Kritika je nazivala njegov glas čudesnim, veličanstvenim darom prirode, jednim od najljepših u dvadesetom stoljeću. Smatrali su ga nasljednikom velikog Enrica Carusa. Drugi su mu predbacivali da nije mogao pjevati u pianu i mezzavoceu. Istina je i jedno i drugo. Nitko ne spori jedinstvenu ljepotu njegova veličanstvenoga herojskog tenora i snažnu scensku osobnost, a nepobitna je činjenica da je bio apsolutni vladar operne scene i ličnost koja se doživljavala i izvan pozornice. Bio je institucija koju je publika obožavala, a menadžeri se za njega otimali. Za ono doba mnogo je snimao, više od drugih, a prodano je više od milijun njegovih ploča. Imao ih je nekoliko zlatnih i platinastih.
Mario Del Monaco rođen je prije stotinu godina, 27. srpnja 1915., u Firenci. Otac Ettore, konjički časnik, podrijetlom iz Napulja, bio je sin sicilijanske princeze Caterine Vanni di San Vincenzo i, prema obiteljskoj tradiciji, Mariju je kao prvorođenome pripadao plemićki naslov, ali on do toga nikada nije držao. U tijeku je bio Prvi svjetski rat i otac je poslan na bojišnicu, pa je svu skrb oko sina vodila majka Flora Giachetti, žena velike ljepote i krasna glasa koja je uvelike utjecala na njegovu ljubav prema glazbi i stajalište prema životu. Svi su u obitelji bili strastveni ljubitelji glazbe, pradjed s majčine strane bio je orguljaš u poznatoj firentinskoj crkvi Santa Maria del Fiore. Ljubav prema orguljama i sakralnoj glazbi bila je konstanta u životu Marija Del Monaca.
Nakon svršetka rata obitelj Del Monaco preselila se u Cremonu, i u tom gradu bogate glazbene tradicije skladatelja Claudija Monteverdija i Amilcarea Ponchiellija te graditelja violina Antonija Stradivarija, uz prve radio-prijamnike i prijenose iz Scale razvila se dječakova ljubav prema operi, koju je otac podupirao. Otac je bio državni činovnik i premješten je u Libiju. Unatoč svim teškoćama tamošnjeg života, bogatstvo boja Afrike budilo je dječakovu maštu, pa ga je počelo zanimati i slikarstvo. I poslije su mu bili bliski likovi egipatskog vojskovođe Radamesa i biblijskog junaka Samsona. U kazalištu u Tripoliju imao je priliku biti na izvedbama Aide i Gioconde. A u Tripoliju je upoznao djevojčicu Rinu Filippini koja će mu poslije postati supruga.
Obitelj Del Monaco uskoro se vratila u Italiju. Otac je odabrao Rossinijev rodni grad Pesaro jer je u njemu bio dobar Konzervatorij kojemu je ravnatelj bio Pietro Mascagni. S trinaest godina Mario se upisao na studij violine. Intenzivno se bavio sportom, što mu je povećalo kapacitet pluća, po čemu je poslije bio poznat. Pjevao je u crkvi, gdje njegov krasan glas nije mogao ostati neprimijećen. Prema očevoj želji učio je i slikarstvo i kiparstvo pa se kasnije u karijeri sam šminkao i rado dizajnirao vlastite kostime. U težnji za maksimalnom uvjerljivošću interpretacije polagao je veliku pozornost i na fizički izgled lika. S četrnaest godina završio je proces mutacije i prvi put nastupio na dobrotvornom koncertu. Uz ostale pjesme pjevao je u idili Narcis Julesa Masseneta i s lakoćom izveo ton a, talijanski la naturale, temeljni ton u tenorskom registru. Kritičari su četrnaestogodišnjaku proricali veliku pjevačku karijeru.
Prva učiteljica pjevanja Maria Melai Palazzini gotovo je uništila taj po prirodi velik glas tjerajući ga da ga konstantno stanjuje i usmjeri prema svladavanju koloratura starih majstora. Ali Mario se nije dao. S lakoćom je pjevao eksponirane tenorske arije i dobro vladao visokim registrom, čak je sa šesnaest godina izveo vrlo tešku ulogu Ernesta u Donizettijevu Don Pasqualeu u nekom malom kazalištu u Anconi. U dvije godine učenja već je poznavao tridesetak uloga. No s vremenom je počeo primjećivati da mu se glas stanjuje, gubi lakoću u visokom registru te ljepotu i sjaj. Prijatelj, budući poznati dirigent Lamberto Gardelli, uputio ga je na studij pjevanja kod Artura Melocchija, dugogodišnjega glasovirskog suradnika našega velikog Josipa Kašmana. Del Monaco je do kraja života imao veliko povjerenje u Melocchija i gajio je prema njemu neograničeno poštovanje i ljubav. Ali je radeći s njim i pomno izbjegavao one upute koje nisu bile dobre za njegov glasovni razvoj. U Pesaru je slušao Beniamina Giglija i jasno shvatio što razlikuje dobrog od velikog pjevača. Vrlo inteligentan, dobro obrazovan, neobično snažne osobnosti i snažnog htijenja Mario Del Monaco počeo se oblikovati u velikog tenora koji će obilježiti epohu. No nije sve išlo ni najmanje jednostavno!
Dvadeset jednogodišnji Mario Del Monaco s glasom opsega većeg od dvije oktave, od malog b do visokog des krenuo je na studij usavršavanja na Konzervatorij u Rimu. Njegova tanka figura zavarala je i velikog poznavatelja glasa, dirigenta Tullija Serafina, pa mu je i on dao studirati uloge tenora lirico leggero, čak i Almavivu u Seviljskom brijaču. Del Monaco je opet upao u glasovnu krizu. No susret s Francescom Cileom s kojim je razradio ariju Maurizija iz njegove Adriane Lecouvreur i Cileino mišljenje da je likom i glasom idealan za tumača toga lika ohrabrilo ga je u uvjerenju da treba slijediti savjet koji mu je dao Melocchi: pjevati svojim prirodnim, velikim glasom i takvom glasu dati prikladan repertoar. Vratio se u Pesaro, Melocchiju i njegovoj tehnici.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 15. rujna 2015.
