Čudne su sudbine umjetnika! Dosta je nadarenih, a malo njih doista i uspije proporcionalno svojoj nadarenosti. Jedna od onih kojoj je Bog u glazbenom smislu dao sve: krasan, zvonki, zvučan glas ujednačen u svom velikom opsegu i veliku muzikalnost, suptilan osjećaj za interpretaciju i ono nešto što krasi istinskog umjetnika bila je toliko jednostavna i skromna da se nije znala boriti s često vrlo nesmiljenim običajima koji vladaju u opernim kućama. Publika ju je neobično voljela – dovoljno je navesti da je cijela muška đačka galerija iz zagrebačkog HNK-a dala za nju krv kad se pročulo da boluje od bolesti kojoj su bile potrebne česte transfuzije. Publika ju je obasipala aplauzima, često i nastupnima, uzvikivala njezino ime, tražila da ona pjeva, a to se nije sviđalo onima koji su krojili njezinu sudbinu. Nije se znala oduprijeti ljubomori i zavisti ali je u srcima svih koji su je doživjeli ostala jednostavno – Mica. Tko ju je ijednom slušao, nije je zaboravio. Bila je umjetnica velike muzikalnosti i posebna glasa, dramski sopran s koloraturama, specifične boje i topline, koji je jednako osvajao blistavim koloraturama kao i nježnim lirskim pasažama, bilo to u operi ili u interpretaciji koncertne popijevke. Na spomen njezina imena i danas se otme uzdah i tuge i sjete i spomena na nešto što se neće ponoviti.
Možemo li danas uopće zamisliti da cijeli trg ispred kazališta u Zagrebu bude pun oduševljenih slušatelja koji su je netom doživjeli kao Luciju di Lammermoor i čekali je da joj još jedanput izraze divljenje i zahvalnost? A to se dogodilo 15. veljače 1955. na gostovanju ansambla Opere Narodnog kazališta Ivan Zajc iz Rijeke. Naravno da su i kritike koje su slijedile bile pune oduševljenja. Skladatelj i glazbeni kritičar Lovro Županović pisao je u Vjesniku 17. veljače: „Ono, što nas je tom prilikom oduševilo, bio je nastup Mice Glavačević kao Lucije. Izvrsnih glasovnih kvaliteta, jednako velikih u svim registrima; što proizlazi iz svježeg i kristalno čistog glasa; muzikalna u najvećoj mjeri, ona je donijela Luciju majstorski. Te svoje kvalitete upotpunila je glumom; upravo idealnom simbiozom tih dviju komponenata, lik Lucije izašao je izdiferenciran u svim pojedinostima. Lirski i naivan u prvim prizorima, on je postajao sve tragičniji, da bi u prizoru ludila došao do vrhunca. Nikada lišen mekoće, nježnosti i poetičnosti, on je živio intenzivnom snagom, koja je pokrenula gledalište i držala ga u napetosti do završetka predstave. Zbog toga Mica Glavačević nije samo velika pjevačica, već ujedno i velika glumica. Kao takva, ona je bila najsvjetlija točka izvedbe, a za Zagreb otkriće u pravom smislu riječi“.
Janko Žganjer u Narodnom listu proglasio ju je „novom zvijezdom naše operne pozornice” i dodao: „Fraza, dinamika, dikcija – predmeti su, kojima ona savršeno ravna svojom briljantnom koloraturom… Tako u sceni ludila stvara veliki dramski raspon i daje novi obrazac donošenju tog lika u operi.” A nepotpisani kritičar Borbe ukazuje da smo „te večeri konačno na pozornici Zagrebačke opere, poslije dugo vremena, čuli pravi koloraturni sopran”. No, ako je za Zagreb Mica Glavačević bila otkriće – iako se o njoj pričalo – za Osijek i Rijeku bila je primadona u najboljem smislu riječi, za koju su se uvrštavale opere u repertoar.
Marija-Mica Glavačević rođena je 2. veljače 1916. u Valpovu. Otac joj je bio općinski bilježnik, a mati tipična pripadnica osječke građanske obitelji njemačkih korijena. Kao državni službenik otac je često mijenjao boravište i kasnije se preselio u Osijek, u kojemu je Mica završila tadašnju građansku školu i zatim godinu dana radila kao daktilografkinja na sudu. Pjevala je od najranije mladosti, najprije kao mezzosopran. Većina tada popularnih pjesama bila je pisana za taj glas, a i poznate pjevačice imale su duboke glasove. Susret sa sarajevskom sopranisticom Ditom Kovač, koja je u Osijeku postala pjevačka pedagoginja, stubokom je promijenio Micinu spoznaju o vlastitom glasu. Mogla je pjevati u mezzosopranskim položajima jer je imala glas nesvakidašnjeg opsega, ali njezino pravo područje bila je dramska koloratura u koju ju je usmjerila Dita Kovač. Završila je srednju muzičku školu i za to vrijeme pjevala kao honorarni član u zboru Opere u Osijeku. Ponovno je radila na Okružnom sudu i naposljetku je 1. ožujka 1946. postala članicom Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku.
