Giuseppe Verdi bio je u četrdesetoj godini i za njim je već bio prvi vrhunac u njegovu stvaralaštvu, tzv. latinska trilogija – Rigoletto, Trubadur i Traviata. Već je stekao ugled slavnog skladatelja i pariška ga je Opéra pozvala da sklada operu koja bi se izvela u vrijeme Velike izložbe 1855. To je trebala biti prva prava praizvedba njegove opere u kulturnom središtu Europe i svijeta. Naime, prije izvedeni Jérusalem bio je zapravo adaptacija njegove ranije opere Lombardijci. Skladatelj nije bio oduševljen umjetničkom dimenzijom skladanja za Pariz, ali nije mogao odoljeti zamamnom pozivu koji je značio ustoličenje u samom vrhu svjetskih skladatelja. Odabrana je tema – pokolj nad Francuzima u Palermu na Siciliji godine 1282., odabran je libretist – Eugène Scribe (1791-1865) i određen datum premijere – 13. lipnja 1855. godine.
Djelo je trebalo biti velika opera u pet činova s obveznom baletnom glazbom u trećem činu. Scribe je odabrao za suradnika Charlesa Duveyriera (1787-1861). Sastavili su libreto prema svojem ranijem djelu Le Duc d’Alba (Vojvoda od Albe), nastalom 1838. godine. U operi je trebalo biti velikih zborskih prizora, očekivalo se da bude efektna i da traje oko pet sati. Dakle, sve je trebalo biti u stilu velikih opera Giacoma Meyerbeera, posve prema pariškom ukusu. Inače nevjerojatno zahtjevan Verdi, uvidio je da nema druge nego prihvatiti Scribeov libreto i početi skladati.
Verdi je, blago rečeno, ogorčen Scribeovim libretom, predlagao ravnatelju Opére Louisu Crosnieru da ga oslobodi ugovora, što Crosnier nije želio učiniti, unatoč Verdijevim opomenama da će djelo doživjeti neuspjeh. No to se nije dogodilo, naprotiv. Premijera opere Les Vêpres siciliennes 13. lipnja 1855. bila je pravi trijumf. Oduševljene su bile i publika i kritika. U prvoj sezoni opera je izvedena pedeset puta i postala je dio repertoara. Verdi je skladao operu koja nije bila prema njegovu ukusu i općenito se ne smatra njegovim najboljim djelom. Ali ima u njoj odlomaka koji ulaze u najbolje odlomke njegova stvaralaštva, počevši od uvertire, jedne od najljepših u njegovu opusu.
Na pokusima se dogodila mala neprilika – nestala je primadona Sophie Cruvelli, ali na sreću samo na nekoliko dana. Uskoro se vratila s nešto preuranjenog medenog mjeseca sa svojim budućim suprugom. Inače, Sophie Cruvelli bila je poznata pjevačica onoga doba, prava diva i velika umjetnica. Njemica, pravim imenom Johanna Sophie Charlotte Crüwell, rođena je 1826. Debitirala je kao dvadesetjednogodišnjakinja 1847. u Veneciji, kao Elvira u Ernaniju. Osobit je ugled stekla kao interpretatorica Verdijevih uloga. Bavila se i skladanjem. Umrla je 1907. u dubokoj starosti. Bila je poznata i u Londonu, gdje je njezin bijeg s pokusa Sicilijanske večernje postao tema komedije Gdje je Cruvelli? Henrija je pjevao glasoviti Louis Guéymard (1822-1880), vodeći tenor Opére od 1848. do 1868. i prvi tumač niza uloga na njihovim praizvedbama u Parizu. Guy de Montfort bio je vodeći bariton Opére Marc Bonnehée (1828-1886). Dirigirao je violinist, dirigent i skladatelj Narcisse Girard (1797-1860).
