Ljepota plemenitosti

Figarov pir u povodu premijere u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu

  • Wolfgang Amadeus MozartU bečkom Burgtheatru 1. svibnja 1786. održana je praizvedba komične opere (ili točnije commedie per musica) tridesetogodišnjeg Wolfganga Amadeusa Mozarta Figarov pir (Le Nozze di Figaro). Lorenzo da Ponte svjedoči da je genijalni autor glazbu skladao za samo šest tjedana i posve završio dva dana prije premijere. Grofovski par pjevali su Stefano Mandini i Luisa Laschi, o kojima nije poznato ništa detaljnije. Prvi interpreti Figara i Susanne bili su talijanski bas-bariton Francesco Benucci i engleska sopranistica Nancy Storace. Benuccijeva se karijera razvijala u Madridu i talijanskim gradovima, a onda ga je talijanski diplomat, kazališni upravitelj i carev veleposlanik, grof Giacomo Durazzo doveo 1783. u opernu družinu talijanske opere buffe koju je osnovao Josip II. Benucci je bio i prvi bečki interpret Leporella u Don Giovanniju i prvi interpret Guglielma u Così fan tutte. Mozart je volio njegov „zaobljen, lijep baršunasti glas” i cijenio njegove izvanredne pjevačke i interpretativne mogućnosti. Durazzo je doveo i Nancy Storace. Oni su bili vodeći članovi družine.

    Nancy Storace bila je Susanna na praizvedbi Figarovog piraAnna Selina Storace, kasnije poznata od imenom Nancy Storace, kći talijanskog kontrabasista Stefana Storacea, rođena je 1765. u Londonu. Karijeru je počela kao dvanaestogodišnjakinja, a nastavila je učiti u Italiji. Bila je omiljena bečka pjevačica. Nakon udaje vratila se u London i nastavila nastupati, najčešće u operama svojega brata Stephena Storacea (1762-1796). Godine 1808. povukla se sa scene, a 1817. umrla. Menadžer Talijanske operne družine u Beču, budući prvi bečki Komtur i Masetto u Don Giovanniju i prvi interpret Don Alfonsa u operi Così fan tutte, Francesco Bussani bio je prvi Doktor Bartolo i Antonio, a njegova supruga, miljenica bečke publike, Dorotea Sardi-Bussani, prvi Cherubino. Ona će poslije biti prva bečka Zerlina u Don Giovanniju i prva Despina u Così fan tutte. Dvanaestogodišnja austrijska sopranistca Anna Gottlieb, koja će poslije steći slavu kao prva Pamina u Čarobnoj fruli, pjevala je Barbarinu. Prvim dvjema predstavama dirigirao je skladatelj sjedeći za čembalom. Poslije je dirigirao tamošnji kapelnik Josef Weigl.

    Smatralo se da opera nije postigla uspjeh na premijeri, ali je teško to smatrati posve točnim, jer su se već na praizvedbi neki odlomci morali ponoviti, a tako je bilo i na sljedećim izvedbama, sve dok car to nije zabranio. Možemo zamisliti što je mislio Josip Drugi! Za njega je u operi i tako bilo previše nota, a kamoli još da se ponavljaju! No bio Figarov pir prihvaćen ili ne, iako je te 1786. godine izveden devet puta, i tada je bilo oštroumnih ljudi koji su potpuno osjetili veličinu djela. Među njima je bio i irski tenor Michael Kelly (1762-1826), skladatelj i kazališni menadžer, jedna od vodećih ličnosti britanskoga glazbeno-scenskog života na prijelazu 18. u 19. stoljeće, koji je pjevao uloge Basilija i Don Curzija. Četiri desetljeća poslije, 1826. napisao je: „Svi sudionici praizvedbe imali su povlasticu da ih je učio sam skladatelj koji im je prenio svoje čudesno nadahnuće. Nikada neću zaboraviti Mozartovo sitno lice puno života, obasjano unutarnjom vatrom genija. To nije moguće opisati, kao što nije moguće naslikati sunčeve zrake!“