Prema vlastitim zapisima, prvi solistički nastup imala je u ulozi Mi u opereti Zemlja smiješka Fanza Lehára 26. prosinca 1944. Prva veća uloga, zapravo pravi debi, bio joj je 1949. u ulozi Musette u Puccinijevoj operi La Bohème. Slijedile su: Frasquita u Carmen, Prva šumska vila u Dvořákovoj Rusalki, Ivanica u operi Adel i Mara Josipa Hatzea, Barbarina u Mozartovu Figarovu piru, Sofija u Wertheru, Jelena u Nikoli Šubiću Zrinjskom, Lola u Mascagnijevoj Cavalleriji rusticani, Đula u Eri s onoga svijeta, Adina u Ljubavnom napitku i Gilda u Rigolettu. Jednom prigodom – bilo je to godine 1953. – pjevala je Gildu s gostima iz Zagreba i Rijeke. Riječki tenor Oskar Zornik preporučio ju je svojoj matičnoj kući, i Mica Glavačević primljena je vrlo brzo u Operu Narodnog kazališta Ivan Zajc u Rijeci.
U tri sezone rada s riječkim opernim ansamblom, od 1953. do 1956, Mica Glavačević razvila se u apsolutnu primadonu. Njezin glas nije bio laki koloraturni sopran s karakterističnim tzv. ptičjim registrom. Taj glas opsega od više od tri oktave s briljantnim visinama, ali isto tako s vrlo izražajnim srednjim i dubokim položajima, dopuštao joj je širok izbor repertoara i približavao ju je onom idealnom tipu soprana koji ne poznaje razgraničenja na koloraturni, lirski i dramski fah, poznat u vokalnoj nomenklaturi kao soprano sfogato.
U riječkoj Operi Mica Glavačević najprije je pjevala Đulu, Jelenu, Micaelu u Carmen i Gildu, a 20. travnja 1954. nastupila je na svojoj prvoj premijeri – kao Margareta u Faustu – pod ravnanjem Lovre pl. Matačića i u njegovoj surežiji. Nakon dva mjeseca, pri samom kraju sezone, ostvarila je ulogu koja će uz Kraljicu noći postati neka vrsta njezina zaštitnog znaka – Donizettijevu Luciju di Lammemoor. Sezona 1954/1955. bila je vrlo uspješna u njezinoj karijeri. U repertoar je uvrstila Mozartovu Donnu Elviru u Don Giovanniju i Verdijevu Violettu u Traviati te nastupila na dvjema premijerama: u prosincu 1954. pjevala je Leonoru u Trubaduru pod ravnanjem Borisa Papandopula i u travnja 1955. Lakmé Lea Délibesa pod ravnanjem Vladimira Benića. Uspjeh se nastavio i sljedeće sezone. U siječnju 1956. pjevala je Donnu Annu u Don Giovanniju, zatim Rosinu u Seviljskom brijaču i u svibnju 1956. Antoniju na premijeri Hofmannovih priča Jacquesa Offenbacha. U tri sezone devet novih velikih i vrlo zahtjevnih uloga! Bila je zvijezda, ali i spremna pomoći. Prve savjete o pjevanju od nje je dobila i mlada Nada Siriščević, koja se i kasnije kao Nada Ruždjak razvila u vrhunski koloraturni sopran.
Ansambl zagrebačke Opere krenuo je u siječnju 1955. na veliko trotjedno gostovanje u Stoll-Theatreu u Londonu a na gostovanje u Zagreb pozvan je ansambl Opere Narodnog kazališta Ivan Zajc. Riječki umjetnici izveli su tri opere: Miljenko i Dobrila Milivoja Koludrovića, Gluckova Orfeja i Donizettijevu Luciju di Lammermoor. Bilo je to gostovanje koje ulazi u anale zbog susreta s jednom posve posebnom i neponovljivom umjetnicom. Za nju samu ono je bilo trenutak posebnog uzbuđenja. Došla joj je u garderobu čestitati slavna Lucia prošlih dana – Maja de Strozzi.
