Händelove su opere sinteza operne umjetnosti u Europi druge polovine 17. i prve polovine 18. stoljeća. Svi operni stilovi koje je upoznao tijekom života ogledaju se u njima: hamburška, napuljska i venecijanska opera, prve komične opere i tip francuske opere s brojnim baletnim točkama. Sadržajna tematika Händelovih opera kreće se obično u području povijesno-legendarne, mitološke građe ili u krugu fantastike. Posvuda Händel uvodi herojske likove, vojskovođe, vitezove, vladare, koji uz idealno zamišljene ženske likove, rješavaju probleme ljubavi i časti i pobjeđuju etičkom snagom osobnosti. Händela privlače istaknute povijesne osobe – zanosi se događajima povezanima s Julijom Cezarom, Bajazetom, Aleksandrom Velikim i njihovim herojskim poduhvatima. Zbog malobrojnosti opernih družina tog vremena i tadašnje konvencionalnosti talijanske operne strukture, morao je uglavnom napustiti zbor, no unio je bogatu raznovrsnost u ariju, koja je često tipa da capo. Uz to susrećemo i manje, strofičke napjeve, jednostavne i iskrene, a u arijama često prevladavaju plesni i koncertantni elementi. Primjenjivao je i dvodijelne arije, kao i jednodijelne ariose, a uz vokalnu dionicu znao je razviti još jednu, instrumentalnu, tvoreći sklopove vrlo zanimljivog kontrapunkta, u kojoj je bilo i naglašene virtuoznosti. Pisao je i ansamble, najčešće duete, rjeđe tercete, a kvartete gotovo nikada, što je sve bilo vrlo očito upravo u operi izvedenoj na riječkoj pozornici.
Maratonski duga opera Julije Cezar u Egiptu, zanimljivom je režijom, izvrsnom scenografijom Dalibora Laginje i sjajnim solistima držala pažnju publike do samoga kraja. Predstava počinje iz nulte probe, sitz probe kada se pjevači prvi put susreću s orkestrom, a razvija se pred publikom u spektakl. Pri tome se koristi i suvremena tehnologija, 3D video mapping. Četiri sata s dvije pauze proteklo je u dinamičnom i nesvakidašnjem prikazu ne baš česte glazbe baroka, prepune zahtjevnih glasovnih izazova, koje su solisti neprikosnoveno odradili s posebnim užitkom i zabavljajući se na sceni. Orkestar podignut u razinu gledališta bio je izvrstan suigrač solistima na sceni, koje je s osmjehom, ritmom i glazbeno superiorno vodio nenadmašni maestro Ville Matvejeff, istovremeno nastupivši i u ulozi čembalista u recitativima.
Olga Kaminska kao Nireno i Slavko Sekulić kao Curio bili su uigrani pjevači u svojim manjim ulogama, kao i izvrsna Ivana Srbljan kao ženstvena Kornelija, lijepo izrađenih dubina i čistih zapjeva. Marko Fortunato u ulozi Sesta koju uglavnom pjevaju žene, bio je izvrstan u falsetima, a Dario Bercich je u ulozi negativca, egipatskog vojskovođe Achille, i glasovno i glumački upečatljiv na sceni. Posebno treba istaknuti zanimljivu Sonju Runje u ulozi egipatskog kralja Ptolomeja koja je dala začudnu glumačku i glasovnu izvedbu, prikazavši i svoju izuzetnu akrobatsku tehniku plesa na svili, pjevajući na pet metara visine zahtjevnu ariju.
No zvijezde večeri bile su Anamarija Knego u ulozi Cleopatre, nježna, kristalno čistih melodijskih linija, suptilno izrađenih dinamičkih zapjeva, glumački ležerna i razigrana, koju zaista treba slušati i uživati, i Diana Haller u naslovnoj ulozi rimskog imperatora Julija Cezara koja se nevjerojatnom lakoćom transformirala pokretom i izrazom u muški lik koji je tumačila, pjevajući zahtjevne barokne ukrase virtuozno, ritmički besprijekorno, intonativno bez greške i živopisno dramatski s visinama koje ushićuju.
Bila je to izvedba koja se gleda širom otvorenih očiju i koja otkriva čaroliju barokne glazbe koja nije tako česta u ovim našim krajevima. Bila je to predstava kojoj zbog svakog njenog dijela i svih sudionika treba glasno vikati: Bravo! I prikazati je na mnogim europskim pozornicama.
© Gloria Fabijanić Jelović, KLASIKA.hr, 10. svibnja 2016.
