Kad je u veljači 1999. Vitomir Marof prvi put pjevao grofa Lunu u Trubaduru glazbeni kritičar Vjesnika Davor Schopf napisao je između ostalog: „Trebalo mu je to već ranije omogućiti, iskoristiti briljantnu lakoću s kojom pjeva tu nimalo laku ulogu i blistavu emisiju tona njegova raskošnog glasa.“ I doista briljantna lakoća i blistava emisija tona uz prirodno lijep glas postale su osnovne kvalitete našeg nacionalnog prvaka. Teško da će se tako skoro, ako i uopće, pronaći pjevač koji će tako suvereno otpjevati pakleno tešku ariju grofa Lune kao što to još uvijek pjeva Vitomir Marof premda je navršio 65 godina (rođen je u Zagrebu 26. kolovoza 1950. godine).
Vitomir Marof završio je opću gimnaziju u Osijeku i srednju Muzičku školu Vatroslav Lisinski u Zagrebu. Godine 1976. diplomirao je na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu. U školskoj godini 1976./1977. pohađao je Sanitetsku oficirsku školu na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu a pjevanje je diplomirao 1988. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Već je 1987. postao član Slovenskog narodnog gledališča u Mariboru i počeo tenorsku karijeru: debitirao je 4. prosinca kao Alfred u Šišmišu Johanna Straussa. Slijedili su Truffaldino na premijeri opere Sluga dvaju gospodara suvremenog češkog skladatelja Jana Hanuša (1915-2004) u prosincu 1988. i Camille de Rosillon na premijeri Lehárove Vesele udovice u travnju 1989. Pozvali su ga i u Slovensko narodno gledališče u Ljubljani gdje je u rujnu 1989. pjevao Lucentija na premijeri opere Ukroćena goropadnica njemačkog skladatelja iz doba romantizma Hermana Goetzea (1840-1876). U Mariboru je u listopadu 1990. nastupio kao Freddy u mjuziklu Fredericka Loewea – Alana Jaya Lernera My Fair Lady i u travnju 1991. kao Hans Scholl u suvremenoj operi Bijela ruža (Weiße Rose) Uda Zimmermanna (1943). U lipnju 1991. kao gost je pjevao Edwina na premijeri operete Kneginja čardaša Emmericha (Imrea) Kálmána u HNK-u u Osijeku.
Godine 1991. Vitomir Marof stupio je u angažman u Operu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu ali je i dalje gostovao, poglavito u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija u kojemu je ostvario nekoliko zapaženih uloga, uglavnom na premijerama, među njima 1992. Iva u Đerdanu Jakova Gotovca i Edwina u Kneginji čardaša, 1993. Baruna Trenka, 1994. Kergazona u opereti Madame Troubadour Srećka Albinija, 1995. Tassila u Kálmánovoj Grofici Marici te 1996. Eisensteina u Šišmišu. Eisensteina je poslije pjevao na premijeri operete opernih zahtjeva 1999. u HNK-u u Osijeku i 2012. u HNK-u u Zagrebu. Istodobno je u HNK-u u Zagrebu 1992. nastupio kao Pastir u Osmanu Ivana Gundulića s glazbom Igora Kuljerića i 1993. s ansamblom Opere kao Juran na premijeri opere Juran i Sofija Miroslava Miletića na Tvrđavi Sisak.
