Buknuo je rat, i razdoblje od 1938. do 1943. Del Monaco je proveo u vojnoj službi. U pet godina vojnog iskustva sazrio je kao čovjek i postao potpuno svjestan pjevačkog puta kojim će krenuti. Imao je sreću da je naišao na nadređenog kapetana koji je, vjerujući u njegove iznimne pjevačke kvalitete, ispravno zaključio kako će domovini više koristiti svojim glasom nego puškom. Ali slijedilo je još mnogo odricanja, gladi, neimaštine, no i čvrsta veza s budućom suprugom Rinom koja je u njega nepokolebljivo vjerovala. Zajedno su prvi put stupili na pozornicu 20. ožujka 1940. u gradiću Cagliju pokraj Pesara, ona kao Nedda u Pagliaccima, on kao Turiddu u Cavalleriji rusticani. Nije bio osobito primijećen, ali je ipak te 1940. pjevao na nekim priredbama i pripremao se za audiciju u Teatru Puccini u Milanu. Zapanjio je ocjenjivački sud dugo držanim visokim b na kraju arije Pinkertona. Slijedio je nastup u Madame Butterfly 31. prosinca 1940. koji se smatra njegovim službenim debijem. Počela je Del Monacova karijera koja nije poznavala zastoj.
Pinkerton je u prvom razdoblju Del Monacove karijere bio njegova omiljena uloga. U njoj je poslije, u prosincu 1945. nastupio s ansamblom tada srušene Scale u Teatru lirico u Milanu. Prema pisanju onodobnog tiska, Mario Del Monaco imao je snažan lirski tenor krasne boje i sjaja, sa sigurnim, čvrstim i lakim visinama, ujednačen u svim položajima, dobro fokusiran, lake emisije tona. Intonacija mu je bila sigurna, dikcija uzorna, osjećaj za karakterizaciju lika već tada naglašen, muzička sprema pouzdana. Ukratko – imao je glas rijetke ljepote, i što je još važnije – imao je karizmu. Uloge su se nizale: Alfredo u Traviati u Teatru Rossini u Pesaru, Cavaradossi u Tosci u Palermu, Rodolfo u La Bohème u Cataniji, a to će biti i prva uloga koju je pjevao u siječnju 1944. s ansamblom razrušene Scale koji je tada djelovao u Comu, Edgardo u Luciji di Lammermoor u Catanzaru, Milio Dufresne u operi Zazà Ruggera Leoncavalla također u Comu, Ariodante na praizvedbi istoimene opere slavnog skladatelja filmske glazbe Nina Rote (1911-1979) 1942. u Parmi, Fritz u Mascagnijevu Prijatelju Fritzu u skladateljevu rodnom Livornu, Des Grieux u Puccinijevoj Manon Lescaut u Pisi, Vojvoda od Mantove u Rigolettu, uloga koju je veoma volio i u kojoj je 1953. nastupio u filmu Verdi, u Padovi, Riccardo u Krabuljnom plesu u Teatru La Fenice u Veneciji, Enzo u Giocondi u drugom venecijanskom kazalištu, u kolovozu 1945. Calaf u Turandot, s ansamblom Scale u Gradišču na Soči, Giordanov Andrea Chénier u Valdagnu kojega je izrađivao sa skladateljem pažljivo slijedeći njegove upute.
Za Giordana je Del Monaco bio njegov idealan Chénier i Loris u Fedori. U siječnju 1946. u Teatru Verdi u Trstu prvi put je nastupio u Chénieru s Renatom Tebaldi. A onda je, također u Teatru Verdi, došao Radames u Aidi. Pjevao ga ja zatim u Napulju i u Areni u Veroni. Tu, jednu od najtežih tenorskih uloga uopće, nudili su mu i prije, ali Del Monaco nikada nije prihvaćao ulogu ako je smatrao da za nju još nije spreman pa ju je odbio. Radames je s vremenom postao jedna od stožernih uloga u njegovu repertoaru. U Metropolitanu ga je otpjevao 33 puta, više od ostalih petnaest uloga u kojima je u njemu nastupio. Bio je njegova šesnaesta velika uloga – manje nije nikada niti pjevao. O njemu se već počelo pisati kao o verdijanskom tenoru. Potvrdili su to kasnije nikada nadmašen Ernani, Alvaro u operi Moć sudbine u lipnju 1953. na festivalu Maggio Musicale Fiorentino pod ravnanjem Dimitrija Mitropoulosa u kojoj su on i Renata Tebaldi doživljavali svoje zvjezdane trenutke, Manrico u Trubaduru i, naravno, Otello.
