Opera Rigoletto nastala je u vremenu prvog blistavog vrhunca stvaralaštva Giuseppea Verdija i ubraja se u njegov latinsku trilogiju u kojoj su i Trubadur i Traviata. U Rigolettu je iznijeta dirljiva povijest rastrganog očinskog srca. U jednom od svojih najistaknutijih, najuvjerljivijih likova, Verdi je prikazao težak udes grbavca, koji je bio primoran igrati dvostruku igru: igru čovjeka koji mora pribaviti razonodu svom visokopozicioniranom gospodaru, a ujedno i oca koji želi očuvati kćerku od njegove požude. Ta psihološka drama u novoj režiji ima neke druge parametre, iako osnovna nit priče nije promijenjena. Početak svakog čina u buci i vrevi autoceste ispod koje je smješteno mjesto radnje – podzemni svijet kamp kućica i tamni sloj ljudskog društva u kojem se događaju otmice, silovanja, prijetnje i krvava ubojstva. U tom blatu društva slučajno je opstao nježni, bijeli cvijet, slijepa Gilda, kćer podvodača žena, Rigoletta, koji ih prodaje ili otima za svog gazdu-makroa.
Priča dramaturški prenesena u današnje vrijeme, zaživjela je tako punim plućima na riječkoj pozornici sjajno upotpunjena zanimljivom scenografijom Dalibora Laginje s kamp kućicama na sceni, ali i mnoštvom rekvizita uz njih koji nisu imali neku uporabnu svrhu, poput st oja za pranje rublja ili natpisa na kućici Smrt fašizmu koji je bio izvan konteksta prostora i priče. Čaroliji scenske izvedbe najviše je pridonijelo suptilno dizajnirano svjetlo Denia Šesnića koji je svaki dramski trenutak oslikao i podcrtao filmskim svjetlom, dajući predivnu slikovnu viziju događajima na sceni. Redatelj Lary Zappia uspješno je pokrenuo i muški zbor i balet i soliste na sceni, glumački ih razigravši do maksimuma.
Vojvodu od Mantove s puno energije i glumačkog zanosa utjelovio je tenor Aljaž Farasin, koji je publiku oduševio svojim melodioznim, raspjevanim zapjevima, čistom intonacijom i lijepom dikcijom, iako glasovno ponekad nedovoljno snažan, no vrlo uvjerljiv. Sopranistica Vanja Zelčić bila je nježna, ustreptala, nevina Gilda topla srca koja je vrlo točno i glasovno meko i čisto ispjevala tu tešku ulogu, mada je opći dojam da je ovo jedna posve nova priča za solisticu koja dosad nije pjevala tako velike uloge. Njena poteškoća je bio povez na očima koji joj nije dozvoljavao dovoljno glumačke izražajnosti i iskazivanja emocija. Naslovnu ulogu Rigoletta snažno i zrelo donio je bariton Robert Kolar, koji je ovom ulogom obilježio dvadeset godina svog umjetničkog rada. Iako ponekad intonativno i ritmički nesiguran, ovom tehnički vrlo zahtjevnom ulogom, osvojio je publiku svojim baršunastim glasom i snagom glazbenog i glumačkog izraza. Od manjih uloga treba izdvojiti Daria Bercicha (Grof Monterone), Slavka Sekulića (Sparafucile) i Ivanu Srbljan (Maddalena), kao i posebno uigran i glazbeno točan muški zbor.
Ovakav Rigoletto sjajna je autorska priča koja je djelomično izgubila na svojoj snazi zbog neobično sporih tempa, prejakih fortissima koji su u određenim scenama pokrivali soliste i nedovoljno uživljene glazbene orkestralne izvedbe pod rukom maestra Roberta Homena koji još nije dorastao raskošnoj partituri vječne i jedne od najpopularnijih Verdijevih opera. Jer, Rigoletto je možda najsnažniji primjer bogatstva Verdijeve melodije, podjednako iskrene i pročišćene, elegične i patetične, na trenutke zavodljive i briljantne, a onda iznenada prožete odrazom teških duševnih boli i borbi, a sve to, maestro Robert Homen nije uspio prenijeti ni na izvođače, ni na publiku. No, u cjelini, ovo je izvedba koja zaslužuje visoku ocjenu i poneku pozornicu i izvan granica Rijeke i Hrvatske.
© Gloria Fabijanić Jelović, KLASIKA.hr, 30. travnja 2016.
