Otvorene su velike mogućnosti

Kazalište Mala scena i Muzička akademija, Zagreb, Scena 10410, Velika Gorica: Gian Carlo Menotti, Amelija ide na ples, dir. Ante Sladoljev, red. Frana Marija Vranković

• 
  
  Nova zgrada Muzičke akademije sve se više uvlači ne samo u glazbeni nego i u kulturni život Zagreba. Pun je pogodak Koncertna dvorana Blagoje Bersa. Dovoljno velika – može primiti oko tristo posjetitelja – s pozornicom i gledalištem koji se prema potrebi mogu prilagođavati, s prikladnim prostorom za orkestar, s tonskim studijem i kinoprojektorom doista će zadovoljiti mnogočiji ukus. Izgleda i da ima dobru akustiku. U centru je grada, lako dostupna, u prizemlju zgrade, pa je sva prilika da će privlačiti posjetitelje željne intimnijeg ugođaja kulturnih događanja. A da ne spomenemo što ona znači za studente Muzičke akademije koji će na samome početku svojih javnih nastupa prve korake napraviti u prostoru prave Koncertne dvorane na pravoj pozornici. Dvorana je svečano otvorena prošloga tjedna i poželimo joj da postane neophodan sastavni dio našega glazbenog života..
  
  No prikladan prostor postavlja veće zahtjeve i prosudbeni kriteriji postaju strožiji. S tog stajališta ocijenjujemo i prvu opernu predstavu u njoj – operu Amelija ide na ples američkog skladatelja talijanskih korijena, razvijenog osjećaja prema Puccinijevoj melodici – Gian Carla Menottija (1911-2007). Opera je realizirana u suradnji s Kazalištem Mala scena u kojemu je nedavno i prvi put izvedena. Ovu jednočinku, izvorno Amelia al ballo ili Amelia Goes to the Ball, svoje prvo važnije djelo, mladi Menotti označio je kao operu-buffu. Odličan libretist, i svih svojih budućih glazbeno-scenskih djela (ali i djela nekih drugih skladatelja), za nju je sam napisao libreto, izvorno na talijanskom.
  
  Za praizvedbu u najstarijoj opernoj kući u Sjedinjenim Državama, Philadelphia Academy of Music (Muzičkoj akademiji u Philadelphiji) libreto je preveden na engleski. Opera je praizvedena 1. travnja 1937. u kombinaciji s jednočinkom Le pauvre matelot (Siromašni mornar) francuskog skladatelja Dariusa Milhauda pod ravnanjem istaknutog mađarsko-američkog dirigenta Fritza Reinera. Postigla je velik uspjeh i uskoro je uvrštena u repertoar Metropolitana. Premijerom 3. ožujka 1938. u Metu (zajedno s Elektrom Richarda Straussa!) ravnao je slavni argentinski dirigent Ettore Panizza. Glavne su uloge pjevali poznata škotska sopranistica Muriel Dickson, veliki australski bariton John Brownlee i američki tenor za kojega se smatralo da će naslijediti Carusa, Mario Chamlee.
  
  Šteta da na programu izvedbe u novoj dvorani Akademije nije navedeno na kojoj su godini studija pjevači, jer bismo ih ipak slušali drukčijim ušima. Onima s prve i druge godine mogli bismo nešto i progledati kroz prste. Ovako sve slušamo jednakim mjerilima pa možemo reći da je jedino Aleksandra Bilanović kao Amelija udovoljila svim zahtjevima svoje nimalo lake uloge. Njezin je glas ugodan, dobro postavljen i vođen i dovoljnog opsega za tzv. prvi fah. Pjevački je sigurna, muzikalna, kultivirana i dobro se snalazi na sceni. Kako se kolokvijalno kaže, od nje bi moglo nešto biti, mogla bi tražiti budućnost u Operi.
  
  No njezini partneri bariton Luka Ivoš kao Muž i tenor Tomislav Tukša kao Ljubavnik moraju još mnogo raditi da se odmaknu od uglavnom točne reprodukcije nota do stvaranja glazbe. A da bi to postigli, netko ih mora voditi. Pijanist Ante Sladoljev, student 5. godine, dobro svira i daje znakove, ali... Protivnik sam toga da studenti vode studente, jer njih u prvim nastupima treba ponajprije voditi. Naravno, hvalevrijedno je da su svi korektno svladali svoje uloge, točnije note svojih uloga, ali je veliko pitanje koliko su shvatili puni smisao onoga što pjevaju, ili, kako bi se reklo: nije dovoljno svladati note nego treba i ono u njima. A za to je potreban iskusan dirigent-voditelj koji bi ih u to upućivao.
  
  Isto vrijedi i za redateljicu Franu Mariju Vranković. Nema sumnje da je uložila mnogo truda da pokrene mlade pjevače i oni su se posve dobro snalazili na sceni. No, ipak, razlika je od korektnosti do umjetnosti. Najbolji primjer i putokaz bila je izvedba Papandopulove Madame Buffault na prošlom Biennalu kad je od jedne glazbe, otprilike kvalitete Menottijeve Amelije ide na ples, ali drukčijih stilskih odrednica, napravljena odlična predstava.
  
  © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 17. siječnja 2016.

Piše:

Marija
Barbieri