    Francesco Benucci bo je Figao na praizvedbi Figarovog piraCar je tražio da se na dvoru u lipnju 1786. izvede posebna predstava. A onda je Figarov pir krenuo na trijumfalni put u Prag. Početkom prosinca izvela ga je družina Pasqualea Bondinija. Uspjeh je bio golem. Praške novine Prager Oberpostamtszeitung nazvale su operu remek-djelom i ustvrdile da „nijedno djelo nije nikada izazvalo takvu senzaciju”. Praški ljubitelji glazbe pozvali su skladatelja da dođe u Prag slušati izvedbu. I on se oduševio i dirigirao je predstavom 22. siječnja 1787. Velik uspjeh Figarova pira pribavio je Mozartu narudžbu za Don Giovannija. U Beču se Figarov pir nije čuo dvije godine, a onda je za obnovu 1789. Mozart zamijenio dvije Susannine arije kako bi bolje odgovarale glasu nove interpretatorice, Da Ponteove ljubavnice, talijanske sopranistice Adriane Ferrarese Del Bene koja je veliku karijeru počela u Londonu i nastavila u Beču. Njezine iznimne glasovne kvalitete, od kontraaltovskih dubina do sopranskih visina, Mozart je obilno iskoristio u ariji Fiordiligi Come scoglio u operi Così fan tutte.

    Od svoje praizvedbe, Figarov pir praktički ne silazi s repertoara i prema Operabase, šesta je najizvođenija opera uopće. Godine 1788. izveden je u Frankfurtu i Firenci, 1789. u Bonnu, 1790. u Stuttgartu i Berlinu, 1793. u Parizu. U Londonu se prvi put čuo 1812, a u Covent Gardenu na engleskom 1819, u Napulju se prvi put izveo 1814, a u Scali 1815. Prva američka izvedba bila je u New Yorku 1824. godine.

    ******

    Kao rijetko kada u opernoj povijesti – iznimka su Shakespeare, Boito i Verdi – u nastanku Figarova pira sudjelovala su trojica genijalnih autora: bivši urarski naučnik, zatim učitelj harfe kćeri Louisa XV. pa španjolski državni službenik Pierre Augustin Caron de Beaumarchais, obraćeni Židov, svećenik pa raspop, pjesnik i pustolov Emanuele Conegliano poznat kao Lorenzo da Ponte, i ono jedinstveno i neponovljivo čudo od djeteta koje je izraslo u „najprofinjenijeg i najdubljeg od svih muzičkih dramatičara“, kako ga je nazvao George Bernard Shaw – čarobni Wolfgang Amadeus. Sve je, dakle, bilo na okupu za nastanak remek-djela.

    Pierre-Augustin Caron de Beaumarchais Pierre-Augustin Caron, koji je prisvojio ime De Beaumarchais, prema posjedu svoje prve supruge, rođen je u Parizu 24. siječnja 1732. Bio je čovjek nemirna duha koji je promijenio desetak zanimanja, od urarskog naučnika do diplomata. Bio je bjegunac i špijun, glazbenik i trgovac oružjem, izdavač i revolucionar i, naravno, pisac. Na sebe je skrenuo pozornost kad je kao vrstan pomoćnik svojega oca urara napravio prsten sa satom za milosnicu Louisa XV., madame de Pompadour. To mu je donijelo ugled pronalazača i pažnju dvora. Postao je učitelj harfe kćeri Louisa XV. Stekao je prilično bogatstvo uz pomoć svojega prijatelja, poznatog pariškog bankara Duvernona. Otišao je u Madrid i ondje također stekao određene pogodnosti od španjolskog državnog službenika i učenjaka, publicista Joséa Clavija (1726-1806), kojega je i pozvao na dvoboj jer nije održao obećanje braka dano njegovoj sestri. To je inače tema Goetheove drame Clavigo. U Parizu, u koji se ubrzo vratio, Beaumarchais je bio sudionik u jednom procesu u kojem je izgubio mnogo novca, ali je istodobno provodio lagodan i avanturama bogat život čovjeka u modi.

