Večer Dušnog dana 2. studenoga 1935. zlatnim je slovima upisana ne samo u povijest hrvatske glazbe, nego i hrvatske kulture uopće. Praizveden je Ero s onoga svijeta, kruna stvaralaštva tada četrdesetogodišnjeg Jakova Gotovca (1895-1962). Do njega je došao prirodnim razvojnim putem. Nepogrešiv instinkt odveo ga je do istaknutog književnika i dramskog pisca Milana Begovića (1876-1948) koji mu je na njegov scenarij sročio jedan od najboljih libreta komične opere u cjelokupnoj opernoj literaturi. Posegnuvši za radnjom iz narodne priče, Begović je operu smjestio u rodni vrlički kraj i kao vrstan poznavatelj narodne poezije i vješt u stihu, stvorio žive likove i uvjerljive dramske situacije.
Gotovac je Eru s onoga svijeta skladao dvije godine i sedam mjeseci. U kasnijim izvedbama ispravio bi samo koju sitnicu, ali je nakon druge predstave promijenio kraj drugoga čina. Za nj je glasoviti dirigent Clemens Krauss (1893-1954), ravnatelj Opere u Münchenu u vrijeme tamošnje izvedbe Era 1942, ustvrdio da takvog finala još nije bilo u opernoj literaturi.
Operu je na praizvedbi ostvarila sjajna ekipa. Autor je dirigirao, režiju i antologijsku koreografiju završnog kola priredila je Margareta Froman, scenografiju je osmislio Marijan Trepše. U naslovnoj ulozi nastupio je omiljeni slovenski tenor Mario Šimenc i požnjeo velik uspjeh. Tako je ustoličio tradiciju slovenskih tenora interpreta Miće, koju su nastavili Ivan Francl, najveći među njima Josip Gostič, Noni Žunec, Josip Šutej i Janez Lotrič, a izvrsni tumači Miće bili su i neki drugi interpreti, među njima Stojan Stojanov i Miljenko Đuran. Ančica Mitrović bila je briljantna Doma, a poslije nje to je bila i Marijana Radev pa Anka Jelačić, Gordana Marić, Božena Glavakova i Cecilija Car. Josip Križaj ostao je jedinstveni gazda Marko, a slijedili su Dragutin Bernardić, Tomislav Neralić, Franjo Petrušanec, Ivica Šarić i najnoviji Ivica Čikeš. Pretežno lirski shvaćenu Đulu pjevala je na premijeri Gita Gjuranec, a idealna autorova interpretatorica toga lika bila je kasnije Nada Tončić. Bilo je mnogo odličnih Đula: Mirka Klarić, Branka Stilinović, Blaženka Milić, Božena Ruk-Fočić, Branka Beretovac, zatim Božena Svalina i Valentina Fijačko. Mlinar Sima na praizvedbi je bio Leo Mirković, a Gotovcu se sviđao u toj ulozi i dramski glumac Emil Kutijaro. Noviji tumač Sime bio je i Ratomir Kliškić. Plesali su svjetski poznati baletni prvaci Ana Roje i Oskar Harmoš. Publika je bila jednodušna u svojemu oduševljenju. Kritika je vrlo različito reagirala, nisu izostale zamjerke, ali ni superlativi.
Večer je 4. studenoga između ostalog pisala: „Jakov Gotovac učinio je od Morane do Ere s onoga svijeta ogroman skok unaprijed. Njegovo najnovije operno djelo znači nesumnjiv napredak na svim linijama, ono je na premijeri doživjelo bučan uspjeh, te obećaje da će i nadalje moći zadržati interes općinstva. Djelo je publika primila burnim povlađivanjem. Kompozitor i protagonisti morali su nebrojeno puta pred zastor. Takovo oduševljenje kod premijere domaćih djela već dugo nije vladalo u kazalištu. Bilo je i mnogo cvijeća te lovora. Kazalište je bilo slabo posjećeno. No to za daljnji život djela nema mnogo značenja. Iskustvo nas je naučilo, da su mnogi komadi unatoč rasprodane premijere doskora došli u zaborav.“
Zlatko Grgošević istoga je dana u Obzoru napisao između ostalog: „Prokušani dramatičar i isto tako literarni radnik g. Milan Begović pomogao je mnogo, da smo u novome djelu našli pomirenu ravnotežu i puni sklad između radnje teksta i muzike.
