Mladenački polet
Ernani u povodu premijere u Hrvatskom narodnom kazalištu Split
-
Nakon što su četiri njegove opere praizvedene u milanskoj Scali, Giuseppe Verdi je rado prihvatio ponudu grofa Moceniga, intendanta Teatra La Fenice u Veneciji, da sklada djelo za to glasovito kazalište. Počeo je intenzivno razmišljati o temi. Odbacio je nekoliko mogućih. A onda se u razgovoru s intendantom spomenuo Hernani, povijesna drama velikog francuskog pjesnika i dramatičara Victora Hugoa (1802-1885), jednog od barda romantizma. Dozvala se u sjećanje praizvedba toga djela u Parizu u veljači 1830. koja je u određenom smislu bila preteča revolucije koja je mjesec dana poslije potresala Francusku i neke druge europske zemlje. Ta drama snažnih strasti ljudi koji su bili u stanju umrijeti zbog časti, savršeno je odgovarala duhu novoga vremena i postala je neka vrsta manifesta romantizma. Verdi je to osjetio i odmah zamislio kako bi se drama mogla svesti u libreto, a „gospodin Piave koji lako piše stihove, trebat će je samo sažeti“, pisao je grofu Mocenigu. I venecijanski pjesnik, novinar i prevoditelj, koji je obožavao Verdija i ispunjavao bespogovorno njegove ne baš male zahtjeve, tada na početku libretističke karijere, Francesco Maria Piave (1810-1876) razmjerno je to spretno učinio. Hugoovu dramu u pet činova sažeo je u četiri i izmijenio je ime liku Done Sol u Elvira. 
Na pokusima je Verdi imao nekoliko sukoba. Intendant se nije složio da se u posljednjem činu donese rog na scenu, a protagonistica je silom za sebe tražila završnu cabalettu umjesto terceta. Verdi je već bio svjestan svoje vrijednosti, vrlo uporan i tvrdoglav kada je trebalo postići cilj i ostvariti što je zamislio, pa je to glatko odbio. Ako mu je Nabucco donio slavu u Italiji, s Ernanijem je stekao ugled u Europi. Slavni irski dramatičar, koji je dugo bio i strog engleski glazbeni kritičar, George Bernard Shaw (1856-1950) nazvao je Ernanija klasičnim proizvodom romantizma, grandioznom talijanskom operom čije se izvedbeno umijeće sastoji u iznošenju herojskog, u kojoj drama izrasta iz najjednostavnijeg i univerzalnog poticaja na to. Oštrouman ali ponekad i zloban, Shaw koji se hvalio kako poznaje Ernanija tako dobro kao romane najvažnijeg engleskog pisca viktorijanske ere, Charlesa Dickensa (1812-1870), dodao je i sljedeće: „U drami je Charles uzvišen u osjećajima, ali pomalo dosadan u izrazu. U operi on nije ništa manje uzvišen u osjećajima, ali i jezgrovit, velik i uzbudljiv u izrazu, dokazujući tako da je prvenstvena slava Victora Hugoa kao pjesnika scene u tome što je priskrbio libreta za Verdija.“ Sam Victor Hugo, razljućen, tražio je da se naslov opere promijeni u Il proscritto (Prognanik) kad je Ernani prvi put izveden u Parizu.
