Godina 1950. bila je možda presudna u Del Monacovu ustoličenju za prvog tenora svijeta. U travnju je bio sudionik povijesne premijere Aide u Scali s Renatom Tebaldi. Ulogu je u kasnijim izvedbama pjevala i Maria Callas. U Lisabonu je uvrstio u repertoar ulogu koja mu je vrlo dobro pristajala – Maurizija u Cileinoj Adriani Lecouvreur. Dana 30. srpnja u Teatru Colon u Buenos Airesu pjevao je svog prvog Otella. Potom je Otella pjevao u Rio de Janeiru i São Paolu. Svima je dirigirao Antonino Votto.
Dana 27. studenoga 1950. Mario Del Monaco prvi put nastupa u Metropolitanu kao Des Grieux, ali taj je nastup prošao bez većeg odjeka. Kraj 1951. godine u kojoj se obilježavala 50. godišnjica smrti Giuseppea Verdija, donosi mu trijumf: 13. studenoga na otvorenju sezone s Aidom nastupa s našom Zinkom Kunc Milanov u novoj produkciji opere. U prosincu 1951. sa Zinkom je pjevao u Cavalleriji rusticani. Gospođa Milanov dobila je svog možda najboljeg partnera, barem onoga koji je svojim neusporedivim glasovnim kvalitetama najbolje odgovarao njezinima. Zinka Milanov i Mario Del Monaco nastupili su zajedno u novoj produkciji Andree Chéniera 1954. Nakon Chéniera kritičari su počeli o Del Monacu pisati u superlativima, što mu je donijelo i vrlo povoljan angažman u Metu kakav, prema riječima Rudolfa Binga, nitko nije imao poslije Carusa. Zinka i Del Monaco nastupili su zajedno i u novoj produkciji Ernanija 1956. pod ravnanjem Dimitrija Mitropoulosa s Leonardom Warrenom i Cesareom Siepijem. Bio je to Del Monacov prvi Ernani. Zajedno su još pjevali u operama Moć sudbine, Gioconda i Otello.
Mario Del Monaco ostvario je u Metropolitanu gotovo 150 nastupa. S Mariom Callas nastupio je u Normi na otvaranju sezone 1956. (oboje umjetnika nastupilo je 1955. u Bellinijevoj operi i na otvorenju sezone u Scali), s Renatom Tebaldi na otvorenju sezone 1958. u Tosci i, naravno, u Otellu. Tebaldi i Del Monaco bili su izbor Herberta von Karajana za studijsku snimku Otella s Bečkom filharmonijom, nastalu 1961.
Nakon što je 7. prosinca 1953. Del Monaco nastupio na otvorenju sezone u Scali u novoj ulozi – kao Hagenbach u operi La Wally Alfreda Catalanija, početkom 1954. pjevao je u njoj prvi put Otella. Otella je pjevao i s našom Dragicom Martinis pod ravnanjem Tullija Serafina 1955. u Napulju, a u važnije nastupe ubrajao je i Otella u Covent Gardenu 1962. pod ravnanjem sir Georga Soltija s Rainom Kabaivanskom i Titom Gobbijem. Pjevao ga je i u pariškoj Operi pod ravnanjem Andréa Cluytensa.
Samson u operi Samson i Dalila u travnju 1956. u Nici približava Del Monaca francuskom repertoaru. U Nici ga je u srpnju 1967. pjevao s našom Biserkom Cvejić. U prosincu 1957. u Scali u repertoar uvrštava Lohengrina, u svibnju 1959. Paola u Francesci da Rimini Riccarda Zandonaia s Magdom Olivero. U Scali je u proljeće 1960. protagonist jedne velike produkcije – Trojanaca Hectora Berlioza pod ravnanjem Rafaela Kubelika. Partnerica mu je još jedna velika umjetnica s kojom je često nastupao – Giulietta Simionato.
Dana 14. prosinca 1963. Mario Del Monaco doživio je tešku prometnu nesreću. Pripremao se za nastup u Scali u novoj ulozi, Wagnerova Rienzija, što je, naravno, otpalo. I dok se mukotrpno oporavljao, pogodio ga je vrlo težak oblik hepatitisa da je jedva preživio, zahvaljujući ponajprije čvrstoj volji za životom i pjevanjem, što mu je dalo snage i upornosti da prebrodi sve nedaće. Vratio se na scenu 5. kolovoza u Tosci u Puccinijevoj Torre del Lago. Oduševljeno je prihvaćen, ali glas ipak nije bio isti kao godinu dana ranije, bio je svjetliji, sjajan u visokim položajima. U rujnu 1964. ponovno je pjevao Otella nakon dvije godine stanke, u Lucci. Bio je to opet onaj slavni, neponovljivi tumač Verdijeva tragičnog lika. U rujnu je u Rimu snimio recital opernih arija.
Nakon Lohengrina poduzeo je još jedan izlet u wagnerijanski repertoar. U ožujku 1966. u Stuttgartu je bio Siegmund u Walküri pod ravnanjem Ferdinada Leitnera. No njegova djelatnost polako se počela smanjivati. Najčešće je priređivao koncerte, a najviše pjevao Otella i Canija. U Bresciji mu je 1971. Otella dirigirao naš Berislav Klobučar. Klobučar mu je dirigirao i u Pagliaccima 1975. u Bečkoj državnoj operi. Nova mu je uloga u prosincu 1972. bio Verdijev Stiffelio u napuljskom San Carlu.
No Del Monacovo zdravstveno stanje postajalo je sve teže. Bubrezi su mu počeli otkazivati. S vremenom se morao podvrgavati dijalizi. Posljednji put nastupio je na sceni u svibnju 1975. u Pagliaccima u Perugiji, a posljednji nastup bio mu je koncert u Vicenzi 7. lipnja. Ostvario je 38 uloga. Pjevač čija je popularnost bila golema, kojemu su se iskazivale počasti i kad više nije nastupao, obožavan kao apsolutni kralj tenora – što su mu priznavali i sami tenori – tenor koji je postao sinonimom za jednu ulogu – Otella – a u svibnju 1981. dobio nagradu koja nosi ime prvog tumača toga lika, Francesca Tamagna, umro je u bolnici u Mestreu pokraj Venecije od srčanog udara 16. listopada 1982. Pokopan je u kostimu Otella, kojega je tumačio 427 puta.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 16. studenoga 2015.