    U zraku se osjećao duh pobune, a Beaumarchais je bio jedan od onih koji su ga najbolje osjetili i najsnažnije umjetnički uobličili. Godine 1772. napisao je komediju Le barbier de Séville (Seviljski brijač) koja se publici vrlo svidjela i postigla golem uspjeh. Još je veći uspjeh doživjela njegova sljedeća komedija La folle journée ou Le mariage de Figaro (Ludi dan ili Figarov pir), nastala godine 1781. Bila je to oštra kritika tadašnjeg društva koja je autoru pribavila naziv „ptice koja predviđa vihor revolucije“. Treći dio trilogije La mère coupable (Grješna majka) nije postigao isti uspjeh. No Revolucija koju je navijestio nije mu donijela veće uspjehe. Neko je vrijeme Beaumarchais živio u Londonu, zatim u krajnjem siromaštvu u Hamburgu, odakle se 1796. vratio u Pariz i u njemu umro tri godine poslije, 18. svibnja 1799, u 67. godini.

    Lorenzo da PonteLorenzo da Ponte – pravim imenom Emanuele Conegliano, podrijetlom Židov, zatim obraćeni kršćanin i svećenik, profesor retorike na Katoličkom seminaru u Trevisu, otpušten zbog napada na visoko društvo, raspop, sljedbenik Aristotelova nauka, prijatelj najvećeg živućeg osvajača ženskih srdaca Giacoma Casanove, pjesnik i pustolov, s imenom koje je dobio prema biskupu koji ga je prekrstio na katoličku vjeru – rođen je 10. ožujka 1749. u mjestu Ceneda u Venecijanskoj Republici. Godine 1782. došao je u Beč nakon prilično burna života i mnogo avantura, zadivio svojom pjesmom slavnoga dvorskog pjesnika Pietra Metastasija i u svojoj 34. godini posredovanjem Josipa II. postao libretist talijanske opere u Beču. Odmah je shvatio prirodu Mozartova opernoga genija i u kasnijim je sjećanjima napisao da je „superioran bilo kojemu skladatelju prošlosti, sadašnjosti pa čak i budućnosti“.

    Neobično srodni po neobuzdanom temperamentu, neutaživoj radoznalosti i staleškoj nepokornosti, dva su stvaraoca stvorila neponovljiv tercet libretističko-glazbenih remek-djela: genijalnu sintezu književne i glazbene drame – Figarov pir, u svemu jedinstvenog i posebnog Don Giovannija te čarobnu igru Così fan tute. Poslije smrti Josipa II., kod kojega je uživao velik ugled, Da Ponte je napustio Beč i počeo putovati zemljama Europe mijenjajući zanimanja, dok nije 1805. stigao u Sjedinjene Američke Države i u njima proživio trideset tri godine, baveći se knjižarstvom i organizacijom prvih opernih družina na tom kontinentu. Umro je u New Yorku, 17. kolovoza 1838. Sedam godina stariji od Mozarta, nadživio ga je punih četrdeset sedam godina!

    Život i djelo Wolfganga Amadeusa Mozarta sliče bajci koja nije imala lijep kraj. Joannes Chrysostomus Wolfgangus Theophilus Mozart rođen je 27. siječnja 1756. u obitelji glazbenika na nadbiskupskom dvoru u Salzburgu, Leopolda Mozarta. Već 1762. Leopold bilježi prve menuete svojega šestogodišnjeg sina u kajdanku kćeri Anne Marije. Wolfgang pokazuje nedvojbenu genijalnost u sviranju čembala pa počinje njegova karijera čuda od djeteta. Od 1762. do 1766. s roditeljima i sestrom u trijumfu obilazi europska kulturna središta (München, Stuttgart, Bruxelles, Pariz, London, nizozemske i švicarske gradove…) i oduševljava svojim neusporedivim sviranjem. Istovremeno stječe glazbenu naobrazbu. Godine 1768. nastaje njegov Singspiel (igrokaz, glazbena igra) Bastien und Bastienne (Bastien i Bastienne), a on postaje koncertni majstor nadbiskupova orkestra u Salzburgu. Praizvodi se njegova opera buffa, La finta semplice (Lažna naivka).

