U petak, 4. studenoga 2016. u Rijeci u kojoj je boravila posljednjih šest godina života je umrla velika prvakinja Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu Branka Stilinović. Bila je posjednica jednog od najljepših glasova koji su se čuli na našim pozornicama. Branka Stilinović, djevojačkim prezimenom Oblak, rođena je 24. listopada 1926. u Zagrebu u glazbeničkoj obitelji. Premda je od mladosti bila u doticaju s operom, solističku karijeru počela je nakon što je prethodno devet godina pjevala u Zboru tadašnje Radiotelevizije Zagreb. Navršila je trideset i dvije godine kad je bez orkestralnog i režijskog pokusa debitirala u Rijeci kao Santuzza u Mascagnijevoj Cavalleriji rusticani. Debi je bio vrlo uspješan i tadašnji ravnatelj Opere Narodnog kazališta „Ivan Zajc“ Boris Papandopulo odmah joj je ponudio angažman. Ali i Zagreb je pokazao zanimanje za nju, pa je mjesec i pol dana kasnije, 3. siječnja 1959., kao članica Opernog studija u istoj ulozi nastupila u Zagrebu i izazvala senzaciju.
Relativno kasni početak bio je u slučaju Branke Stilinović samo prednost. Njezin je glas već bio odlično postavljen, ujednačen, jednako snažan i izražajan u svim položajima, metalnog sjaja, lakih i sigurnih visina i finih zaobljenih piana, fraze u širokom belkantističkom luku. Po ljepoti i zvučnosti uspoređivali su ga s glasom Zinke Kunc Milanov. U listopadu 1959. još je kao članica Opernog studija pjevala Ameliju u Krabuljnom plesu. I onda je angažirana za solisticu zagrebačke Opere. Potkraj godine pjevala je Toscu, a u travnju 1960. Lizu na reprizi Pikove dame. Takvo brzo nizanje nekih među najzahtjevnijim ulogama sopranskog repertoara omogućile su joj prirodna kvaliteta glasa dramskog soprana, odlična pjevačka tehnika i sigurna muzikalnost.
Surađujući s velikim dirigentom Milanom Sachsom stekla je dragocjena iskustva pa je kao novoangažirana članica zagrebačke Opere u prve tri godine angažmana ostvarila dvadeset glavnih uloga različitih stilskih zahtjeva. Premda je prema prirodnoj predispoziciji njezin glas bio predodređen za uloge u talijanskom repertoaru, s jednakim je uspjehom pjevala Leonoru u Beethovenovu Fideliju, za koju 1971., dobila Nagradu grada Zagreba, zatim već spomenutu Lizu u Pikovoj dami Čajkovskog, Natašu u Ratu i miru Prokofjeva, Maricu u Smetaninoj Prodanoj nevjesti i Jaroslavnu u Borodinovu Knezu Igoru. Poslije je svojemu bogatom repertoaru dodala Madeleine u Giordanovu Andréu Chenieru, Tatjanu u Evgeniju Onjeginu Čajkovskog i Donnu Annu u Mozartovu Don Giovanniju.
Premijera Verdijeva Don Carlosa 1962. pod ravnanjem Milana Horvata bila je jedno od najuspjelijih ostvarenja zagrebačkog opernog ansambla. U iznimno dobro odabranom solističkom ansamblu posebno se istaknula upravo Branka Stilinović. Bila je Elizabeta de Valois koju ćemo dugo pamtiti. Likom kao da je sišla s platna nekog flamanskog majstora, kraljevski dostojanstvena, bez velikih gesta, poštujući do maksimuma strogu španjolsku dvorsku etiketu, prepustila je isključivo svojemu glasu da izrazi sve obilje proturječnih i zatomljenih osjećaja koji su se lomili u duši nesretne španjolske kraljice. Za tu je svoju interpretaciju, kao i za Toscu, 1963. dobila Nagradu Milke Trnine.
