Večer 6. travnja 1980. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. U ulozi Elizabete u Verdijevu Don Carlosu debitira s nepunih 25 godina, diplomantica Muzičke akademije u Zagrebu, studentica Marije Borčić, za koju se već čulo u glazbenim krugovima. Svaki debi je zanimljiv, pogotovo kad je još k tome u velikoj ulozi, i to Verdijevoj. Mlada umjetnica nastupila je posvemašnjom sigurnošću kao da se rodila na sceni. Prirodno se kretala, logično reagirala i pjevala takvom muzičkom i glasovnom sigurnošću kao da iza sebe ima nekoliko godina iskustva a ne da je početnica. Izuzmemo li dvoje pjevača iznimne glasovne ljepote – Ružu Pospiš-Baldani i Franju Petrušanca, Ivanka Boljkovac bila je prvi pravi veliki operni glas koji se pojavio na zagrebačkoj sceni nakon mnogo godina.
Rijetko je koji debi prošao tako trijumfalno. Mnogi će redoviti kazališni posjetitelji reći da je to bio najsenzacionalniji debi u zagrebačkoj Operi. Kritičari kao da su se natjecali tko će više i detaljnije govoriti o besprijekornom nastupu mlade debitantice u vrlo zahtjevnoj ulozi. Citirat ćemo samo najkraći osvrt, onaj Nenada Turkalja u Večernjem listu: „Mlada zagrebačka sopranistica Ivanka Boljkovac pjevala je Elizabetu s takvom sigurnošću, tehničkom zrelošću i izvanrednom muzikalnošću, da je zasluženo pobrala ovacije punog gledališta; radi se o jednom od najljepših glasova što se u posljednje vrijeme pojavio u nas.”
Elizabeta u Don Carlosu bila je magistarska predstava Ivanke Boljkovac. Nakon puno godina pojavio se verdijevski glas tehnički tako izvrsno pripremljen da je mogao u cijelosti udovoljiti golemim zahtjevima vokalnih dionica majstora iz Busseta, ujednačen u svom velikom opsegu i volumenu, isto tako dojmljiv u snažnim fortima kao i u mekim pianima i toplom mezzavoceu.
Odjek tog uspjelog debija bio je tolik da je nakon šest mjeseci, u listopadu iste godine, ljubljanska Opera angažirala mladu umjetnicu za ulogu Leonore u Verdijevoj operi Moć sudbine, povjerivši joj reprizu. O tom je njezinu ostvarenju urednica za opernu glazbu Radio Ljubljane Marjana Mrak napisala: “Za nas je to bilo novo ime i pravo otkriće. Svojim veoma lijepim i punim glasom donijela je na našu pozornicu ono što se može čuti samo na velikim scenama.” Radio Ljubljana snimio je operu u cijelosti, a ljubljanska Opera uskoro je Ivanki Boljkovac povjerila i premijeru Don Carlosa. I Opera Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu povjerava joj ulogu Elizabete na iznimno uspjeloj premijeri opere 22. prosinca 1985. pod ravnanjem Vjekoslava Šuteja. Za tu je ulogu dobila Nagradu Milka Trnina.
Ivanka Boljkovac rođena je 29. svibnja 1955. u Karlovcu. Glazbenu naobrazbu počela je stjecati doslovce u najranijem djetinjstvu u tamošnjoj Muzičkoj školi. Deset godina učila je violinu, svirala je i glasovir, a na šestoj godini počela je učiti pjevanje. Godine 1974. upisala je studij pjevanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje je učila i violinu kao fakultativni predmet. Njezina velika prirodna nadarenost i primjeran profesionalni odnos prema radu već su je na drugoj godini studija odveli u Zbor tadašnje Radio-televizije Zagreb. Dirigent Vladimir Kranjčević odmah joj je počeo povjeravati sola, a zatim i solističke dionice u oratorijima pa je mlada pjevačica već bila poznata i omiljena u zagrebačkim glazbenim krugovima. Nastao je tada i album od tri long-play ploče Hrvatske božićne pjesme s Akademskim zborom Ivan Goran Kovačić i Simfonijskim orkestrom pod ravnanjem Vladimira Kranjčevića te s troje solista, mladom početnicom i dvoje glasovitih umjetnika: Ružom Pospiš-Baldani i Vladimirom Ruždjakom.
Brzoj afirmaciji Ivanke Boljkovac u hrvatskom glazbenom životu pridonijelo je nekoliko važnih nacionalnih i međunarodnih nagrada: već 1972. Treća nagrada na Republičkom natjecanju muzičkih škola Hrvatske, 1974. Druga nagrada na Republičkom natjecanju muzičkih škola Hrvatske i Treća nagrada na Saveznom natjecanju muzičkih škola Jugoslavije. Diplomirala je 1978. iznimno zahtjevnim koncertom na kojemu je između ostalog pjevala ariju Amelije iz Verdijeva Krabuljnog plesa i Ariju Leonore iz Beethovenova Fidelija, danas gotovo nezamislivo. Slijedila je Nagrada muzičke kritike Darko Lukić za iznimno zahtjevan koncert u sklopu Tribine mladih muzičkih umjetnika. Godine 1980. premoćno je osvojila Prvu nagradu na Jugoslavenskom natjecanju mladih muzičkih umjetnika i iste godine Drugu nagradu na Međunarodnom natjecanju opernih pjevača Mario Del Monaco u Villi Manin – prva nije dodijeljena. Slijedile su nagrade Sedam sekretara SKOJ-a i Nagrada grada Karlovca koje su je odmah uvrstile u krug vodećih hrvatskih glazbenih umjetnika. Nizali su se koncerti, snimanja i pozivi na gostovanja.
