Crna Traviata

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu , Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, Rijeka: Giuseppe Verdi, Traviata, dir. Nikša Bareza, red. Janusz Kica

• 
  
  U objavi ove sezone Opera HNK-a u Zagrebu nije najavila Traviatu kao premijeru. Ona je to tek naknadno postala. A je li to bila? Djelomice jest, a djelomice nije. Ponovila se već toliko puta isticana činjenica da se režije ne mogu tek tako prenositi iz kazališta u kazalište niti ih se može tek tako prilagoditi različitim osobnostima protagonista. Isto se dogodilo s režijom Janusza Kice, koja je vrlo dobro funkcionirala u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci prije šest godina. Ali njezina je protagonistica bila otkačena, pomalo hladna, suvremena djevojka, Alfredo naivan provincijalac koji se našao u kovitlacu pariškog polusvijeta (dobrim dijelom utjelovljenom u prilično dominantnom liku Flore) i u njemu se ne snalazi jer je od njega različit, njegov otac iskusan provincijalac koji ne preza pred tim da iz tog svijeta uzme užitke što ih on pruža. I sve je to u Rijeci imalo smisla, i predominantna crna boja, i likovi oko Violette koji se u četvrtoj slici ili ne vide ili djeluju u bjelini njezine mašte, i onaj njezin crveni ogrtač koji je igrao, i ona česta pomicanja kulisa, sa zborom, vrlo često kao nijemim promatračem. Isti su scenograf Marko Japelj, kostimografkinja Irena Sušac i oblikovatelj svjetla Zoran Mihanović ali režija nije imala isto djelovanje, tj. nije bila ona izvrsna riječka simbioza s partiturom kakvu je prvi put u nas predstavio Nikša Bareza, izvedenom bez ikakva skoka i pročitanom modernim senzibilitetom.
  
  U odličnoj, gotovo pa muzički savršenoj izvedbi, partitura Traviate, izvedena pred zagrebačkom publikom prvi put u cijelosti, bila je premijera. Opće je poznata činjenica da je Traviata jedna od najtežih opera za izvođenje. Osjetljiva je u detaljima i u njihovom uklapanju u cjelinu, lako može skliznuti u melodramu, a onda gubi izvorni smisao.  Kraćenja, izostavljanje drugih, nazovimo ih kitica arija koje itekako imaju i glazbeni i tekstovni smisao, te cabaletta – što se bilo desetljećima uvriježilo – jako je pojednostavljivalo smisao opere i krnjilo njezinu veličinu jednog od najljepših glazbeno-scenskih djela uopće. Vrstan poznavatelj i proučavatelj Verdijeva opusa Nikša Bareza uspio je na trećoj predstavi opere izraziti svu slojevitost te omiljene partiture zagrabivši duboko u njezinu glazbenu supstancu. Imao je vrlo dobre glavne soliste (manje one u malim ulogama) i iznenađujuće dobar orkestar koji je muzicirao vrlo profinjeno. Traviata je gudačka partitura a davno nismo čuli takav mekan i topao ton tih instrumenata. I zbor (studij zbora Nina Cossetto) bio je discipliniran.
  
  No ipak, u toj operi presudnu ulogu ima Violetta., tj. njezina interpretkinja. Prvakinja beogradske Opere Sanja Kerkez izvela ju je bez prigovora. Ona može sve otpjevati i odigrati, sigurna je, iskusna i suverena. Uglavnom se drži standarda, ali to joj ne možemo zamjeriti. Takve se pjevačice moraju cijeniti. Tenor Renzo Zulian, scenski također u standardnim okvirima, bio je pravo tenorsko pjevačko otkriće. Pokazao nam je u punoj mjeri kako se lijepim glasom lijepo pjeva. Bio je to pravi belkanto, tehnički besprijekorno razrađen, ujednačen, zaobljenih legato fraza, raznolike dinamike, interpretativno podatan i izražajan, uglavnom, to je gospodin pjevač kojega bismo vrlo rado češće slušali. A i gledali, jer dobro stoji na sceni. Ljubomir Puškarić prekrasno je pjevao i muzicirao i najviše bio u dosluhu s redateljskom koncepcijom. Treba mu samo malo više glumačkog autoriteta (a i zloće, jer je Giorgio Germont zapravo zločest čovjek). Jeleni Kordić u ulozi Flore Bervoix manjkalo je malo jače individualnosti. U malim ulogama zapazili smo vrlo dobru Mariju Kuhar Šošu kao Anninu te Božimira Lovrića i Marija Bokuna.
  
  Gledalište nije bilo popunjeno, što bi se kod Traviate očekivalo. No shvatljivo je da tradicionalna publika neće prihvatiti takvu crnu Traviatu očekujući, makar i jeftinu, raskoš salona pariškog polusvijeta. A mlađa se tako i tako godinama glazbeno ne odgaja. Ali, šteta je bilo propustiti tako dobru glazbenu izvedbu! I pitanje je hoće li se ponoviti. Subota 19. rujna bio je sretan trenutak.
  
  © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 20. rujna 2015.

Piše:

Marija
Barbieri