Opera o mladima s mladima

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, Rijeka: Jules Massenet, Werther, dir. Ville Matvejeff, red. Fabrizio Melano

• Opera Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci izabrala je, čini se, dobar put djelovanja. U pjevačkom smislu oslanja se na mlade kadrove, a kao redatelja dovodi iskusnog umjetnika s respektabilnom karijerom. Nakon što je organizirala pjevačko natjecanje Zinka Milanov ispravno uočivši da su upravo operni pjevači, još točnije pjevačice, bili ono najvažnije što smo na glazbenom polju dali svijetu, počela se koristiti nekima od stotinjak sudionika natjecanja koje je ove godine doživjelo tek drugo izdanje.
  
  Tako je dobitnik treće nagrade na prvom Međunarodnom natjecanju mladih opernih pjevača Zinka Milanov slovenski bariton Domen Križaj, inače diplomirani student medicine, dobio priliku da se iskaže u ulozi Alberta, i u svakom ju je pogledu izvrsno glasovno i scenski iskoristio. Predstavio se kao cjelovita, zrela umjetnička osobnost koja jednako osvaja u zbiru svih zahtjeva koji se postavljaju pred opernog umjetnika. Vjerujem da ćemo ga moći slušati i gledati i u većoj ulozi nego što je Albert jer je njegov potencijal zacijelo veći. A kao Albert bio je sugestivniji nego što smo navikli slušati interprete te uloge koja često ostaje potpuno u sjeni Werthera, što se ovdje nije dogodilo. A imao je doista velikog suparnika u nositelju naslovne uloge Aljažu Farasinu.
  
  Slovenski tenor Aljaž Farasin, kojega se sjećamo kao vrlo dobrog Don Joséa u produkciji Carmen Muzičke akademije u Zagrebu, od 2013. član Opere Slovenskoga narodnog gledališča u Ljubljani, umjetnik je izrazite muzikalnosti i senzibilnosti, ugodna, dobro postavljenog ujednačena glasa sa sigurnim visinama, što mu omogućuje kompletno glazbeno-scensko ostvarenje visoke kvalitete. Tenor je kojega bi poželjela svaka operna kuća, pogotovo stoga što može pjevati tzv. željezni repertoar.
  
  Charlottu je pjevala mezzosopranistica Ivana Srbljan, potekla iz zagrebačke Muzičke akademije. Ona je ispravno zaključila da će se puno bolje razvijati kao prvi mezzosopran riječke Opere nego da ostane u Zagrebu i čeka hoće li je dopasti kakav nastup. Nižući glavne uloge Ivana Srbljan razvija svoj umjetnički potencijal i svoj lijep, topao baršunasti glas, naravno, uz vrsne pjevačke kvalitete. I sopranistica Anamarija Knego kao Sophie počinje ostvarivati veće uloge pa njezin lijep glas i sigurno pjevačko znanje dolaze sve više do izražaja.
  
  Imajući pred sobom ekipu mladih a tako kvalitetnih pjevača i umjetnika, redatelj Fabrizio Melano upustio se u mali eksperiment. Maksimalno je ogolio scenu ostavljajući na njoj tek poneki neophodan predmet. Iluziju pozornice prepustio je oblikovatelju svijetla Daliboru Fugošiću. U tom smislu prva dva čina, prvi s plavim osvjetljenjem mjesečeva sjaja (naposljetku i duet Charlotte i Werthera naziva se duetom na mjesečini), a drugi boje jesenjeg lišća bila su upravo izvanredna. Posve prirodno i kostimi Manuele Paladin Šabanović bili su suvremeni, samo ne razumijem zašto je Sophie imala starinsku dugu suknju, a Charlotte u trećem činu bila bosa.
  
  Kad se opere izvode na originalu, ponekad nam se čini da pjevači mehanički izgovaraju tekst, razumiju, doduše, značenje riječi ali ih ne osjećaju. Ovdje je bilo upravo suprotno. Mladi umjetnici pjevali su kao da im je francuski materinji jezik. Svaka se riječ razumjela i svaka je imala potrebnu, specifičnu boju. Cijelim svojim nastupom postigli su ono što je najvažnije na sceni – vjerujući u svoje likove uvjerili su i nas u njih i mi smo im vjerovali.
  
  A to nije bilo baš lako jer je redatelj bitno odstupio od standardnog, romantičnog viđenja Werthera, Goetheova junaka zbog kojeg su počinjena mnoga samoubojstva, i Massenetova koji je izazivao suze u očima. Nakon što je operu režirao nekoliko puta Melano je, prema vlastitim riječima, došao do zaključka „da se iza ove očigledne romanse krije daleko mračnija priča, da je to klinička studija zloćudnog narcisa koji uništava ne samo svoj život nego i živote bliskih mu ljudi“. Zanimalo ga je „istražiti kako on postaje tako opasno egoističan, kako Charlotte, prividno razumna i realna, postaje njegovom žrtvom, i kako Albert koji je drag i brižan u prvom činu postaje tako grub u trećem“. Doista, zanimljivo odstupanje od standardnih uprizorenja ali svakako moguć i vrlo zanimljiv pristup koji je zahvaljujući odličnim tumačima bio uvjerljiv i prihvatljiv. Čak bih rekla, da bi mi povratak sladunjavoj romantici bio možda i dosadan. U tom smislu moderna, takva je režija dobrodošla. Naravno, treba imati pjevače koji će je iznijeti a to mogu samo ako i sami u nju vjeruju. Mlada riječka četvorka je to s uspjehom učinila.
  
  Ne valja zanemariti ni doprinos malih uloga koji je u Wertheru nekako uvijek teško primjetljiv jer Massenet nema Puccinijevu ili Verdijevu snagu u crtanju epizodista. No svakako su Slavko Sekulić (Upravitelj), Sergej Kiselev (Schmidt) i Robert Kolar (Johann) dobro ispunili svoju zadaću kao što su to učinila i Upraviteljeva djeca.
  
  Werther je opera solista i orkestra. Pravo je zadovoljstvo kad nas dobar orkestar (a takav je riječki uvijek i bio) uvodi u operu i već prvim taktovima daje naslutiti da će nam pružiti akustičko zadovoljstvo. Glavni gost dirigent riječke Opere, finski dirigent, skladatelj i pijanist Ville Matvejeff (1986) važan je dobitak za Operu HNK-a Ivana pl. Zajca. Umjetnik je istančana senzibiliteta i velikog autoriteta koji vodi ansambl sigurnom rukom s dovoljno (ali ne pretjerane) sklonosti prema Massenetovu glazbenom idiomu. Ne doživljavajući francuskog skladatelja samo kao „vrhunski uspjelog opskrbitelja glazbom koja zadovoljava ukus vremena“, kako su o njemu pisali kritičari u njegovo vrijeme, naglasio je toplu i nježnu liriku njegovih melodija ali nije odkliznuo u sladunjavost pa je i glazbeno i scenski to bio Werther ovoga vremena a ne „glazba za spomenar”, kako se također smatralo Masseneta. Uz riječkog Werthera mogla se provesti ugodna večer slušajući dobru glazbenu izvedbu i gledajući osmišljenu modernu režiju, sjedeći u crvenim plišom presvučenim foteljicama u parteru i ispred crvenog zastora a ne onog prijašnjeg sumornog smeđeg. Sudeći po obilnom pljesku tako je osjećala i publika.
  
  © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 7. listopada 2016.

Piše:

Marija
Barbieri