Jednostavnost, poticajnost, zanos, mladenački polet, obilje melodija i svježina melodike, nekoliko najljepših talijanskih opernih arija, prelijepi ansambl prizori i povrh svega završni tercet – sve je to prokrčilo Ernaniju put u svijet, a buntovnički sadržaj osigurao mu je popularnost u Italiji. Nisu prošla ni četiri mjeseca od praizvedbe, a već ga je na repertoaru imalo dvadeset kazališta. Ernani je i prva Verdijeva opera koju je upoznao svijet. Gaetano Donizetti predstavio ju je ubrzo bečkoj publici, točno godinu dana poslije praizvedbe upoznali su je londonski ljubitelji opere, a 1847. izvedena je i u New Yorku.*******
Ernani je praizveden u Teatru La Fenice u Veneciji 9. ožujka 1844. Naslovnu ulogu pjevao je Carlo Guasco (1813-1876) koji je bio i prvi tumač tenorskih likova u Verdijevim Lombardijcima i Attili. Guasco je pjevao u mnogim velikim europskim gradovima i premda nije bio tenore robusto, što bi bolje odgovaralo ulozi nego njegov prirodno mekani tenor, bio je najtraženiji upravo kao Ernani. Kad se povukao sa scene, postao je učitelj pjevanja, a njegov slavni učenik bio je Zajčev tenor Giovanni Battista De Negri (Ivan Denegri). Elvira je bila njemačka sopranistica Sophie Löwe (1812-1866), jedna od najpoznatijih njemačkih sopranistica svojega doba, od 1837. u berlinskoj Dvorskoj operi. Godine 1848. udala se za kneza Friedricha Adalberta od Lichtensteina. Umrla je u Budimpešti. Iako se sukobila s Verdijem, on je ipak dvije godine poslije za nju skladao Odabellu u Attili.
Antonio Superchi (1816-1893), bariton ugledne međunarodne karijere, pjevao je Don Carla, a za današnje pojmove pravo čudo bio je nastup ni dvadesetogodišnjeg Antonija Selve (1824-1889) u ulozi Silve. No to nije čudno jer je Selva karijeru počeo kao dječak, a debitirao je kao osamnaestogodišnjak u ulozi Zaccarije u Verdijevu Nabuccu. I on je ostvario lijepu međunarodnu karijeru, poglavito kao tumač Verdijevih likova. Dirigirao je Gaetano Mares (1793-1862) koji će devet godina poslije ravnati praizvedbom Traviate. Premijera je postigla velik uspjeh, unatoč nervozi zbog nekih nedovršenih scenskih detalja. Druga je izvedba bila bolja. Nakon predstave, skladatelja je mnoštvo ljudi ispratilo do kuće, a uskoro je cijela Venecija odjekivala melodijama iz opere.*******
Ernani je ubrzo nakon praizvedbe stigao u Hrvatsku. U Teatru Nobile u Zadru izveden je već ujesen 1845. a u Teatru Civico u Rijeci 1846. Ernanija su nekoliko puta i u Zagrebu izvodile gostujuće talijanske operne družine, pa se nakon hrvatske premijere, koja je bila u ne baš najbolje ocijenjenom prijevodu Ljudevita Vukotinovića u Narodnom zemaljskom kazalištu na Markovu trgu u Zagrebu u drugoj sezoni djelovanja Opere, 18. studenog 1871. onodobni tisak pitao „je li baš njega trebalo izvesti, jer ga je zagrebačka publika već mnogo puta slušala i svatko zna arije iz njega“. Bila je to druga Verdijeva opera na repertoaru Opere. Premijera je održana „pri sjajno rasvijetljenom gledalištu u slavu previšnjeg imendana Njezinog Veličanstva kraljice Jelisave“ na korist Franje Gerbiča koji je pjevao naslovnu ulogu. Dirigirao je naravno, ravnatelj Opere Ivan pl. Zajc, kojemu to nije bio prvi susret s tom Verdijevom operom. Dirigirao je Ernanijem u Rijeci 1858. Redatelj je bio Gjuro Nedeljko st. koji je pjevao Carla V., ali ga je kritika posve pokosila, pišući da „nema ni glasa ni sluha“, pa je na trećoj predstavi ulogu preuzeo Josip Kašman, ali nije odmah oduševio. No u daljnjim izvedbama njegov se glas „razlijegao u starome kazalištu na Gornjemu gradu kao nijedan prije ni poslije njega“, kako se u Obzoru 1925. sjećao autor koji se potpisuje kao L.d.H.