    Sena Jurinac kao Cherubin, Beč, 1945.Od 1769. do 1773. Mozart često boravi u Italiji i razvija se njegova sklonost prema talijanskoj operi pa se i naziva Wolfgango Amadeo (a oko 1777. Wolfgang Amadé). Boravak u Italiji donosi mu priznanja, dobiva Orden zlatne mamuze od pape Klementa XIV. Stižu i narudžbe, pa se 27. srpnja 1770. praizvodi njegova opera seria, Mitridate, Rè di Ponto (Mitridat, kralj Ponta). Slijede Ascanio in Alba, Lucio Silla i niz drugih djela. Od 1773. do 1777. živi u Salzburgu, gdje preuzima mjesto službenog skladatelja i koncertnog majstora, stvara duhovna djela, divertimenta, serenade, simfonije, koncerte za glasovir i orkestar, ali sve više osjeća da ga sredina sputava u razvitku. U siječnju 1775. praizvedena je La finta giardiniera (Lažna vrtlarica) i u travnju operna serenada Il Rè pastore (Kralj pastir). Mozart zatim moli otpust iz nadbiskupove službe i u rujnu 1777. odlazi s majkom u München, Augsburg i Mannheim, gdje 1778. upoznaje obitelj Weber. Osjeća naklonost prema Aloysiji Weber. Dolazi u Pariz, ali francuska ga prijestolnica ne dočekuje više raskriljenih ruku. Umire mu majka, pa se 1779. vraća u Salzburg. Za njim je već mnogo opusa. Na poziv bavarskoga kralja, za München sklada dramma per musica, Idomeneo, Rè di Creta (Idomeneo, kralj Krete) koja doživljava velik uspjeh na praizvedbi 29. siječnja 1781. i označava početak Mozartova zrelog stvaralačkog razdoblja.

    Godine 1781. Mozart prekida suradnju sa salzburškim nadbiskupom Colloredom i odlazi u Beč u kojemu će ostati do kraja života i stvoriti ne samo svoja remek-djela nego i remek-djela svjetske glazbene baštine. Godine 1782. nastaje igrokaz Die Entführung aus dem Serail (Otmica iz saraja), jedno od malobrojnih skladateljevih djela pisanih na njemački tekst. Praizvodi se s velikim uspjehom 16. srpnja 1782. Iste se godine Mozart ženi Constanzom Weber, sestrom svoje mladenačke ljubavi Aloysije. Godine 1784. postaje član masonske lože, a 1785. počinje njegova suradnja s Lorenzom da Ponteom. Nastaje opera buffa, Le nozze di Figaro (Figarov pir) prema istoimenoj Beaumarchaisovoj komediji. Opera je prvi put izvedena u Beču 1. svibnja 1786., a zatim u Pragu s blistavim uspjehom. U Pragu, u kojemu je proveo i neke od najljepših dana u životu, Mozart sklapa ugovor s impresarijom Pasqualeom Bondinijem i opet u suradnji s Da Ponteom praizvodi 29. listopada 1787. veličanstven dramma giocoso, Don Giovannija.

    Unatoč uspjesima, u skladateljev život postupno se uvlači bijeda. I u tom siromašnom okružju niču nova remek-djela: tri posljednje simfonije. Da Ponte mu daje jedan od najosebujnijih opernih libreta – Così fan tutte. Opera je praizvedena 26. siječnja 1790. Za krunidbu češkog kralja Leopolda II. 1791. sklada operu seriu, La clemenza di Tito (Titovo milosrđe), u nas koncertno izvedenoj s naslovom Titus, praizvedenu 6. rujna u Pragu. Radi i na igrokazu Die Zauberflöte (Čarobna frula) na njemački libreto Emanuela Schikanedera. Opera je praizvedena 30. rujna, samo nekoliko mjeseci prije skladateljeve smrti. Materijalno i tjelesno iscrpljen, Mozart stvara svoju glazbenu oporuku – čudesni Requiem. Potpuno iscrpljen, umire 5. prosinca 1791. i za užasna nevremena biva pokopan u zajedničku grobnicu siromaha i neopskrbljenih na groblju St. Marxer. Bio je to kraj životnog puta koji je počeo blistavo kad je salzburško čudo od djeteta sjedilo u krilu moćne austrijske carice Marije Terezije. Bio je to možda najtužniji zemaljski kraj jednoga genija, kojega je sam Bog dotaknuo rukom i dao mu talent kao možda nikome prije ni poslije njega. Nasreću, za njim je ostao golem opus od 626 djela, od toga 22 opere, 48 simfonija, 48 koncerata, šesnaest misa, osamdeset glasovirskih i violinskih sonata, stotinjak manjih orkestralnih djela, među njima 28 gudačkih kvarteta i niz drugih skladbi; velik broj tih djela uvrštava se u sam vrh svjetske glazbe.