Nakon pariškog uspjeha djela, izdavač Giulio Ricordi (1840-1912) pobrinuo se pronaći pjesnika i domoljuba Arnalda Fusinata (1817-1888) koji je uz Verdijevu pomoć trebao prevesti libreto na talijanski i uskladiti sadržaj prema tadašnjim zahtjevima cenzure koja nije bila toliko protiv pobuna i ustanaka, koliko protiv toga da se oni ne događaju u vlastitoj zemlji. Tako je prva talijanska verzija opere bila Giovanna di Guzman. Događala se u Portugalu sredinom 17. stoljeća (1640), a tema je bila pobuna Portugalaca protiv španjolske vlasti. U takvom obliku opera je predstavljena u Teatru Regio u Parmi, 26. prosinca 1855. Henrija, koji je u talijanskoj verziji postao Arrigo, pjevao je glasoviti talijanski tenor onoga doba, Antonio Giuglini (1825-1865) koji je osobitu slavu uživao u Londonu, a austrijski car dodijelio mu je naslov Kammersängera – komornog pjevača. Umro je u četrdesetoj godini poremećena uma. Opera je izvedena u Scali dva mjeseca poslije. Ovisno o gradu u kojemu se izvodila, tj. u čijoj je on bio vlasti, mijenjala su se imena likova i mjesto radnje. U Teatru San Carlo u Napulju 1857. izvodila se kao Batilde di Turenna. Naposljetku je 1861. zaslugom velikog revolucionara Giuseppea Garibaldija izvedena u Palermu pod naslovom Vespri siciliani s originalnim sadržajem i mjestom događanja.
Les Vêpres siciliennes – u doslovnom prijevodu Sicilijanske večernje, pod kojim ga naslovom uprizoruje i zagrebačka Opera – ali je u nas uobičajen naslov u jednini (Sicilijanska večernja) – ponovno su izvedene u Parizu 1863. u skladateljevoj nazočnosti i 1865. Verdi je za tu prigodu uloge malo prilagodio drugim pjevačima. No te izvedbe nisu postigle uspjeh. London i New York upoznali su operu 1859, a 1868. Vespri siciliani izvedeni su u Teatru civicu u Rijeci. U 20. stoljeću opera se povremeno izvodila, naravno u talijanskoj verziji, a u povijest ulazi izvedba iz 1951. na festivalu Maggio Musicale Fiorentino pod ravnanjem Ericha Kleibera, kad je u ulozi Elene punim sjajem zasjala Maria Callas. U istoj solističkoj podjeli u kojoj su bili Enzo Mascherini i Boris Hristov, opera je iste godine izvedena i na otvorenju sezone u Scali, 7. prosinca pod ravnanjem Victora de Sabate. Velika pjevačica Callas bila je manje uspješna kao redateljica kad je s Giuseppeom di Stefanom režirala Vespre u travnju 1973. u Teatru Regio u Torinu. U 20. stoljeću izvorna francuska verzija izvedena je prvi put 1994. u Sarasoti. Posljednjih trinaestak godina češće se izvodi.
Povijesna pozadina događanja u operi
U vrijeme kada se događa radnja opere, srednjovjekovna Sicilija 12. i 13. stoljeća bila je kolijevka talijanske kulture koja je svoj pun procvat doživjela u renesansi u srednjoj Italiji. A sve je počelo na Siciliji u doba kralja Rogera Drugog, nastavilo se kod oba Guglielma i Fredericka Drugog, a praktički završilo prestankom dinastije Hohenstaufen ili, kako Talijani kažu, Svevi, bitkom kod Beneventa 1266. godine. Kralja Rogera Drugog Antipapa Anaklet II. proglasio je 1130. kraljem i okrunio u Palermu. A to je devet godina poslije potvrdio i papa Inocentije. I tako se prvi put spominje Sicilijansko Kraljevstvo, a ono je ustvari obuhvaćalo ne samo otok Siciliju, nego i velik dio apeninskog poluotoka.
Roger II možemo ga nazivati i Ruggerom, jer su ga vjerojatno tako zvali u narodu, živio je od 1095. do 1154. Sicilija je u doba njegove vladavine cvjetala. Administracija se još služila grčkim jezikom, normanski je bio jezik na dvoru, imigranti iz sjeverne Italije, poglavito iz Lombardije, počeli su je latinizirati. I tako je Sicilija bila jedinstvena mješavina grčkog, arapskog, bizantinskog i latinskog, što je do kraja 12. stoljeća stvaralo zajednicu ljudi različitih uvjerenja, mješavinu kršćanstva i poganskih ideala. Stapanje stilova, miješanje različitih i često suprotnih utjecaja na Siciliji je urodilo djelima velike umjetničke vrijednosti i procvatom kulture.