Vitomir Marof sve je više osjećao da nije tenor i počeo je prelaziti u baritonski repertoar. Prva baritonska uloga bila mu je 27. veljače 1995. Veliki Dagonov svećenik u operi Samson i Dalila Camillea Saint-Saënsa. Davor Schopf ocijenio je u Vjesniku da se „njegov nastup može smatrati pjevačkom senzacijom koja se sastoji u tome da je dojučerašnji tenor preuzeo baritonsku, i to prilično dramatsku ulogu“. Dodao je: „Opravdao je taj potez i pokazao snažan, pun i sočni glas muževne boje s prekrasnim muzikalnim pjevačkim frazama koji će i te kako pomoći u našoj alarmantnoj nestašici baritona. Glumački je ulogu odlično razradio istaknuvši dijaboličnu snagu toga lika te izgradivši napet odnos s Dalilom, posebice u 2. činu.“ Mjesec dana kasnije, 31. ožujka 1995., Marof je ostvario ulogu Prokurista na praizvedbi opere Preobražaj Stanka Horvata kojom je otvoren 18. Muzički biennale Zagreb. Slijedili su Alfio u Mascagnijevoj Cavalleriji rusticani, kojega će poslije, 2002., pjevati i na premijeri u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci te 2006. u Operi Slovačkog narodnog kazališta (Slovenské národné divadlo) u Bratislavi zajedno s Toniom u Pagliaccima, i zatim Topan-paša u Gotovčevoj Mili Gojsalića.
Imajući savršeno ujednačen glas, tehnički izvrsno vođen, legato fraze dugoga daha i blistave visine Vitomir Marof mogao je s lakoćom posegnuti za snom gotovo svih baritona – Verdijem. Njegov potencijal u tom pravcu potvrdio se već nastupom na koncertu Bellini – Donizetti – Verdi kad je, prema Bosiljki Perić-Kempf u Mediteranu, „u ariji Don Carlosa iz Verdijeva Ernanija demonstrirao izraziti smisao za oblikovanje prirodne i lijepe fraze“, i zaključila da „nije pretjerano utvrditi da se od Ruždjakova odlaska sa scene, u Zagrebu nije pojavio bariton ljepšeg glasa i primjerenije dispozicije za velike verdijanske baritonske uloge“. I naposljetku u siječnju 1996. Marof je dočekao svoju prvu verdijansku premijeru. Pjevao je Don Carlosa u operi Moć sudbine pod ravnanjem Mladena Bašića u režiji Zlatice Stepan-Bašić. Opet je Davor Schopf u Vjesniku istaknuo „fascinantnu lakoću kojom je otpjevao ulogu“ i „pokazao da mu je najbolja budućnost upravo u Verdijevim ulogama“.
U studenome 1996. Marof pjeva Escamilla na premijeri Carmen pod ravnanjem Nikše Bareze i sljedećih godina dva puta na gostovanjima ansambla u Ljubljani. Ali Verdi je opet tu: Amonasro u Aidi, kojega će pjevati i 2013. na premijeri opere u Rijeci. Nakon dva kraća izleta u repertoar koji mu nije bio tako blizak – 1997. pjevao je u Zagrebu Juniusa na premijeri opere Otmica Lukrecije Benjamina Brittena i 1998. u Splitu Pjesnika u Rossinijevoj operi Turčin u Italiji – došao je u veljači 1999. grof Luna kojega će postati pojam. Pjevao ga je u Zagrebu, Rijeci, Ljubljani, 2006. u Operi Državnog kazališta (Státne divadlo) u Košicama, 2007. na premijeri u Slovačkom narodnom kazalištu u Bratislavi, Opernim festivalima u Zvolenu u Slovačkoj i Teatru Wielki u Poznanju u Poljskoj te 2011. na premijeri u Zagrebu.
Slijedila je 2000. još jedna velika Verdijeva uloga: Nabucco. Nije je pjevao na premijeri u Zagrebu nego tek na trećoj predstavi ali je tom ulogom postigao veći uspjeh od premijernog protagonista. Kako je pisao Davor Schopf u Vjesniku, „Snagom glasa lako može udovoljiti njezinim dramskim zahtjevima dok lakoćom pjevanja s podatnim visokim registrom i blistavim visokim tonovima bez teškoća osvaja slušatelje.“ Nabucca je Marof pjevao na premijeri opere 2000. u Ljubljani i tako je počela njegova međunarodna karijera, zatim 2003. u Rijeci, 2008. na Splitskom ljetu, na gostovanju zagrebačkog opernog ansambla 2001. na Opernom festivalu u Miškolcu i u Mađarskoj državnoj operi (Magyar Állami Operaház) u Budimpešti te 2003. i 2009. u Makedonskoj operi u Skoplju. Godine 2000. postao je prvak Opere HNK-a u Zagrebu.