    ******

    Libreto opere Figarov pir, 1786Ludi dan ili Figarov pir nije bio odmah izveden. Prošle su gotovo tri godine do praizvedbe komedije u Comédie Française, 27. travnja 1784. Louis XVI. svim je silama htio spriječiti izvedbu, ali u tome ipak nije uspio. Djelo je postiglo golem uspjeh. Sedamdeset predstava uzastopce gledalište je bilo dupkom puno. Gledatelji su uživali u tome kako pučanin Figaro nadmudruje naprasitog grofa, velikog andaluzijskog corregidora u njegovu prelijepom dvorcu Aguas Frescas pokraj Seville. U Figaru su vidjeli predstavnika francuskog puka koji diže glas protiv aristokracije. Nedvojbeno, ta je aristokracija bila ogorčena i uspjelo joj je autora strpati na neko vrijeme u Bastilleu. Ali Figarov pir se i dalje igrao, a pet godina poslije dogodilo se ono što se u komediji naviještalo – pad Bastille.

    U predgovoru svojoj komediji koju je nazvao „najšaljivijom od svih intriga“, Beaumarchais je u samo nekoliko rečenica ispričao njezin sadržaj: „U djelu se govori o španjolskome plemiću zaljubljenom u mladu djevojku koju želi zavesti. Djevojka, njezin zaručnik i žena tog plemića čine sve da bi spriječili njegovu nakanu, koju bi on s obzirom na svoj položaj i bogatstvo, sigurno ostvario.“ Toliko se u doba nastanka Beaumarchaisova Figarova pira o njemu govorilo u Europi da je tema privukla i Mozarta. On je, naime, želio sadržaj koji bi bio „izdašan, uzvišen i prepun lica i događaja“. U operni libreto uobličio ga je jedan od najvećih libretista svih vremena – Lorenzo da Ponte.

    Beaumarchaisovu duhovitu komediju Ludi dan ili Figarov pir, čija je glavna snaga u satiričkoj oštrici usmjerenoj prema političkom i društvenom poretku Francuske onoga doba, Lorenzo da Ponte oplemenio je i njome se poslužio više kao osnovom za mnogo suptilniju igru. Libreto je napisao poetskim talijanskim jezikom i iz njega uklonio političke konotacije. Tako je npr. Figarov govor protiv plemstva – koji nalazimo kod Beaumarchaisa – pretvorio u njegov prosvjed protiv nevjernih žena. Beaumarchaisovo je djelo poslužilo kao osnova Da Ponteova libreta i Mozartove opere, ali talijanski libretist i austrijski skladatelj suptilnije su protumačili tu francusku komediju. Lišivši je u osnovi odrednice vremena i prostora, usmjerili su svoje zanimanje na osjećaje koji pokreću likove u njoj, a to je ponajprije ljubav, i to ljubav u svim njezinim oblicima, sa svim njezinim manifestacijama. Zapravo svatko u Figarovu piru nekoga voli, ali svatko to čini na svoj način.

    Sena Jurinac kao Grofica; Wolfgang Amadeus Mozart, Figarov pirNaravno, i Mozart – u najboljem slučaju slobodna ponašanja i Da Ponte još slobodnijega, nisu mogli ne osjetiti posebnu privlačnost prema liku Grofice. Posve drukčije od Beaumarchaisa, uveli su je tek u drugom činu, samu, i to uz pratnju Mozartovih omiljenih klarineta. Možda je u svojoj čistoj ljepoti Grofica pomalo nestvarna. Ali ona je ideal kojemu će težiti svaki muškarac, oličenje čiste, vjerne ljubavi i plemenitosti, što će, naravno, dosegnuti vrhunac u finalu opere. Možda i nije nestvarna, ali u svakom slučaju, ona se ne uklapa u opći način razmišljanja i doživljavanja ostalih likova, ona je ipak sama, iako sudjeluje u igrama, ona je osamljena i u težnji za samo jednim – ljubavlju. Ako nema ljubavi, jedina alternativa jest smrt – a to se razabire već iz njezina nastupa.

