo tragikomediju – dramma buffo – kako ju je označio – i smjestio radnju u ambijent svojih građanskih suvremenika. Želio je igru i radost u igri, ali u igri u kojoj će biti mjesta za mudrost koja se na kraju odriče i prašta. Naslovni junak bliži je budućem Verdijevu Falstaffu nego svojem prethodniku, Rossinijevu Don Bartolu. Tako je donio na scenu novi tip komične opere u kojoj nalazimo smijeh kroz suze, to je humor koji izlazi iz srca koje zna za nježnost i osjećaje, iz duha punog živosti. Ima u tim operama fine ironije, vedrine, ali i sjete. A lirski predah serenade Ernesta u trećem činu koju je na premijeri Mario pjevao uz pratnju lutnje na kojoj je svirao Lablache, i duet Ernesta i Norine koji slijedi, djelo su autora koji je volio ljude, ali je bio previše skroman i pošten da bi se postavio kao onaj koji se svemu ruga i smije.
Operi Don Pasquale često se pridaje pridjev mozartovska. Ima u tome istine. Poput Mozartovih, i njegovi su likovi humanizirani, a ne stereotipi farse, a melodije koje im daju skladatelji zrcale njihove emocije. Ta romantična komedija, koja sadrži Donizettijeve najbolje stranice, potpuno pripada devetnaestom stoljeću, a nikako osamnaestom. Ona je uzor dobra ukusa i nema trunke vulgarnosti. Donizetti je skladao Don Pasqualea u jedanaest dana, što ne znači da je u tom rekordnom roku dovršio i orkestraciju. Tada se orkestracija dovršavala u vrijeme prvih solističkih pokusa. I nju je završio u mjesec dana. Donizetti je mogao skladati tako brzo jer je bio izvrsno glazbeno obrazovan i mogao je razmišljati imajući u vidu cjelokupnu glazbenu strukturu. A imao je iza sebe i dugo kazališno iskustvo. Naposljetku, Don Pasquale je njegova 64. opera. Naravno da je, skladajući je, posezao i za odlomcima nekih ranijih djela. Međutim, njegova je koncentracija bila tako velika da je novo skladane i ranije skladane odlomke slagao u cjelinu nove svježine i spontanosti. I, što je također zanimljivo, radnju nosi samo četvero protagonista, udio zbora je minimalan.
Don Pasquale je praizveden 3. siječnja 1843. Okupio je četvero najslavnijih pjevača onoga doba. Naslovnu je ulogu pjevao talijanski bas francusko-irskog podrijetla, Luigi Lablache (1794-1858), jedan od najvećih basova 19. stoljeća, sjajna glasa i zavidna scenskog nastupa, osobito dobar u komičnim, ali i vrlo impresivan u dramskim ulogama – mnogih je bio i prvi tumač. Malatesta je bio jedan od najfinijih baritona 19. stoljeća, Antonio Tamburini (1800-1876). Ernesta i Norinu tumačili su budući supružnici, jedan od vokalno i scenski najelegantnijih tenora 19. stoljeća, baršunasta glasa, Don Giovanni Matteo de Candia, poznat jednostavno kao Mario (1810-1883) i Giulia Grisi (1811-1869), buduća Giulia de Candia, jedna od vodećih sopranistica 19. stoljeća, briljantan dramski sopran i profinjena glumica s tridesetogodišnjom karijerom. Inače skroman, Donizetti je bio uvjeren u uspjeh svoje najnovije opere. A u to je bio uvjeren i Accursi kad je poslao partituru djela izdavaču Giovanniju Ricordiju (1785-1837) s riječima da je to Donizettijev Seviljski brijač. Usporedba s remek-djelom literature komične opere bila je veliko priznanje za djelo koje još nije bilo prikazano na pozornici.