Ero s onoga svijeta simpatičan je vjesnik promjene u domaćem scensko-muzičkom stvaranju, koje od ovog časa treba da krene utrtim putem do punog savršenstva.“ Nakon podrobnije analize pojedinih prizora i primjedbe kako je „finale opere nedostatno motiviran“ te da su „zaključna kola stalni 'izlazi za nuždu' u gotovo svim domaćim narodnim operama“, napomenuo je: „Osobito naglašavam taj zdravi glazbeni humor, koji na sreću ne prelazi u – grotesku, duhovnu protezu neinvencioznih suvremenih autora.“ I nakon mnogo komplimenata došao je do pomalo čudnog zaključka: „Dva savjesna i nadarena autora stvoriše domaću operu. Preostaje pitanje: za koga?“
Lujo Šafranek-Kavić u Jutarnjem listu 5. studenoga zaključuje opširan prikaz riječima: „Skladatelj g. Jakov Gotovac stvorio je majstorsku, na mnogim mjestima inspiriranu i odličnu partituru, kod koje se može govoriti samo o raznim stupnjevima pozitivnih kvaliteta. Negativnih nema.“
Praizvedba je nastajala u ugodnom okruženju. Svi su prionuli svojoj zadaći s veseljem i bili su uvjereni u uspjeh. U sezoni 1935./1936. Ero je u Zagrebu izveden devetnaest puta i intendant Branko Šenoa proglasio ga je najvećim uspjehom sezone. Pod naslovom Ženich z jiného světa izveden je 1936. u češkom prijevodu u Brnu pod ravnanjem Antonina Balatke (1895-1958), koji je ranije praizveo Moranu. Ljubljanska i beogradska Opera uvrstile su ga u repertoar 1937, a Splićani su ga iste godine upoznali prigodom gostovanja zagrebačkog opernog ansambla. Rosa Dvornik-Cobenzl prevela je libreto na njemački i pod naslovom Ero, der Schelm na preporuku glasovitoga tenora Josipa Rijavca izveden je 1938. u Karlsruheu. Prva izvedba Era u Poljskoj bila je 1939. godine u Wroclawu. Godine 1940. izveden je u Državnoj operi u Berlinu pod ravnanjem autora. Iste ga je godine uprizorila i Opera Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku.
Ubrzo je nakon sjajnog premijernog tumača Miće, Marija Šimenca, zacijelo najvećega dramskog tenora u povijesti hrvatske Opere, Gotovčev besmrtni lik dobio svog neponovljivog interpreta – Josipa Gostiča (1900-1963). Jedne nedjelje, 22. lipnja 1941., Gostič je u repertoar uvrstio ulogu koje će postati pojam, njezin idealan tumač poznat i u svjetskim razmjerima. Pjevao ju je pod skladateljevim ravnanjem i postao njegov omiljeni interpret. Odjek te kreacije premašio je zagrebačke okvire i čuo se i u Osijeku, pa je u osječkom Hrvatskom listu recenzent potpisan inicijalima V.C. napisao: „Bila je to prvorazredna pjevačka i glumačka tvorba i već dugo nijesmo vidjeli tako iskrenog i zanosnog stvaratelja uloge, kao što je to bio g. Gostič u ovoj novoj ulozi. Njegov snažni tenor ugodne prodornosti, glasovno umijeće, koje je ostvario s mnogo neposrednosti i topline, omogućili su oživotvorenje najboljeg Era, kojega smo dosada čuli i vidjeli. Za taj vrijedni umjetnički užitak bio je g. Gostič nagrađen oduševljenim odobravanjem."