Branka Stilinović bila je vlasnica pravoga verdijanskoga glasa kakvi su već tada bili rijetki, a danas ih gotovo uopće nema. S lakoćom je svladavala goleme zahtjeve što ih postavljaju velike Verdijeve sopranske uloge. Amelija je bila njezina prva verdijevska uloga. U njoj je i posljednji put nastupila u Zagrebu 31. veljače 1975. godine. No, bile su tu i Leonora u Trubaduru, Aida na obnovama opere 1965. i 1970. godine, Abigaille u Nabuccu na Splitskom ljetu i njegov Requiem. Njezine interpretacije Verdijevih likova odlikovale su se suzdržanošću i savršenom glasovnom kontrolom, širokim legato lukom i pomno oblikovanim tonovima u svim dinamičkim nijansama. Glasovit je bio njezin piano. U tumačenju verističkih likova pronalazila je gotovo naturalističke akcente, ali nikada nije pretjerivala.
Doprinos Branke Stilinović opernom stvaralaštvu hrvatskih autora, točnije njegovu predstavljanju, je nemjerljiv. Sudjelovala je u nekoliko realizacija cjelovitih opera: bila je Đula u Eri s onoga svijeta Jakova Gotovca, Jelena u Nikoli Šubiću Zrinjskom Ivana pl. Zajca, Irmengarda u Porinu Vatroslava Lisinskog. Njezina velika uloga bila je Eva u Zrinjskom. Lenku u Ognju Blagoja Berse i Margitu u Zajčevu Banu Legetu snimila je za tadašnju RTZ. Gotovčevu Dalmaro pjevala je na praizvedbi opere 1964. godine.
Svojim lijepim glasom davala je i posebnu plemenitu boju likovima iz opera njemačkih skladatelja što je osobito pristajalo Leonori u Beethovenovu Fideliju. Sentu u Ukletom Holandezu Richarda Wagnera najprije je pjevala u koncertnoj realizaciji nove produkcije opere u Dvorani svečanih igara u Salzburgu. Zatim ju je pjevala u Zagrebu. Duet Sente i Holandeza koji je snimila s Tomislavom Neralićem antologijska je snimka u Fonoteci Hrvatskog radija objavljena na CD-u. Branka Stilinović gostovala je u inozemstvu. U Salzburgu je još pjevala u Verdijevu Requiemu, a u Baselu je bila Senta. U Budimpešti je nastupila kao Elizabeta, Leonora u Trubaduru i Santuzza, u Kölnu je pjevala Aidu, u Ateni Jaroslavnu.
No dva su događaja posebno povezanu uz ovu veliku pjevačicu. Kad je 1970. glasoviti talijanski dirigent Lamberto Gardelli ravnao jednom od najveličanstvenijih predstava zagrebačke Opere – Ponchiellijevom Giocondom – u kojoj su sudjelovali Biserka Cvejić, Marijana Radev, Renato Cioni, Gianpiero Mastromei i Bonaldo Giaiotti, Branka Stilnović je ne samo bila ravnopravna partnerica poznatim pjevačima međunarodnog ugleda, nego je postala zvijezda večeri. Gardelli je bio toliko oduševljen tom njezinom interpretacijom da je prihvatio dirigirati premijerom Tosce 1972. godine. Bila je to jedna od antologijskih predstava zagrebačkog opernog ansambla koje su se održale u repertoaru gotovo tri desetljeća. Uloga slavne Puccinijeve operne dive potajna je želja svih pjevačica, Rijetke je ostvaruju, a vrlo rijetke s uspjehom. Branka Stilinović bila je jedna od onih potonjih, blistava Tosca zagrebačke Opere.
Tijekom cijele karijere Branka Stilinović ostala je vjerna Operi HNK-a u Zagrebu do odlaska u mirovinu 1979. godine obilježivši svojom ličnošću i jedinstveno lijepim glasom dramskog soprana dva iznimno uspješna desetljeća njezina postojanja. Godine 2007. dobila je Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 4. studenoga 2016.