Glas Mice Glavačević bio je osobit. Bio je posebne boje, topao i nježan, i jednako je dobro pristajao talijanskom repertoaru i Mozartu, kao i ruskim skladateljima. To je još 1955. uočio ravnatelj beogradske Opere Oskar Danon i izabrao je za ulogu Antonide u Ivanu Susanjinu, točnije operi Život za cara Mihaila Glinke, koju je snimio s ansamblom beogradske Opere za gramofonsku tvrtku DECCA. Kao što je već bila potpuno ovladala svim zahtjevima talijanskog opernog repertoara, a zatim i Mozartova stila, tako je i s rijetkom suverenošću svladala ruski jezik i stilske karakteristike Glinke, Rimski-Korsakova i Čajkovskog.
Mica Glavačević počela je gostovati u Zagrebu. U travnju 1955. pjevala je Gildu i Leonoru u Trubaduru, u listopadu opet Gildu, u studenome Leonoru i u prosincu Gildu na gostovanju slavnog Paola Silverija u Rigolettu. Početkom 1956. pjevala je Leonoru s Vladimirom Ruždjakom. Nije još bila članica zagrebačke Opere, a 29. veljače 1956. pjevala je Kraljicu noći na premijeri Čarobne frule. Zapravo, njezine iznimne glasovne kvalitete potaknule su zagrebačku Operu da u repertoar uvrsti to djelo, što je bio događaj za glazbeni Zagreb. Izvedbom je dirigirao Milan Sachs, režirao Stanko Gašparović, a uz Micu Glavačević nastupili su tada najpoznatiji pjevači, Rudolf Francl, Dragutin Bernardić, Janja Hanžek i Tugomir Alaupović. No glavna privlačnost te predstave bila je riječka sopranistica kao Kraljica noći. Vrijedi napomenuti da je za tu kreaciju čuo i slavni Herbert von Karajan prigodom njezina gostovanja s tom ulogom u Linzu i pozvao je da gostuje u Bečkoj državnoj operi. No prepreke birokratsko-političke naravi bile su nepremostive i to se nije ostvarilo.
Do kraju sezone 1955/1956. Mica Glavačević gostovala je još nekoliko puta u Zagrebu. Pjevala je Leonoru s Josipom Gostičem i Donnu Annu na nezaboravnom gostovanju Georgea Londona u Don Juanu, kako se tada nazivao Don Giovanni. Takve je aplauze dobila da se to nije svidjelo slavnome gostu. Postala je ubrzo poznata u svim našim kazališnim središtima. U sezoni 1956/1957. postala je stalna članica zagrebačke Opere i miljenica širokog sloja ljubitelja kazališne umjetnosti. Govorilo se o ljepoti njezina fenomenalnoga glasa, sjajnoj tehnici koloratura i osobitom smislu za interpretaciju. Imala je ono nešto prema čemu se umjetnici razlikuju. Uspjelo joj je ono što mnogima nije dano: publika je dolazila u kazalište da čuje nju, njezinu jedinstvenu Luciju, Kraljicu noći ili Leonoru u Trubaduru.
Godina 1956. bila je godina velikih uspjeha Mice Glavačević. Doživljavala je i službena priznanja pa je izabrana u skupinu istaknutih jugoslavenskih umjetnika – među njima je bio i baletni prvak Dušan Trninić – da predstavljaju jugoslavensku umjetnost u Kini. Toliko je oduševila i samog predsjednika vlade Ču En Laja, da joj je darovao pribor za pisanje dinastije Ming. Bilo je to veliko priznanje umjetnici i dragocjen prilog njezinoj biranoj kolekciji umjetničkih predmeta. Kolekcioniranje umjetničkih predmeta i putovanja bila su velika strast te po prirodi vrlo skromne i jednostavne umjetnice.
Prva premijera Mice Glavačević kao članice zagrebačke Opere bila je 10. studenoga 1956. Lucia di Lammermoor pod ravnanjem Mladena Bašića u režiji Nanda Roje. Mladen Bašić odabrao ju je i za premijeru opere Sadko Rimski-Korsakova u travnju 1957. u režiji Koste Spaića, scenografiji i kostimografiji Vladimira Žedrinskog s Josipom Gostičem u naslovnoj ulozi. Pjevala je morsku kraljevnu Volhovu. Njezina interpretacija uspavanke bila je jedan od velikih trenutaka na premijeri. Odjek te predstave bio je velik i u međunarodnim okvirima pa je godine 1959. nastala za gramofonsku tvrtku Philips snimka opere Sadko s ansamblom zagrebačke Opere pod Bašićevim ravnanjem. Naslovnu ulogu preuzeo je Drago Starc.