Zagrebačka Opera počela se spremati na inozemna gostovanja s Erom. Djelo je tada dobilo svoju antologijsku podjelu: Josip Gostič, Nada Tončić, Marijana Radev, Josip Križaj, dok su mlinara Simu pjevali Milivoj Kučić (u Beču) i Milan Pichler (u Italiji). Dirigirao je skladatelj. Baletni ansambl vodili su Ana Roje i Oskar Harmoš. Za Nadu Tončić skladatelj je rekao: „Ona je imala sve, bila je jednako dobra pjevačica i glumica. Ispunjala je scenu bogatstvom svoga glasa i zračila je snagom istinske umjetnice operne scene.“
Godine 1942. Ero je premijerno izveden u Bavarskoj državnoj operi u Münchenu pod ravnanjem Heinricha Hollreisera (1913-2005), u režiji Rudolfa Hartmanna (1900-1988) i koreografiji Pine Mlakara (1907-2006) sa slavnim Juliusom Patzakom (1898-1874) – majka mu je rodom iz Dugog Sela kod Zagreba – u naslovnoj ulozi. Uspjeh je bio golem. Gotovac je 24 puta izašao pred zastor, a Clemens Krauss uputio je djelu mnogo pohvala i priznanja.
Zagrebačka Opera izvodila je Eru na mnogim gostovanjima: 1942. u Veneciji, na festivalu Maggio Musicale Fiorentino u Firenci i u Rimu, kada su djelu i izvedbi pohvale izrekli glasoviti dirigenti Tullio Serafin i Oliviero de Fabritiis, 1943. u Volksoperi u Beču, kad mu je pljeskao i sam Richard Strauss, a općinstvo nije prestajalo s odobravanjem dok se nije spustio željezni zastor. S te je predstave 13. svibnja sačuvan i originalan tonski zapis Mićine pjesme iz prvoga čina u interpretaciji Josipa Gostiča. Dirigirao je autor. Gostič je svojeg antologijskog Miću pjevao na mnogim gostovanjima zagrebačke Opere u zemlji i inozemstvu, u Veneciji, Firenzi, Rimu, Londonu, Bratislavi, Pragu, Brnu te ljubljanske Opere u Grazu.
Ero je premijerno postavljen u Volksoperi u Beču 1957. u njemačkome prepjevu Ernsta Hartmanna pod ravnanjem Berislava Klobučara s Gostičem u naslovnoj ulozi. Redatelj je bio Tito Strozzi, a Đulu je pjevala Sonja Šagovac, tada udana Mottl. Pod ravnanjem Boga Leskovica, također s Gostičem, i s nekoliko slovenskih solista, snimljen je 1963. za Nizozemski radio Hilversum.
Zagrebačka Opera izvodila je operu na gostovanjima i poslije Drugoga svjetskog rata, među ostalima 1955. u londonskome Stolltheatru, 1957. na Praškom proljeću, 1962. u Komičnoj operi u Berlinu, 1966. na Međunarodnim svibanjskim svečanim tjednima u Wiesbadenu te 1967. na Bečkim svečanim tjednima.
Osamdesetak kazališta uvrstilo je Eru u repertoar, a libreto mu je preveden na devet jezika: slovenski, mađarski, češki, bugarski, talijanski, njemački, slovački, engleski i finski. Izveden je u Bugarskoj, Italiji, Mađarskoj, Austriji, Češkoj, Slovačkoj, Švicarskoj, Njemačkoj, Poljskoj, Finskoj i Velikoj Britaniji pod naslovima Ero, the Joker, Ero, il burlone caduto dal cielo ili Ero, lo sposo caduto dal cielo, Le gaillard, tombé du ciel.
Opera HNK-a u Zagrebu izvela je 2. studenoga svečanu izvedbu opere. U glavnim ulogama pjevali su Miljenko Đuran, Tamara Franetović Felbinger, Dubravka Šeparović Mušović, Siniša Štork i Ljubomir Puškarić. Dirigirao je Nikša Bareza. Redatelj je Krešimir Dolenčić.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 4. studenoga 2015.