    U završetku drugoga čina Mozart daje još jedan dokaz nenadmašivosti svojega genija – „vještinu u kontrapunktu karakterizacije“, sposobnost da istodobno vodi devet glazbeno posve prepoznatljivih likova u sjajnom finalu, jednom od onih neponovljivih odlomaka u opernoj literaturi. Ganut snagom osjećaja svojih protagonista, Mozart će im se za trenutak i sam prepustiti. I tu bi manje talentiran skladatelj završio operu i bio bi to prekrasan kraj. Ali Mozart ide dalje! Da se ne bismo previše prepustili osjećajima i uljuljali u ljepotu plemenitosti, Mozart nas podsjeća da je sve to ipak bila samo igra. Za iluziju nema razloga. Vratimo se u običan život, u svakodnevicu.

    *******

    Josip Križaj kao Figaro u operi Figarov pirPrva hrvatska izvedba Figarovog pira bila je 26. listopada 1917. u Kraljevskom zemaljskom hrvatskom kazalištu u Zagrebu pod ravnanjem Milana Sachsa u režiji Đure Prejca. Ivan Levar i Leonija Ogrodzka pjevali su Grofa i Groficu. Neodoljiv Figaro bio je Josip Križaj, Paula Trauttner pjevala je Suzanu, Majda Pabst Cherubina, Josip Rijavec Bazilija, Tošo Lesić Bartola, Micika Žličar Marcelinu, Svetozar Pisarević Antonija, Matilda Kralj Barberinu, Aleksandar Binički bio je Sudac. Opera se nekoliko puta obnavljala, a izvodili su je i studenti Muzičke akademije. Poznata je izvedba Figarova pira na Dubrovačkim ljetnim igrama ispred Kneževa dvora 1967. i 1968. godine pod ravnanjem Milana Horvata, u režiji Vlade Habuneka sa Zagrebačkom filharmonijom. Grofa i Groficu pjevali su Vladimir Ruždjak i Mary O' Brien, Figara i Suzanu Herbert Lackner i Nada Ruždjak (tada još Siriščević). Majda Radić bila je neodoljiv Cherubino. Đurđa Milinković pjevala je Marcellinu, Tomislav Neralić Doktora Bartola, Zvonimir Prelčec Basilija, Franjo Paulik Don Curzija, Franjo Petrušanec Antonija, a Mirjana Bohanec Barbarinu.

    Možda ne griješimo ako kažemo da smo u novije vrijeme najviše zapamtili Vladimira Ruždjaka i Blaženku Milić kao Grofa i Groficu te Ferdinanda Radovana i Nadu Ruždjak kao Figara i Susannu. Premijera Figarova pira u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku bila je 25. siječnja 1923. godine. U Narodnom kazalištu „Ivan Zajc“ u Rijeci opera je izvedena 23. studenoga 1969, a u Splitu se nije izvela.

    Nekoliko je hrvatskih pjevača u svijetu nastupalo u Figarovu piru. Najčešće su to bile interpretatorice Grofice. Matilda Mallinger pjevala je Groficu u Berlinu 1871. kad je došlo do poznatog skandala između nje i Pauline Lucce. Milka Trnina smatrala je tu ulogu jednom od najmilijih. Pjevala ju je u Grazu i Münchenu. Vera Schwarz bila je Grofica u Bečkoj državnoj operi, a kao Groficu nalazimo je i na filmu prema Beaumarchaisu. Gjurgja Halper-Leppée nastupala je u toj ulozi u Švedskoj. Marko Rothmüller pjevao je Grofa na festivalu u Glyndebourneu, Vladimir Ruždjak u Covent Gardenu.