Godine 1956. Opera Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu snimila je za gramofonsku tvrtku Philips još jednu operu Nikolaja Rimski-Korsakova – Priču o caru Saltanu. Objavljena je 1960. Dirigent Demetrij Žebre odabrao je Micu Glavačević za ulogu Kraljevne Labudice. Mica Glavačević imala je i suptilan osjećaj za malu formu i dobru dikciju, što nije često kod koloraturnog soprana. Suradnja s pijanisticom Olgom Blivajs, koja je imala iza sebe veliku umjetničku karijeru u Rusiji ali ju je zbog udaje prekinula, pomogla je Mici Glavačević u svladavanju ruskog jezika i stila ruske glazbe, što se ogledalo i u pjesmama Petra Iljiča Čajkovskog.
Mica Glavačević bila je slavuj zagrebačke Opere i idealna interpretatorica Slavuja Stravinskog na premijeri i prvoj hrvatskoj izvedbi istoimene opere u veljači 1958. pod ravnanjem Mladena Bašića u režiji Vlade Habuneka sa scenografijom Ede Murtića. Bila je isto tako primjerna Virgilija na praizvedbi opere Koriolan Stjepana Šuleka 12. listopada iste godine pod ravnanjem Milana Horvata, također u režiji Vlade Habuneka. U osvrtima glazbenih kritičara na interpretacije Mice Glavačević nalazimo riječi pune oduševljenja. Đorđe Šaula naziva njezin glas „fenomenalnim i fantastičnim“. Nenad Turkalj ističe „fenomenalnu ljepotu njenog glasa s divnim tonovima u drugoj oktavi i prekrasnim B-ovima“ te „izričit glumački talent“ te navodi kako je zagrebačka publika sa zanosom pozdravljala tu izuzetnu pjevačicu. Riječka je publika pratila svaki njezin nastup dugim aplauzima koji su ponekad, kao poslije prizora ludila u Luciji, trajali nekoliko minuta na otvorenoj sceni.
U čemu leži tajna takvog uspjeha – nije teško objasniti. Unatoč znatno promijenjenim uvjetima života, ukus kazališnih posjetitelja nije se bitno izmijenio. Koloraturni sopran bio je uvijek nešto iznimno, nedostižno. Taj glas u najvišem registru podsjeća na najljepši pjev slavuja, a to gledatelja odvlači u sfere nesvakidašnjeg, nadnaravnog. A kada je taj glas iznimne ljepote i gipkosti, natprosječne zvučnosti i blagosti, vibrantnosti koja krasi bogomdane glasove, a k tome i pjevačica neposredna i draga, iskrena umjetnica, razumjet ćemo da je Mici Glavačević uspijevalo potpuno osvojiti slušatelja ma gdje nastupila. No, kada govorimo o toj velikoj pjevačici, ne smijemo isticati samo njezine glasovne kvalitete. Interpretacije Mice Glavačević zaslužuju svako priznanje i zbog njezina istančanog osjećaja za stil i znatnog tehničkog znanja. Osobito je u tom smislu uspjelo njezino tumačenje Mozartove glazbe.
U studenome 1958. Mica Glavačević ostvarila je svoju posljednju veliku ulogu na sceni zagrebačke Opere, Verdijevu Violettu. Na žalost, premijera Traviate 15. studenoga događala se pod nesretnom zvijezdom, pa je ni omiljena zagrebačka primadona nije uspjela spasiti. Prije podne doživjela je težak žučni napad, pjevala je pod sedativima, a nakon predstave odvezena je na hitnu operaciju. Unatoč tome, uložila je najveći trud u interpretaciju koja je možda mogla postati najuspjelijom u njezinu bogatom repertoaru.
I jedna sjajna karijera počela se približavati kraju. Mica Glavačević imala je još toliko toga reći, ali uprava Opere nije za to pokazala razumijevanje. Počeli su joj davati manje važne uloge, čak i mezzosopranske. Bila je izložena raznim stresovima, što je izazvalo bolest nazvanu aplastična anemija. Umirovljena je 1969. Sve je češće boravila u bolnici na Rebru, u kojoj je naposljetku i umrla 14. lipnja 1974. godine.
Unatoč relativno kratkom trajanju, Mica Glavačević ostavila je neizbrisiv trag u našoj opernoj reprodukciji, i još će se dugo svaka nova pojava koloraturnog soprana vrednovati prema njezinim visokim i dosad nepremašenim standardima.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 5. ožujka 2016.