Kašman je do dana današnjeg ostao pojam za izvedbu glasovite fraze „E vincitor de' secoli il nome mio farò“ (I pobjednikom stoljeća učinit ću svoje ime), što je zabilježeno i na CD-u Stars of La Scala 1890-1900 (TAM-326). Novoangažirana Poljakinja Eleonora pl. Jankovska pjevala je Elviru s osrednjim uspjehom, a novoangažirani češki bas Dragutin Novotny Silvu. Godine 1858. u naslovnoj ulozi gostovao je prvi interpret Vukosava na praizvedbi opere Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog, Franjo Stazić, već poznat u Europi kao Franz Stöger. U izvedbama opere 1873. naslovnu ulogu preuzeo je Carlo (Dragutin) Raverta, koji će nastaviti karijeru u Pragu i u Scali. Godine 1878. Ernanija će pjevati budući veliki Giovanni Battista De Negri, tada na početku karijere kao Ivan Denegri. Nakon Kašmanova odlaska, Carla Petog pjevao je Josip Nolli, prvi tumač Nikole Šubića Zrinjskog. U ulozi Elvire gostovala je Ema Vizjak, koja se iz Zagreba otisnula u svijet i ostvarila respektabilnu karijeru. Za Zajčeve ere Ernani je izveden pedeset puta te je još dva puta izveden 1899. u novoj zgradi kazališta s Ernestom Cammarotom u naslovnoj ulozi. I potom nestao s hrvatskih repertoara. Na repertoar ga je poslije Drugoga svjetskoga rata uvrstila Opera Narodnog pozorišta u Sarajevu, a Elviru je pjevala Ljiljana Molnar-Talajić.
Najslavniji hrvatski tumač u Ernaniju je Josip Kašman. Kao Giuseppe Kaschmann u ulozi Carla V. nastupao je 1881. u Teatru del Liceo u Barceloni, 1882. u Teatro São Carlos u Lisabonu, 1883. u Teatru San Carlo u Napulju, 1887. u Teatru Colon u Buenos Airesu, 1890. u Teatru Regio u Parmi, 1890. i 1891. u kazalištima u Petrogradu i Moskvi, 1893. opet u Lisabonu, 1903. na Konzervatoriju u Petrogradu i u Carskom kazalištu u Varšavi. Za njim slijedi Ema Vizjak koja je kao Emma Wiziak nastupila u ulozi Elvire 1870. u Teatru Argentina u Rimu i u Carskom kazalištu u Odesi, 1872. u Madridu, 1874. u Kairu, 1879. u Bukureštu, 1880. u Budimpešti, 1881. u Berlinu i Odesi, 1882. u Santiagu del Chile, 1883. u Montevideu i 1891. na Tenerifama. Bas Nikola Zec pjevao je Silvu 1925. na premijeri Ernanija u Bečkoj državnoj operi pod ravnanjem Pietra Mascagnija sa slavnim partnerima Leom Slezakom, Selmom Kurz i Mattiom Battistinijem. Zinka Kunc Milanov pjevala je Elviru u novoj produkciji opere u Metropolitanu 23. studenoga 1956. Dirigirao je Dimitrij Mitropoulos, Ernani je bio Mario Del Monaco, Don Carlo Leonard Warren a Silva Cesare Siepi. Ta predstava ulazi u povijest. Za večer otvorenja sezone u Metu, 14. rujna 1970. koreografiju španjolskih plesova priredio je Milko Šparemblek.
U povodu stote godišnjice Verdijeve smrti, 2001., opera je u koncertnom obliku izvedena u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. Sudjelovali su Hrvatski pjevački zbor Ivan pl. Zajc te Zbor i Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije. Dirigirao je Nikša Bareza, naslovnu ulogu pjevao je Janez Lotrič, Elviru i Don Carla pjevali su gosti Alessandra Rezza i Marc Holland, a posebno se istaknuo Ivica Čikeš u ulozi Silve.
Opera Hrvatskog narodnog kazališta Split premijerno će izvesti Ernanija u subotu 5. ožujka. Dirigent je Ivo Lipanović, a predstavu režira redatelj svjetskog ugleda Giancarlo del Monaco. Naslovnu ulogu tumače tenori Domagoj Dorotić i Roberto Iuliano. U ulozi Elvire pred splitskom publikom ponovno će nastupiti svjetski poznata Lana Kos. Ulogu španjolskog kralja Don Carla tumači Ventseslav Anastasov, a nacionalni prvak Ivica Čikeš predstavit će se i splitskoj publici u jednoj od najsnažnijih verdijanskih basovskih uloga – Don Ruya Gomeza de Silve. Sudjeluju Zbor i Orkestar Opere.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 25. veljače 2016.