Rogera II. naslijedili su dva Guillaumea – Guglielma: „le mauvais“ – „il malo“ – zločesti, i Guglielmo „il bono“ – dobar koji je vladao do 1189. i za čije je vladavine izgrađena katedrala u Monrealu, zdanje vrhunske vrijednosti. Na dvoru Guglielma II. „dobrog“ okupljali su se trubaduri. Pet godina poslije njegove smrti izmjenjivalo se nekoliko vladara, a 1194. brakom Guglielmove nasljednice, kćeri Rogera II., Constanze, koja se udala za sina Friedricha Barbarosse, Henrika, nazvanog „okrutan“, izumrla je normanska dinastija de Hautevillea.
Na vlast su došli Švabe – Hohenstaufen, na talijanskom Svevi. Sicilijansko kraljevstvo pripalo je njemačkoj dinastiji. Henrikovi nasljednici Frederick I. i Frederick II. utemeljili su apsolutnu monarhiju. Frederick I. poticao je razvoj znanosti i književnosti, osnovao je Sveučilište u Napulju, jedno od najstarijih u Europi i utemeljio sicilijansku školu poezije. Pod Frederickom II. prijestolnica kulturne Italije bio je Palermo. Veliki Dante nazvao ga je „vrlo učenim čovjekom“ (cherico grande), plemenitim gospodinom, čijem su dvoru u Palermu „hrlili dobronamjerni ljudi, svirači, trovatori i oni koji su znali lijepo besjediti“ – čitamo u glasovitom „Novellinu“. Znači da su se na Fredeickovu dvoru okupljali obrazovani ljudi iz cijele Italije. Govorili su latinskim jezikom, u nastajanju je bio vulgarni latinski, puk je govorio dijalektom, koji je, opet citiramo Dantea, „bio iznad drugih talijanskih narječja“. Oblikovao se tako književni sicilijanski na kojemu je pjesme pisao i posljednji iz dinastije Hohenstaufen, izvanbračni Frederickov sin Manfred (1232-1266). Kao car Svetog Rimskog Carstva, Frederick II je godine 1224. potpuno istjerao muslimane sa Sicilije. Crkva je postala rimokatolička.
Fredericka II naslijedili su zakoniti sin Conrad, a zatim malodobni unuk Conradin. Zemljom je ustvari upravljao Manfred kojega je plemstvo okrunilo za kralja Napulja i Sicilije u Palermu godine 1258. Svoju moć, prijestolje i život izgubio je Manfred u bitci kod Beneventa 1266. Pobijedio ga je Charles d'Anjou, brat francuskoga kralja Louisa IX., nazvanog sveti Louis. I tako počinje vladavina francuske dinastije Anjouvinaca koja će dovesti do Sicilijanske večernje. Da bi osigurao vlast nad Napuljem i Sicilijom Charles je porazio i Manfredova nećaka Conradina i dao ga pogubiti. Anjouvinci su bili pod golemim papinim utjecajem, središte kulture premjestilo se na sjever, u Toscanu, književni je jezik postao toskanski, glavni grad postao je Napulj, Sicilija se uvukla u sebe, ostao je samo epigraf: „Che fur già primi, e quivi da sezzo.“ (Bili su prvi i na tom mjestu bijahu i posljednji.)
U doba događanja naše opere, Charles I (1227-1285), grof od Anjoua i Provence, kralj Sicilije, Napulja, Albanije i Jeruzalema, vladao je Sicilijom, ali je upravu nad zemljom prepuštao svojim upraviteljima – guvernerima, jer je rijetko navraćao na otok. U Verdijevoj operi sicilijanski guverner je Guy de Montfort (1244-c.1288). Korumpirani i osvajački nastrojeni, bez imalo želje da svladaju jezik i običaje otočana, Francuzi su se puno zamjerili Sicilijancima koji su počeli spremati urotu. Organizirali su je u Istanbulu, odakle je stizao novac i krijumčareno oružje. Vođa sicilijanskih rodoljuba bio je Giovanni da Procida (1210-1298), u izvornoj francuskoj verziji opere Jean de Procida.