I zaista, na praizvedbi svi su interpreti bili sjajni, a oduševljenje publike nadmašilo je i najoptimističnija autorova očekivanja. Donizetti je pisao osnivaču nakladničke kuće Ricordi: „Bio sam pozivan na kraju drugoga i trećega čina. Nije bilo odlomka, počevši od uvertire, koji nije bio popraćen većim ili manjim pljeskom. Sretan sam.“ A ne osobito sklon talijanskoj operi i talijanskim skladateljima, pariški Journal des Débats napisao je dva dana poslije: „Od Bellinijevih Puritanaca nijedna opera skladana za Théâtre des Italiens nije imala takav uspjeh. Ponovljeno je nekoliko odlomaka, pjevači su mnogo puta pozivani pred zastor, skladatelj također, i sve u svemu, večer je protekla u ovacijama kakve bi niz osrednjih skladatelja mogao dobiti u Italiji, ali ovdje takve ovacije primaju samo istinske veličine.“
Te iste, 1843., godine Don Pasquale je izveden u milanskoj Scali, Beču, u Her Majesty's Theatreu u Londonu, Torinu, Napulju i 26. prosinca na otvorenju karnevalske sezone u Rimu. Dvije godine poslije već se izveo u Novome svijetu, 7. siječnja 1845. u New Orleansu. U Academy of Music u New Yorku izveden je 1880. Ansambl Metropolitana izveo je prvi put Don Pasqualea, po svoj prilici koncertno, u Freundschaft clubu na Manhattanu u sjajnoj podjeli uloga. Za nas je zanimljivo da je Don Pasqualea pjevao Zadranin, bas Antonio Pini-Corsi (1858-1918), istaknuti pjevač Scale, u povijesti opere zabilježen kao Ford na praizvedbi Falstaffa 1893. i Schaunard na praizvedbi La Bohėme 1896. Norina je bila glasovita Poljakinja Marcella Sembrich (1858-1935), Ernesto francuski tenor Thomas Salignac (1867-1945), a dr. Malatesta više od trideset godina jedan od vodećih umjetnika Metropolitana, talijanski bariton Antonio Scotti (1866-1936). Zanimljivo je da je u nekim kasnijim izvedbama opere u Americi Norinu pjevala glasovita američka vagnerijanka, Lilian Nordica. Godine 1920. izveden je u Covent Gardenu. Za nas je zanimljiva premijera u Beču 1944. godine s Antonom Dermotom i Aldom Noni, koja je neko vrijeme bila članica zagrebačke Opere i u svijetu poznata kao briljantna Norina.
Prva izvedba Don Pasqualea na hrvatskom tlu bila je u Teatru civico u Rijeci 1881, mnogo kasnije nego niz drugih Donizettijevih opera, a prva hrvatska izvedba opere bila je tek 19. listopada 1921. u Narodnom kazalištu u Zagrebu u prijevodu Milutina Cihlara-Nehajeva pod ravnanjem Oskara Smodeka u režiji dr. Branka Gavelle. Interpreti su bili prvorazredni: Arnold Flögl, Robert Primožič, Josip Rijavec i Maja de Strozzi. Slijedile su obnove 1932. pod Smodekovim ravnanjem, 1938. pod ravnanjem Rade Ivellija, 1945. i 1949. pod ravnanjem Mladena Bašića te dosad zadnja premijera zagrebačkog opernog ansambla 14. siječnja 1985. pod ravnanjem Mire Belamarića i u njegovoj režiji sa solistima Borisom Vajdom, Slobodanom Stankovićem, Krunoslavom Cigojem i Nadom Ruždjak. Opera Narodnog kazališta „Ivan Zajc“ u Rijeci izvela je Don Pasqualea već u prvim godinama djelovanja, 9. travnja 1949. pod ravnanjem Alessandra Petterina u režiji Jurislava Korenića koji je režirao i prvu izvedbu opere u Hrvatskome narodnom kazalištu u Osijeku 2. veljače 1957. pod ravnanjem Vladimira Koblera. Deset godina kasnije, 6. travnja 1967. opera se prvi put čula u Splitu na gostovanju mladih umjetnika iz Zagreba pod ravnanjem Vladimira Kranjčevića u režiji Antuna Celio-Cege s Krunoslavom Cigojem, koji je upravo navršio osamnaest godina, kao Ernestom. Narodno kazalište izvelo ga je na Splitskom ljetu 17. srpnja 1977. pod ravnanjem Nikolaja Žličara, u režiji Emila Freliha s Dinkom Lupijem u naslovnoj ulozi. Cigoj je opet pjevao Ernesta.
Poznati su nastupi jedne od najvećih hrvatskih pjevačica Ilme de Murske u Beču, Londonu i Budimpešti, ali se o njezinim američkim nastupima zna vrlo malo pa je zanimljiv podatak koji možemo pročitati u američkom tisku, da je Norina bila jedna od njezinih „battle horses“, što bismo mogli prevesti kao: uloga u kojoj je doživljavala najveće uspjehe. Pri kraju karijere i veliki Josip Kašman prihvatio se uloge Don Pasqualea a to je učinio i Tomislav Neralić u Njemačkoj operi u Berlinu.
Opera Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu u koprodukciji s Operom Slovenskoga narodnog gledališča iz Maribora, 25. studenoga premijerno će izvesti Don Pasqualea, pod ravnanjem dirigenta Josipa Šege, u režiji Dore Ruždjak Podolski. Scenograf je Stefano Katunar, kostimografkinja Barbara Bourek. Uloge tumače: Ozren Bilušić / Giorgio Surian (Don Pasquale), Leon Košavić / Ljubomir Puškarić (Doktor Malatesta), Mark Milhofer / Nikša Radovanović (Ernesto), Marija Kuhar Šoša / Ivana Lazar (Norina), Antonio Brajković / Robert Palić (Carlino, lažni bilježnik), uz članove baletnog ansambla HNK-a Tatjanu Andročec, Ilincu Barbu Mogu, Barbaru Novković Novak, Danijelu Zobunđiju, Filipa Filipovića i Alena Gotala. Sudjeluju orkestar i zbor Opere.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 6. prosinca 2016.
