Prva opera Giacoma Puccinija (1858-1924) Le Villi nije bila primljena na natječaju izdavačke kuće Sonzogno, ali zahvaljujući skladateljevim prijateljima djelo je uspješno praizvedeno 1884. u tada vrlo uglednom Teatru Dal Verme u Milanu. Kazalište je dobilo ime prema vlasniku, grofu Francescu Dal Vermeu, a moglo je primiti tri tisuće posjetitelja. To je navelo drugog izdavača, Giulija Ricordija (1840-1912), da ga otkupi i od mladog skladatelja naruči drugu operu. Nastao je tako Edgar prema drami u stihovima Alfreda de Musseta (1810-1857) na libreto Ferdinanda Fontane (1850-1919), koji je i autor libreta opere Rudari (I minatori) Ivana pl. Zajca. Na praizvedbi 1889. u Scali opera je doživjela neuspjeh, što je zamalo obeshrabrilo Ricordija no ipak je pružio Pucciniju još jednu priliku. Nastala je tako Manon Lescaut prema romanu opata Prévosta, uz suradnju petero libretista od kojih nijedan nije želio preuzeti autorstvo.
Puccini se trgnuo uočivši da Edgar nije bio pravi sadržaj za njega. Pročitao je roman Antoinea Françoisa Prévosta d' Exilesa (1697-1763), poznatog kao Abbé – opat – Prevost, Sjećanja i pustolovine jednog čovjeka punog vrlina koji se povukao iz svijeta (Mémoires et avantures d' un homme de qualité qui s' est retiré du monde). Priča je to o ljubavi Chevaliera (viteza) Des Grieuxa i Manon Lescaut, koja je poslužila za osnovu opera, baleta i filmova. Dvadesetak godina poslije objavljivanja romana nastala je drama. Eugène Scribe (1791-1861) tu je temu uzeo kao osnovu baleta za Jacquesa Halevyja (1799-1862) i 1856. napisao libreto za istoimenu operu Daniela Françoisa Aubera (1782-1871). No, tek je Jules Massenet (1842-1912) svojom Manon 1884. postigao pravi veliki uspjeh. Puccini je u tom sižeu daleko od svakidašnjice – a prikazivanje svakodnevnog života bilo je glavno obilježje njegovih kolega skladatelja verista – našao onu psihološku istinu za kojom će težiti u cijelom svojem daljnjem stvaralaštvu. Bio je još neiskusan i nije ga prestrašio uspjeh koji je Massenetova Manon nešto ranije postigla u Parizu. Napisao je: „Našao sam heroinu u koju vjerujem i zato ona neće moći a da ne osvoji srca publike. Massenet je svoju Manon zamislio na francuski način s puderom i menuettima, a ja na talijanski s očajničkim strastima.“
A onda je počeo rad na libretu kakav operna povijest ne poznaje, pa se u izdanjima Manon Lescaut imena libretista najčešće izostavljaju. Prvi je na njemu radio Ruggero Leoncavallo (1857-1919), koji se u to vrijeme još dvoumio baviti se književnošću ili glazbom, ali Puccini nije bio zadovoljan njegovim libretom i od tada počinje njegovo, kako se obično kaže, maltretiranje libretista u težnji za pronalaženjem prave dramske situacije i prave riječi. Slijedio je Marco Praga (1862-1929), koji je pristao na rad „iz prijateljstva i divljenja koje osjeća prema Pucciniju“. No, Praga je bio prozni pisac pa je Puccini versifikaciju povjerio mladom pjesniku i kritičaru Domenicu Olivi (1860-1917). Ali i dalje nije bio zadovoljan. Uskače i svojim savjetima pomaže mu sam izdavač Giulio Ricordi. A onda dolaze Giuseppe Giacosa (1847-1906) i Luigi Illica (1857-!919), koji će mu kasnije pribaviti tri izvrsna libreta. Ricordi traži da bude što manje sličnosti s Massenetovom operom i tek tada nastaje konačna verzija libreta. Nijedan sudionik u tom radu nije htio sam prihvatiti autorstvo, i tako službeno Manon Lescaut nema libretista. No u novije vrijeme počelo se navoditi svu petoricu.
Manon Lescaut praizvedena je 1. veljače 1893. u Teatru Regio u Torinu. Dirigirao je slabo poznat Alessandro Pomè. Naslovnu ulogu pjevala je Cesira Ferrani, pravim imenom Cesira Zanazzio (1863-1943), koja će tri godine poslije u svojemu rodnom Torinu biti i prva Mimì. Puccini ju je opisao kao „idealnu Manon pojavom, talentom i glasom“. Tada vrlo popularan tenor sjajne karijere koju će prekinuti prerana smrt, Giuseppe Cremonini (1866-1903) bio je Chevalier Des Grieux. Achille Moro pjevao je Lescauta, a bas-bariton Alessandro Polonini (1844-1920) bio je Geronte di Ravoir. Opera je naišla na dobar prijam publike i kritike, što je bila prava rijetkost kod praizvedbi Puccinijevih opera. U njoj je skladatelj već pokazao posebnu osjetljivost za oblikovanje lika žene, duboko je uranjao u njezinu psihologiju i osjećao je njezinu stalno prisutnu iskonsku težnju da se žrtvuje u ime predane ljubavi. Revidirana verzija opere izvedena je prvi put u milanskoj Scali godinu dana kasnije, 7. veljače 1894. godine. Pjevali su Cremonini i buduća prva interpretkinja Tosce, rumunjska sopranistica Hariclea Darclée.