U listopadu 1985. Ivanki Boljkovac pružila se prilika da svoje umijeće provjeri na Svečanom koncertu u čast Zinki Kunc uz sudjelovanje Zagrebačkih simfoničara tadašnje Radiotelevizije Zagreb pod ravnanjem Vladimira Kranjčevića upravo u ariji za koju je velika diva Metropolitana postala pojam. Gospođa Milanov je s posebnom pozornošću, a zatim s iskrenim odobravanjem slušala mladu Leonoru. Posebno nadahnuta nastupom pred jednom od najvećih Leonora svih vremena, Ivanka Boljkovac je u optimalnom svjetlu pokazala sve svoje kvalitete. Ulogu Leonore u Verdijevoj operi Moć sudbine Ivanka Boljkovac poslije je pjevala i u zagrebačkoj Operi i za nju 1996. dobila nagradu Hrvatskog narodnog kazališta Marijana Radev.
Ne samo izniman glas nego i vrhunska muzikalnost i uzorna profesionalnost vrlo brzo doveli su Ivanku Boljkovac u studije tadašnje Radiotelevizije Zagreb. Nekoliko dirigenata odabralo ju je za snimanje arija ali i cjelovitih opera. Njezine prve studijske snimke potječu već iz 1981. uz suradnju Simfonijskog orkestra tadašnje Radio-televizije Zagreb pod ravnanjem Nikolaja Žličara.
Ubrzo je Ivanka Boljkovac postala članica zagrebačke Opere i počele su se nizati uloge. Bila je Liza u Pikovoj dami Čajkovskog, puna topline i neposrednosti, sa spontanim pretapanjem lirskih i dramskih akcenata. Slijede premijere o kojima se i danas govori. Dana 16. veljače 1982. bila je u zagrebačkoj Operi Mascagnijeva Cavalleria rusticana pod ravnanjem Mira Belamarića. Redatelj, slavni Giancarlo Del Monaco, između pet solistica za ulogu Santuzze izabire najmlađu. Ivanka Boljkovac ostvaruje izvanredno dojmljivu kreaciju koju sama smatra osobito važnom u karijeri, premda je taj izlet u veristički repertoar bio ponešto preuranjen. Del Monaco se još i danas sjeća njezina nastupa.
Premijera Krabuljnog plesa 1983. godine u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu pod ravnanjem Nikše Bareze bila je i ostala jedna od najboljih realizacija jedne Verdijeve opere u nas. Njezine zvijezde bile su neponovljiv Viktor Bušljeta, Ratomir Kliškić u usponu karijere i Ivanka Boljkovac. Maestro Bareza izjavljuje da u toj ulozi ima svjetskih trenutaka, što je velik kompliment za pjevačicu koja je debitirala samo tri godine prije. „Plemenit metal i meki baršun njezina glasa”, kako čitamo u jednom osvrtu, davali su njezinoj duboko doživljenoj Ameliji dojam zrele umjetničke kreacije, pregnantne emotivnosti. Opet se iskazala finim legatom i lijepim vođenjem verdijevskog belkantističkog luka. Verdi postaje njezin glavni skladatelj. Na otvaranju Splitskog ljeta 1984. u posljednji trenutak zamjenjuje indisponiranu Ljiljanu Molnar-Talajić u naslovnoj ulozi Aide.
Osamdesetih godina prošloga stoljeća Ivanka Boljkovac možda je bila najzaposleniji sopran na prostoru cijele bivše Jugoslavije. Vrlo je često nastupala u operi i na koncertima; spomenimo samo izvrsno tumačenje sopranske dionice u Verdijevu Requiemu, ponajprije u Beogradu, kad je nastupila sa slavnom ruskom mezzosopranisticom Irinom Arhipovom i poslije u Zagrebu. Njezina interpretacija te iznimno teške sopranske dionice bila je ne samo pjevački savršeno razrađena nego i toliko proživljena da je izazivala duboke emocije.
