Moćni Scarpia

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: Giacomo Puccini, Tosca, dir. Filip Pavišić, red. Ozren Prohić

• 
  
  Operni ansambl HNK-a u Osijeku vrijedan je kolektiv ali ponekad ide iznad svojih mogućnosti, kako se to dogodilo s nedavnom premijerom Puccinijeve Tosce. Dobro je poznato koliko je uopće Puccini težak za orkestar i traži dirigenta koji ima poseban afinitet prema specifičnim zahtjevima njegovih partitura. Bilo je velikih dirigenata koji su se klonili Puccinija ili mu pristupali tek kasno u karijeri, jer su znali koliko je to složeno. Četvero dobrih pjevača učinilo je Normu dobrom predstavom. To se može dogoditi u romantičnom opernom repertoaru, ali u verizmu nije moguće.
  
  Tako je kvaliteta najnovije osječke operne premijere bila ponajprije scenska – režija Ozrena Prohića upotpunjena funkcionalnom scenografijom čistih linija Dinke Jeričević, isto takvim kostimima Mirjane Zagorec i sjajnim oblikovanjem rasvjete Vesne Kolarec. Savršeno je postignut ugođaj nešto manje od 24 sata: prije podne, navečer i u zoru 16. na 17. lipnja 1800. u Rimu. (Osobno, malo bih manje vrtjela scenu u prvom činu jer je malaksao i iznemogao Angelotti previše trčao.) A pravo otkriće bio je Dalibor Hanzalek kao Scarpia.
  
  Ozren Prohić stvorio je režiju na nivou svojih najboljih riječkih realizacija talijanskih opera, kad se nije previše razigravao ali je poštujući tekst davao nešto novo, suvremenije, primjerenije duhu našeg vremena. Rijetko se može naći tako dobro riješen drugi čin kao u osječkoj Tosci. Scarpia ne trči za Toscom po sceni kao divlja mačka, nego mirno, sabrano i samouvjereno čeka svoj trenutak – a onda s nekoliko oštrih poteza sve postaje posve jasno. Tosca potpuno svjesno traži i uzima nož – to nije tek igra slučaja. Dalibor Hanzalek likom je idealan Scarpia, a pjevački gotovo isto. Toliko izraza, boja, infleksija u glasu, tako malo kretnji a tako puno značenja u njima – ne vidi se i ne čuje baš često. Hanzalek je rođeni dramski bariton i mislim da smo konačno u Hrvatskoj našli pjevača tog vrlo zahtjevnog i rijetkog faha. Valjda ćemo ga imati prilike čuti i vidjeti u Zagrebu!
  
  Tosca je bila beogradska sopranistica Dragana Radaković sa svim prednostima i ograničenjima koja u toj ulozi donosi mladost. Dobro je izgledala, pjevala je sa svježinom i lakoćom te igrala jednostavno, bez patetike. S godinama i iskustvom ulozi će dati dublji izraz i vlastiti pečat. Domagoj Dorotić nije bio ni pjevački ni scenski na razini svojih zagrebačkih Cavaradossija. U glumi se doimao nekako odsutno, vokalne probleme u prvom činu još nije potpuno svladao, arija u trećem činu nije bila toliko dojmljiva kao u Zagrebu, no iskupio se u završnom duetu s Toscom.
  
  Ne mogu se sjetiti da sam ikada gledala i slušala tako loš niz tumača malih uloga na čelu s Josipom Bakovićem kao Crkvenjakom i Tomislavom Horvatom kao Tamničarem. Iznimka je bila tek lijepo zvučeća Ivana Medić kao Pastir pa je možda i zbog toga bila lik, u bjelini, a ne samo boja u glazbi koja crta svitanje ljetnog dana u Rimu. Zbor HNK-a uz sudjelovanje članova Dječjeg zbora Zumbići bio je korektan a Te Deum je i scenski spretno riješen. Dirigirao je Filip Pavišić. Orkestar je svirao prilično uredno, ali bez puccinijevskog štiha.
  
  Ukratko, unatoč nekim nespornim kvalitetama, za današnji osječki ansambl djelo prevelikih zahtjeva. Sjetimo se prije više godina uzornih realizacija djela ranijih glazbenih razdoblja!
  
  © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 2. studenoga 2015.

Piše:

Marija
Barbieri