Naravno, Scribeov Procida, kojega je Verdi morao prihvatiti, iako je bio duboko nezadovoljan libretom Eugènea Scribea i Charlesa Duveyriera – urotnik s bodežom u ruci, plošan lik, nije nimalo sličan povijesnom liku tog sicilijanskog liječnika rođenog u Salernu godine 1210. Ime nosi po otoku Procidi, čiji je po redu bio treći gospodar, Giovanni III. Bio je osobni liječnik i savjetnik cara Fredericka, koji mu je povjerio odgoj svog mladog izvanbračnog sina Manfreda u čijoj je bio posebnoj milosti. U Njemačkoj i Italiji zauzimao se za gibeline i djelovao u korist Hohenstaufena, što ga je dovelo u službu kralja Giacoma Prvog Aragonskog i njegova sina Petra Velikog (1239-1285), Manfredova zeta, jednog od najvećih aragonskih vladara. Nakon sicilijanske večernje 1282. i oslobođenja otoka od Francuza, do smrti 1298. u 88. godini bio je sicilijanski Veliki kancelar. Priča o tom međunarodnom urotniku koji je djelovao od Španjolske do Istanbula mnogobrojne su. Smatra se da je imao važnu ulogu u sicilijanskoj večernji, a glasoviti engleski povjesničar Edward Gibbon (1737-1794) u svojem djelu The Decline and Fall of the Roman Empire (Propadanje i pad rimskog carstva) smatra da je on nadahnuo pobunu protiv Francuza. Nepobitna je činjenica da je prvi političar diplomat u povijesti.
Uz Giovannija da Procidu i Guya de Montforta, treći je povijesni lik u operi vojvotkinja Hélène, sestra austrijskog vojvode Friedricha von Baden-Österreicha (1249-1268) kojega su Francuzi u Napulju osudili na smrt zbog izdaje. Povijesni Friedrich – Federico bio je pogubljen četrnaest godina prije sicilijanske večernje, ne navršivši ni dvadeset godina.
Tu su Siciliju u operi glazbeno izrazili Poljak Karol Szymanowski u svojemu Kralju Rogeru (Król Roger), dva Talijana, Vincenzo Bellini u operi Pirat (Il pirata) i Giuseppe Verdi u operi Sicilijanska večernja te jedan Nijemac, naturalizirani Francuz, Giacomo Meyerbeer u operi Robert Đavo (Robert le Diable). Junaci Bellinijeve opere, nastale na libreto prema drami Bertram irskog svećenika Charlesa Roberta Maturina (1782-1824), Manfredovi su sljedbenici.
Britanski povjesničar, stručnjak za povijest Srednjeg vijeka, sir Steven Runciman (1903-2000) u studiji o sicilijanskoj večernji ovako opisuje taj krvav događaj: „Čavrljalo se i pjevalo na trgu, dok se čekalo na početak službe Božje. Odjednom se pojavilo nekoliko francuskih časnika spremnih da se priključe slavlju Uskrsnog ponedjeljka. Dočekali su ih hladni, neprijateljski pogledi, ali to ih nije pokolebalo u želji da se priključe mnoštvu. Bili su već dobrano popili i bezbrižni: uskoro su počeli postupati s mladim ženama s takvom intimnošću da je to razbjesnilo Sicilijance. Među njima bijaše narednik imenom Drouet koji je iz mnoštva povukao mladu udanu ženu i počeo je salijetati udvornošću. Bilo je to više nego što je njezin muž mogao podnijeti. On je izvukao nož i na smrt probo Droueta. Francuzi su se sjatili kako bi osvetili svojega druga, no uskoro su se našli u okruženju razjarenih Sicilijanaca naoružanih bodežima i mačevima. Nijedan Francuz nije preživio. U tom je trenutku zazvonilo zvono crkve Svetoga Duha i ostalih crkava u gradu na Večernju.
Na zvuk zvona glasnici su se razmilili po gradu pozivajući muškarce Palerma da se podignu protiv osvajača. Odjednom su ulice bile pune bijesnih naoružanih ljudi koji su na svojemu sicilijanskom dijalektu uzvikivali: „Moranu li Franchiski!“ (Smrt Francuzima). Svakog Francuza na kojega su nailazili rušili su na tlo. Upadali su u krčme koje su posjećivali Francuzi i u kuće u kojima su stanovali, ne štedeći ni muškarce ni žene ni djecu. Sicilijanske djevojke koje su se udale za Francuze, pogibale su sa svojim muževima. Buntovnici su provaljivali i u dominikanske i u franjevačke samostane: svi su strani redovnici izvođeni, rečeno im je da izgovore riječ ciciri što francuski jezik nikako nije mogao dolično izgovoriti. Tko nije položio taj ispit bio bi ubijen.“
Prema francuskoj enciklopediji, samo su dva časnika preživjela pokolj. O tome se događaju govori u tragediji u stihovima Casimira Delavignea (1793-1843) Les Vêpres siciliennes.
