Snažan dramatski naboj

CD opera: Aida, Walhall

• Gramofonska tvrtka Walhall u seriji Eternity Series objavila je zaista izvedbu za vječnost Verdijeve Aide. Za nas posebno zanimljivu jer su dvije glavne uloge povjerene našim umjetnicima – Josipu Gostiču i Đurđi Milinković. Snimka je nastala 1953. u Münchenu u suradnji zbora i orkestra Bavarskog radija pod ravnanjem Clemensa Kraussa. Jedan od najvećih dirigenata sredine prošloga stoljeća, Austrijanac Clemens Krauss (1893-1954) odabrao je kao Radamesa svojeg omiljenog tenora Josipa Gostiča (s kojim je ostvario nezaboravnog Lohengrina na sceni Bečke državne opere i Midu na praizvedbi opere Ljubav Danaje Richarda Straussa na Salzburškim svečanim igrama 1952.).
  
  U doba nastanka snimke Josip Gostič (1900-1963) bio je na vrhuncu i istodobno oduševljavao u Zagrebu i u Beču. Bio je idealan tumač lika egipatskog vojskovođe kakvih je i u njegovo vrijeme bilo malo, a danas uopće više nema. Gdje naći dramskog tenora svjetlijeg timbra, vrhunske muzikalnosti, primjernog fraziranja i sigurnih visina a da istodobno ima i lijepa piana?! Gostič je sve to imao i to je posve razvidno i na ovoj snimci, već u nastupnoj ariji Celeste Aide, kamenu kušnje i za najveće, preko divnih piana u trećemu činu na Nilu do završnog dueta. Takvih pjevača više nema. Ima ih, ali ne dramskih tenora i ne Radamesa!
  
  Krauss je kao Aidu izabrao tada vrlo poznatu interpretkinju naslovnog lika – američku sopranisticu Leonoru Lafayette. Šteta da nije uzeo našu Dragicu Martinis koja je tada bila još poznatija, svakako, po karakteru glasa u kojemu ima seksa što je za lik etiopske robinje osobito važno, prikladnija za ulogu. Leonora Lafayette je odlična pjevačica, ali možda malo predramska. Pogotovu u odnosu na prilično svjetli svježi mezzosopran Amneris Đurđe Milinković (1913-1986), u svijetu poznate kao Georgine von Milinković, komorne pjevačice Bavarske i Bečke državne opere, također uzorne interpretkinje lika egipatske kraljevne.
  
  Trojica muških glasova, iako prvenstveno poznatih po tumačenju njemačkog repertoara (a Walter Berry i Mozarta): dva njemačka umjetnika - bas-bariton Ferdinand Frantz (1906-1959) i pojam za tamnog basa Gottlob Frick (1906-1994) te austrijski bas-bariton Berry (1929-2000) luksuzna su podjela za Amonasra, Ramfisa i Kralja, ne samo zbog svojih lijepih i moćnih glasova nego i zbog inteligentne interpretacije. Kvaliteta solista u manjim ulogama Glasnika i Svećenice – Karla Ostertaga i Elisabeth Lindermeier te zbora i orkestra je također uzorna.
  
  Krauss je vrhunski dirigent. Izvedba je koncipirana u sjajnom luku s izvanrednim detaljima (primjerice misteriozan ugođaj u hramu sa zborom svećenika u pianu) i nimalo ne zaostaje za amblematskom Aidom pod vodstvom Tullija Serafina. Šteta je samo da je izbacio drugu strofu arije Aide na Nilu pa arija izgleda nekako nedorečena, kusasta.
  
  Opera je, kako se tada običavalo u zemljama njemačkoga govornog područja, izvedena u njemačkom prijevodu, a ne talijanskom originalu, pa to možda može danas zasmetati. Ali dikcija svih pjevača i zbora je tako savršena, a dramska izražajnost tako impresivna da se vrlo brzo zaboravi da je u, inače odličnom, prijevodu. Možda je ta izvrsna dikcija malo na uštrb belkanta, ali u djelima s vrijednim libretom i snažnim dramatskim nabojem, izvrsno i u tekstu a ne samo u glazbi donesena fraza nije nedostatak. Dapače!
  
  Ova je Aida svakako jedna od najboljih od više od šezdeset dostupnih snimaka opere. Za preporuku!
  
  © Marija Barbieri, KULISA.eu, 14. rujna 2008.

Piše:

Marija
Barbieri