Manon Lescaut ubrzo je postala sastavni dio repertoara velikih svjetskih pjevača i opernih kuća. U povijesti opernih događanja ostat će zabilježena prva izvedba opere u Metropolitanu 1907. s glasovitom ljepoticom Linom Cavalieri i još slavnijim Enricom Carusom u glavnim ulogama te Antonijem Scottijem kao Lescautom. Prva Manon Lescaut u Parizu bila je 1910. Španjolka Lucrezia Bori. Njemačka sopranistica Lotte Lehmann i britansko-američki tenor Alfred Piccaver bili su 1923. bečki Manon i Des Grieux. A poslije rata u Bečkoj državnoj operi slavna Manon Lescaut bila je hrvatska umjetnica Dragica / Carla Martinis. Pjevala ju je na premijeri u obnovljenoj zgradi Opere u veljači 1956. godine.
Prve izvedbe Manon Lescaut u Hrvatskoj bile su već dvije godine nakon praizvedbe, 1895., gotovo istodobno u Teatru nobile u Zadru i u Teatru Comunale u Rijeci. Riječka premijera bila je 25. travnja. Očekivao se Puccini, ali on je došao tek u subotu 4. svibnja i, kako izvješćuju riječke novine La Bilancia, „bio je pozvan pred zastor čak 34 puta, a nakon izvedbe 5. svibnja 30 puta“. Dočekan je i ispraćen frenetičnim pljeskom.
Prva hrvatska izvedba Manon Lescaut bila je 23. siječnja 1926. u Zagrebu pod ravnanjem Krešimira Baranovića u režiji Margarete Froman s iznimim protagonistima Zdenkom Zikovom i Mariom Šimencom. U obnovi opere 1941. nositelji glavnih uloga bili su Nada Tončić i Josip Gostič, a na premijeri 1958. pod ravnanjem Demetrija Žebrea u režiji Stanka Gašparovića izvrsni tumači Prevost-Puccinijevih ljubavnika bili su Mirka Klarić i Piero Filippi.
Roman opata Prevosta napisan je u obliku ispovijedi Des Grieuxa i Manon je u njemu opisana isključivo njegovim očima. Naravno, opera ima drukčije zahtjeve i lik Manon morao je dobiti na značenju. Kod Masseneta postao je glavni. Puccini je u tom smislu bliži Prevostu, i kod njega je Des Grieux glavni lik i jedan od najljepših tenorskih likova u cijeloj opernoj literaturi, jednako drag njegovim interpretima kao i publici. Puccini mu je darovao treći čin, koji je po svojoj koncepciji neobičan, ali majstorski skladan. Puccini je na Manon Lescaut radio tri godine a treći čin je posljednji skladao. A upravo mu je taj čin izvanredno uspio.
Upravo je nevjerojatno koliko se toga dogodilo u opernom životu Italije, a i u povijesti glazbe uopće od 1890. do 1893. godine. Golem uspjeh Cavallerije rusticane 1890., a dvije godine poslije i Pagliaccija, označuje početak novog smjera – verizma. Velik uspjeh Manon Lescaut označio je početak trijumfalne karijere Giacoma Puccinija. Osam dana kasnije premijera Falstaffa u Scali zaokružuje genijalan opus Giuseppea Verdija. Oštroumni George Bernard Shaw, tada mladi glazbeni kritičar, godinu dana kasnije, 1894., nakon što je bio na prvoj izvedbi Manon Lescaut izvan Italije, u Londonu (Zadranin Antonio Pini-Corsi pjevao je Lescauta), izjavio je: „Puccini mi se više nego itko od njegovih suparnika čini pravim Verdijevim nasljednikom.“ I imao je pravo. Unatoč nespornim vrijednostima Cavallerije rusticane i Pagliaccija, ni Mascagni ni Leoncavallo nisu dali nova remek-djela. A Puccini je napredovao. U Manon Lescaut upravo se rasipa melodijama, premda neke posuđuje iz svojih ranijih skladbi. Već je posve razvidno njegovo izvanredno vladanje orkestrom. Majstor je u slikanju likova ne samo protagonista nego i epizodista kojima daje karakterističnu boju. Ne štedi nadahnućem. Impulzivan je i glazba teče. Vješt je dramatičar, i svaka riječ i svaki prizor imaju opravdanje. To je već zrelo djelo budućeg autora La Bohème, Tosce, Madame Butterfly, Giannija Schicchija i Turandot.
Ansambl Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu u petak 8. travnja 2016. premijerno će izvesti operu Manon Lescaut. Dirigent je Nikša Bareza, redatelj Dominique Pitoiset, kostimograf Axel Aust, oblikovatelj svjetla i asistent scenografa Christophe Pitoiset. Uloge tumače: Manon Lescaut – Kristina Kolar (19. 4.) i Rebeka Lokar (8., 14., 21., 23., 28. 4.), Lescauta – Siniša Hapač (8., 14., 21., 28. 4.) i Ljubomir Puškarić (19., 23. 4.), Chevaliera /viteza Des Grieuxa – Renzo Zulian, Gerontea, Narednika straže i Brodskog časnika – Ozren Bilušić (8., 14., 21., 28. 4.) i Ivica Trubić (19., 23. 4.), Edmonda, Učitelja plesa i Palitelja svjetiljki – Ivo Gamulin (8., 14., 21., 28. 4.) i Božimir Lovrić (19., 23. 4.), Gostioničara – Alen Ruško (8., 14., 21., 28. 4.) i Antonio Brajković (19., 23. 4.), Pjevačicu – Tena Lebarić Rašković (8., 14., 21., 28. 4.) i Anastasija Dikmikj (19., 23. 4.) te Frizera – Andrija Palada. Sudjeluju orkestar i zbor Opere HNK-a.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 4. travnja 2016.