I onda je došla još jedna kultna uloga Vitomira Marofa – Giorgio Germont u Verdijevoj Traviati s kojom će u srijedu, 13. siječnja, obilježiti trideset godina iznimno uspješne umjetničke karijere. Pjevao ga je u veljači 2001. na premijeri u Zagrebu, ali tek je ljubljanska premijera u travnju 2003. pod ravnanjem velikog hrvatskog dirigenta Lorisa Voltolinija u režiji njemačkog redatelja istančana ukusa Lutza Hochstraatea koja je naišla na velik odjek zahvaljujući i protagonistici, također hrvatskoj umjetnici Martini Zadro, potvrdila u punoj mjeri velik vokalni i scenski Marofov potencijal. Bilo je to, bez pretjerivanja, savršeno ostvarenje što je potvrdio i ugledni slovenski glazbeni kritičar Pavel Mihelčić u Delu. Pisao je da je izuzetno dostignuće bio pjevački doprinos hrvatskog baritona koji je u ulozi Alfredova oca bio pjevački iznimno bogat, umjetnički moćan i uvjerljiv. Dodao je da je Vitomir Marof pjevač velikih sposobnosti. To se iste godine potvrdilo i u Makedonskoj operi u Skoplju a još više 2004. u Volksoperi (Narodnoj operi) u Beču i poslije u Košicama.
U osvrtu na jednu njegovu kasniju predstavu u Beču – a otpjevao ih je 21 do 2010. – u lipanjskom broju mjesečnika Der neue Merker 2007. možemo pročitati da je iznenađenje priredio Vitomir Marof svojim lijepim, zvučnim baritonskim glasom pjevajući u najljepšoj belkantističkoj maniri i bio vrlo izražaj Germont što je publika opravdano nagradila. Marof je bio izvrstan Germont i na premijeri Traviate 2009. u Rijeci koju je dirigent Nikša Bareza izveo bez uobičajenih skokova, a redatelj Janusz Kica vrlo moderno scenski predstavio. Redateljski uspjeh te predstave nije se ponovio prije nekoliko mjeseci u Zagrebu.
U zagrebačkom HNK-u Vitomir Marof pjevao je Rangonija 2002. na premijeri Borisa Godunova, 2003. uvrstio je u repertoar još jednu Verdijevu ulogu – Simona Boccanegru – i bio njezin ne samo pjevački suveren nego i scenski topao i potresan tumač. Prirodno je slijedio Rigoletto, kruna talijanskog baritonskog repertoara. U Zagrebu ga je prvi put pjevao 2005. Zatim ga je 2006. izveo koncertno s Frankfurtskim simfoničarima u Theateru u Rüsselsheimu na Majni i na Residenzfestspielen (Rezidentskim svečanim igrama) u Darmstadtu, a 2009. pjevao ga je u bečkoj Volksoperi (na njemačkom) u režiji poznatog engleskog redatelja Stephena Langridgea. Svugdje su isticali ne samo ljepotu njegova glasa i bogatstvo boja u njemu nego i izražajnost glume što je kreaciji podarilo „sarkastično-demonsku komponentu“.
Slijedila je 2006. u Zagrebu još jedna lijepa Marofova uloga – Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca koju je pjevao i na premijeri opere 2011. u HNK-u Split, pa još jedan Verdi njemu po mjeri – Renato na premijeri Krabuljnog plesa 2007. u zagrebačkom HNK-u. Napominjući da dok tumač Riccarda nije ljepotu belkantističke fraze zadržao do kraja, Bosiljka Perić-Kempf napisala je u Novom listu: „Ta lijepo vođena belkanto fraza nije međutim manjkala Vitomiru Marofu u njegovoj interpretaciji uloge Renata. Muzikalan, glasovne snage i mekoće odgovarajućeg intenziteta u skladu s psihološkim nijansama svog lika, Marof je posebice imponirao ljepotom prirodno vođenih legato melodijskih linija, potvrdivši se (već po tko zna koji put), kao izvrstan tumač baritonskog verdijanskog repertoara. Njegova interpretacija pamtit će se kao najcjelovitiji doseg ove predstave.“ Odlukom Ministarstva kulture Vitomir Marof proglašen je 2007. nacionalnim prvakom.