Nakon sicilijanske večernje 30. ožujka 1282. Charles I. Anjou morao se odreći Sicilije. Njegovo glomazno kraljevstvo počelo se raspadati, a time je počela slabjeti moć papa čiji je moralni autoritet bio već dobrano poljuljan. Da bi se zaštitili od Anjouvinaca, Sicilijanci su zatražili pomoć Petra Aragonskog, zeta Manfreda von Hohenstaufena. I nakon sicilijanske večernje Petar III. Veliki Aragonski postao je kraljem Sicilije. Na njegovu dvoru i dvoru njegova drugog sina Jakova, Giovanni da Procida bio je kancelar do svoje smrti 1298. godine.
Opera
Ističemo nekoliko posebno uspjelih odlomaka: ariju Hélène Viens à nous, Dieu tutélaire (Moli za nas, sveti Bože) s posljednjim vapajem Courage (Hrabrost) – koja je ujedno i poziv Sicilijancima na pobunu, ariju Jeana de Procida svom voljenom gradu Et, toi, Palerme, jednu od najljepših Verdijevih basovskih arija, tercet Procide, Hélène i Henrija Dans l' ombre et le silence. Zatim u trećemu činu ariju Guya de Montforta Au sein de la puissance (U naručju moći) koja daje naslutiti Filipov monolog iz Don Carlosa, za kojom slijedi još ljepši duet, njega i Henrija – Quand ma bonté toujours nouvelle (Kad moja uvijek nova dobrota), u kojemu francuski osvajač priopćava mladom Sicilijancu da je on njegov sin te baletnu glazbu čiji su programski sadržaj četiri godišnja doba: zima, proljeće, ljeto i jesen. Taj je baletni divertissement bio po francuskom ukusu i nužan za francusku veliku operu, čijem žanru djelo i pripada. Koreograf baleta na pariškoj praizvedbi bio je Lucien Petipa (1815-1898), brat poznatijeg Mariusa (1822-1910). U četvrtom činu velike su arije Henrija O jour de peine (O danu patnje) i Hélène Ami! Le coeur d' Hélène (Prijatelju, Hélènino srce) te duet Hélène i Henrija. U petome činu Hélène pjeva virtuoznu ariju, poznatu kao bolero, premda je to zapravo Siciliana Merci, jeunes amies (Hvala, mlade prijateljice), a Henri pjeva Hélèni nježnu lirsku ariju La brise souffle au loin (Povjetarac puše izdaleka). Slijedi izvrsni tercet Hélène, Henrija i Procide. Opera nije tekstom osobito nadahnula Verdija ali je veliki majstor i u njoj dao nekoliko vrlo lijepih odlomaka. Devet godina poslije praizvedbe Arrigo Boito, u to vrijeme ne osobito naklonjen Verdiju, čak bi se moglo reći da mu je bio umjetnički protivnik, napisao je: „Dugo bi trebalo da bi se nabrojile sve čari i snaga te veličanstvene opere, jer, valjalo bi zastati i diviti se svakom odlomku.”
Opera Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu priprema u subotu 24. listopada u 19 sati prvu hrvatsku izvedbu izvorne francuske verzije opere Les Vêpres siciliennes pod ravnanjem maestra Nikše Bareze u režiji Janusza Kice. Scenograf je Marko Japelj, kostimografkinja Doris Kristić, oblikovatelj svjetla Aljaž Zaletel, a koreograf Leonard Jakovina.
Izvođači su Adela Golac Rilović / Rebeka Lokar (Hélène), Neda Martić / Željka Martić (Ninetta), Michal Lehotský (Henry), Siniša Hapač / Ljubomir Puškarić (Guy de Montfort), Luciano Batinić / Ivica Čikeš (Jean de Procida), Nikša Radovanović (Thibault), Božimir Lovrić / Matej Predojević Petrić – studijska uloga (Danieli), Tvrtko Stipić – studijska uloga (Mainfroid), Davor Radić / Florijan Tavić – studijska uloga (Robert), Ozren Bilušić / Krešimir Dujmić – studijska uloga (Le Sire de Béthune), Ivica Trubić / Luka Ortar – studijska uloga (Le conte de Vaudemont). Slijede izvedbe 26., 28., 30. listopada i 5. studenoga.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 21. listopada 2015.