    Najslavnija hrvatska, svjetski poznata interpretatorica likova u Figarovu piru bila je Sena Jurinac. Kao Cherubino debitirala je 1. svibnja 1945. u zgradi bečke Volksopere, kad je sovjetski komandant Beča naredio da se Praznik rada proslavi izvedbom te Mozartove opere. U ansamblu poznatih pjevača pod ravnanjem Josefa Kripsa pjevala je Cherubina s tolikim uspjehom da ga je već 1948. tumačila na Salzburškim svečanim igrama pod ravnanjem Herberta von Karajana i 1950. snimila za gramofonsku tvrtku Columbia. Cherubino je najsnažnije obilježio prve godine karijere Sene Jurinac, otvorio joj vrata europskih opernih kuća i festivala pa je već 1949. nastupala u Scali, Glyndebourneu, Edinburghu, Parizu, Covent Gardenu i na Maggio Musicale Fiorentino, 1950. u Zürichu i 1951. na Majskim svečanim igrama u Wiesbadenu i u Bruxellesu. Samo u Beču u dvadeset sezona, od 1945. do 1964, pjevala ga je 129 puta.

    Irmgard Seefried (Susanna), Elisabeth Schwarzkopf (Grofica), Sena Jurinac (Cherubino), Wolfgang Amadeus Mozart, Figarov pir, Salzburške svečane igre, 1948.Graziella Sciutti (Susanna), Sena Jurinac (Grofica), Wolfgang Amadeus Mozart, Figarov pir, 1962.

    Za Cherubinom je došla Grofica, točnije, pjevala ju je prije Cherubina, u Zagrebu u ožujku 1944. Bile su joj dvadeset dvije i pol godine! U Bečkoj državnoj operi uvrstila je Groficu u repertoar godine 1955. i pjevala ju je razmjerno kratko, do 1963, i otpjevala 24 puta. Zatim je u toj ulozi nastupila na festivalu u Glyndebourneu, Salzburškim svečanim igrama, Njemačkoj operi u Berlinu, u Melbourneu, da spomenemo samo neke pozornice. Godine 1956. nastala je snimka Figarova pira sa Senom Jurinac kao Groficom za EMI s ansamblom festivala u Glyndebourneu pod ravnanjem Vittorija Guija, koju smo u siječnju slušali na Trećem programu Hrvatskog radija. Danas Figara pjevaju Marko Mimica u Njemačkoj operi u Berlinu i Tomislav Lučić u Saskoj državnoj operi u Dresdenu. Godine 2010. Renata Pokupić pjevala je Cherubina u Operi u Los Angelesu pod ravnanjem Plácida Dominga, a u sezoni 2013/2014. u Kraljevskoj opernoj kući Covent Garden pod ravnanjem Johna Eliota Gardinera u režiji Davida McVicara.

    Opera Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu priprema premijeru Figarova pira u subotu 6. veljače u 19,30 sati u prigodi 260. godišnjice Mozartova rođenja. Dirigenti su Natalie Murray Beale i Josip Šego. redatelj Mauricio Garcia Lozano, scenograf Jorge Ballina, kostimografkinja Eloise Kazan. Scenski pokret potpisuje Ronald Savković, oblikovatelj svjetla je Miljenko Bengez. U ovoj sezoni u predstavi će nastupati Matija Meić i Siniša Štork (Figaro), Ljubomir Puškarić i Davor Radić (Grof), Adela Golac Rilović i Tamara Franetović Felbinger (Grofica), Marija Kuhar Šoša i Tanja Ruždjak (Susanna)Jelena Kordić i Martina Menegoni (Cherubino), Dubravka Šeparović Mušović, Diana Hilje i Helena Lucić Šego (Marcellina)Ivica Čikeš i Ivica Trubić (Don Bartolo), Nikša Radovanović i Božimir Lovrić (Don Basilio), Dario Čurić i Tvrtko Stipić (Don Curzio), Anabela Barić i Martina Klarić (Barbarina), Antonio Brajković i Alen Ruško (Antonio). Sudjeluju Orkestar i zbor Opere Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.

    © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 30. siječnja 2016.

Piše:

Marija
Barbieri

eseji