Među ostvarenjima Ivanke Boljkovac ističu se i nastupi u djelima hrvatskih skladatelja, poglavito Zajca i Lisinskog. Margita u Zajčevu Banu Legetu, koju je tumačila i na sceni Hrvatskog narodnog kazališta Ivan Zajc u Rijeci i koju je snimila pod ravnanjem Pavla Dešpalja, kao i Rusana u prvoj koncertnoj izvedbi njegova Mislava u 20. stoljeću, pod ravnanjem Mira Belamarića te Eva u Nikoli Šubiću Zrinjskom koju je bezbroj puta tumačila u svim svečanijim prigodama i na premijerama, Eva u Zajčevu oratoriju Prvi grijeh, Ulla u njegovim Rudarima, ali i Volumnija u Koriolanu Stjepana Šuleka (za koju je 2005. dobila Nagradu hrvatskog glumišta), Doma u Gotovčevu Eri s onoga svijeta kao i Irmengarda u Porinu Lisinskog, za koju je 1993. dobila nagradu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu Marijana Radev, pokazuju njezin urođen osjećaj za interpretaciju djela hrvatskih autora.
S vremenom je glas Ivanke Boljkovac počeo dobivati snažnije akcente i u njezin su repertoar ušle Sieglinda u Walküri Richarda Wagnera i Elektra Richarda Straussa. Opet pod Belamarićevim ravnanjem, Wagnerova junakinja 1987. u režiji Hansa Petera Lehmanna, koju je upoznala i ruska publika na gostovanju zagrebačkog opernog ansambla u Kijevu i moskovskom Boljšoj teatru, te Straussova Elektra 1990. u režiji Günthera Könemanna, izvrsna su dostignuća zagrebačke operne prvakinje. Njezina Elektra izazvala je pravo oduševljenje publike i kritike ali i iznenađenje jer je riječ o ulozi koje se sopranistice vrlo rijetko prihvaćaju. Maja Stanetti napisala je u Večernjem listu: „Bljesak i krik je bila Elektra Ivanke Boljkovac. U toj pakleno teškoj ulozi goleme snage i raspona, za koju je teško i u svjetskim razmjerima naći dobra tumača, promišljeno pripremljena, potresno donesena, muzikalna Elektra Ivanka Boljkovac je naprosto velika. I pravo je čudo jednostavnosti iskonske snage umijeća interpretacije i izgleda da bi poslije grča Elektrina kraja predstava mogla krenuti ispočetka.“
Unatoč velikom uspjehu koji je postigla upravo kao Elektra, gdje je s lakoćom svladala goleme vokalne i scenske zahtjeve što ih pred interpretatoricu postavlja jedna od najtežih uloga u sopranskom repertoaru, Ivanka Boljkovac s uspjehom se okušala i kao Puccinijeva Tosca i Giorgetta u Plaštu, te kao Mozartova Donna Anna u Don Giovanniju, Prva dama u Čarobnoj fruli i Elektra u Idomeneu ili pak kao Sinaida u Rossinijevu Mojsiju. No Verdi ostaje temeljnim skladateljem u repertoaru Ivanke Boljkovac. Pjevala je i njegovu Desdemonu u Otellu i Leonoru u Trubaduru, u kojoj je uz ujednačenost glasa, zavidnu muzikalnost i bogato dinamičko nijansiranje imponirala lakoća u izvedbi koloratura, što zaokružuje operni portret istaknute hrvatske umjetnice.
Urođen smisao za jednostavan i prirodan glumački izraz lišen operne patetike i lažnih emocija obdario je Ivanku Boljkovac i urođenim iskrenim osjećajem za humor, što je dokazala nastupima na televiziji i u dramskim predstavama, ali i kao Stari mačak u baletu Mačak u čizmama Bruna Bjelinskog i u novije vrijeme kao Vještica u operi Ivica i Marica Engelberta Humperdincka.
I tako se razvijala karijera Ivanke Boljkovac, koja je 2003. postala nacionalna prvakinja, do najnovijih velikih uspjeha kao Crkvenjarke u Jenůfi Leoša Janačeka i Ortrud u Lohengrinu Richarda Wagnera. Njezina Crkvenjarka ponovno je dokazala golem umjetnički potencijal hrvatske umjetnice. Nijedan pokret nije bio suvišan, neprirodan ili neosmišljen. Hvatajući se ukoštac s likom koji se možda može razumjeti ali teško prihvatiti, pritom potpuno izbjegavajući vanjsko, posve se usredotočila na njegovo djelovanje iznutra. Pogled i tek lagani pokret govorio je puno, puno više nego nekakvo danas tako preferirano nemušto razbacivanje po sceni. Iz nje je izvirao Janáček, čisti nepatvoreni, bolno iskreni Janáček kojega je ona osjetila i izrazila svojim nepogrešivim umjetničkim instinktom. Dopirala je do nas, uvlačila nas u djelo, i mi smo ga s njom doživljavali i proživljavali. U tome se i vidi prava umjetnica! Crkvenjarka Ivanke Boljkovac imala je takav odjek da je za nju dobila nagradu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu Marijana Radev za najuspjelije ostvarenje u sezoni 2011/2012.
Ivanka Boljkovac ove godine obilježava 35. obljetnicu umjetničkog rada. To je prilika za svaku opernu kuću da dostojno obilježi jubilej svoje prvakinje.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 16. prosinca 2015.