Del Monaco je počeo nastupati u sve većim i važnijim kazalištima, umjetnici s kojima je pjevao i dirigenti koji su mu dirigirali bili su sve poznatiji. U svibnju 1946. prvi put je nastupio u inozemstvu – pjevao je Riccarda u Krabuljnom plesu u Velikom teatru u Ženevi. U rujnu i listopadu s ansamblom Teatra di San Carlo u Napulju nastupio je u londonskom Covent Gardenu u Tosci, La Bohème i još jednoj svojoj budućoj stožernoj ulozi – kao Canio u Pagliaccima, u kojoj ga je 23. ožujka 1960. doživjela i zagrebačka publika. Kako je njegov glas s vremenom postao pravi dramski tenor brončana sjaja s gotovo baritonalno obojenim srednjim i dubokim registrom, na gostovanju u Zagrebu pjevao je i prolog Pagliaccima. U Zagrebu je pjevao i Don Joséa u Carmen s Marijanom Radev.
Mario Del Monaco je sudjelovao i na praizvedbama suvremenih opera. Nakon spomenutog Rotina Ariodantea, u studenome 1946. nastupio u Livornu kao Febo u operi Esmeralda prema Victoru Hugou talijanskog skladatelja Sirija Santuccija (1901-1959).
Vrlo važna godina u Del Monacovoj karijeri bila je 1947. Imao je 107 nastupa, što u operi što na koncertima. U Giocondi je doživio neuspjeh, u Brazilu trijumf. Dodao je repertoaru nekoliko novih uloga i počeo dijeliti karijeru između Europe i Amerike. Slijedili su nastupi u Teatru del Liceu u Barceloni i u napuljskom San Carlu u kojemu se kao Don José u Bizetovoj Carmen prvi put okušao u francuskom repertoaru. Za Don Joséom slijedila je nova uloga – Luigi u Puccinijevu Plaštu u Rimskoj operi te nastupi u Stockholmu, Malmöu, Kopenhagenu, Antwerpenu, Zürichu, Rio de Janeiru, u kojemu je prvi put pjevao Dicka Johnsona u Puccinijevu Čedu zapada, pa São Paolo u kojemu je u rujnu 1947. prvi put pjevao Fausta u Boitovu Mefistofeleu i u listopadu prvi put Manrica u Trubaduru, sve tri uloge pod ravnanjem Oliviera de Fabritiisa. Vratio se u Italiju i potkraj godine prvi put nastupio kao Loris u Fedori s Mariom Canigliom. Slijedili su Kairo i Aleksandrija, pa Teatro São Carlos u Lisabonu, u kolovozu 1948. prvi nastup s Mariom Callas u Turandot u Genovi. Naposlijetku u siječnju 1949. prvi nastup u obnovljenoj Scali kao Des Grieux u Puccinijevoj Manon Lescaut. Nakon Des Grieuxa u Scali je u ožujku 1949. prigodom komemoracije Umbertu Giordanu pjevao Andreu Chéniera s Renatom Tebaldi pod ravnanjem Victora de Sabate. Godine 1956. nastala je snimka kompletne opere za DECCU pod ravnanjem Gianandree Gavazzenija i s Ettoreom Bastianinijem.
Godine 1949. Del Monaco opet odlazi na gostovanje u Lisabon, zatim u Teatro Colon u Buenos Airesu s dirigentom Tulliom Serafinom. U Turandot mu je partnerica Maria Callas. U Rio de Janeiru odaje počast brazilskome skladatelju Antôniju Carlosu Gomesu (1836-1896) i pjeva ulogu Peryja u njegovoj operi Il Guarany.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 16. rujna 2015.