I naposljetku, 2012. došao je Piet Grooth na premijeri opere Postolar od Delfta Blagoja Berse u kojoj se „istaknuo kao profilirana umjetnička osobnost besprijekornih vokalno-pjevačkih kvaliteta i iznenađujuće scenske izražajnosti“. Spomenutom Marofovom repertoaru dodajmo još Kocelina u Porinu Lisinskog, Oskara u Pričama iz bečke šume Mire Belamarića, Sulpicea u Donizettijevoj operi Kći pukovnije, Silvija u Leoncavallovim Pagliaccima, Michelea u Puccinijevu Plaštu te najnovije – Petra u operi Ivica i Marica Engelberta Humperdincka 2013. i Krušine u Smetaninoj Prodanoj nevjesti 2014. godine. Sharplessa u Puccinijevoj Madame Butterfly pjevao je na premijeri opere 2004. u Ljubljani, a u Ljubljani je u ulozi Conrada sudjelovao i na premijeri, točnije praizvedbi, cjelovite opere Renske nimfe (Die Rheinnixen – Rajnske nimfe) Jacquesa Offenbacha 12. siječnja 2005. pod ravnanjem Dietera Rossberga u režiji Manfreda Schweigkoflera.
Vitomir Marof vrlo je aktivan i kao koncertni pjevač svih glazbenih epoha i stilova, a dosad je otpjevao više od dvjesto koncerata. Sudjelovao je na Varaždinskim baroknim večerima, na Baroknom festivalu u Ljubljani, Muzičkom Biennaleu u Zagrebu. S Mađarskom filharmonijom pjevao je u kantati Carmina burana u Brucknerhausu u Linzu. U Rimu je 2002. sudjelovao u hommageu istaknutom talijanskom skladatelju, 98-ogodišnjem Goffredu Petrassiju, kao solist u njegovu djelu Beatitudines. Održao je koncert opernih arija s orkestrom moskovskog Boljšoj Teatra u Kijevu, 2005. je na Božićnom koncertu s Peterom Dvorským i Praškim simfoničarima nastupio u Smetaninoj dvorani u Pragu. Održao je Recital Mozart – Schumann na Moravskom festivalu u Brnu 2006. Nastupio je na Gala koncertu sa Simfonijskim orkestrom Slovačkog radija sa slovačkim tenorom Mirom Dvorským i armenskom sopranisticom Hasmik Papian u Bratislavi te 2007. na Gala koncertu s Peterom Dvorským u čast Elene Obrazcove u Košicama. Od 2008. do 2013. sudjelovao je na Gala koncertima talijanskih opernih arija u Badenu pokraj Beča (Schloß Weikersdorf) s Europskim simfonijskim orkestrom. Sudjelovao je na više koncerata u Merker-salonu u Beču.
Vitomir Marof dobitnik je nekoliko važnijih hrvatskih glazbenih priznanja. Za pjevačke i umjetničke kreacije uloga Grofa Lune u Trubaduru i Nabucca u Nabuccu u HNK-u u Zagrebu 2000. osvojio je 2001. Nagrade Milka Trnina i Vladimir Ruždjak.
Godine 2007. dobio je Nagradu Tito Strozzi za ulogu Renata u Krabuljnom plesu u izvedbi HNK-a u Zagrebu, a za najbolje koncertno ostvarenje u 2008. godini dobio je
Nagradu Franjo Dugan. Godine 2013. godine nagrađen je Nagradom hrvatskog glumišta za ulogu Pieta Grootha u operi Postolar od Delfta Blagoja Berse u režiji Krešimira Dolenčića pod ravnanjem Ivana Josipa Skendera u izvedbi HNK-a u Zagrebu.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 12. siječnja 2016.
(Zahvaljujemo Propagandi HNK-a u Zagrebu.)
