Sveta vatra koja uzdiže u sfere umjetnosti
Sjećanje: Krunoslav Cigoj (Zagreb, 30. ožujka 1949. – 27. kolovoza 2015.)
-
Prošlo je pola stoljeća od kada je u Prvoj zagrebačkoj gimnaziji profesor glazbe Vladimir Kranjčević otkrio nesvakidašnji talent svog učenika. Imao je krasan, zvučan, prirodno postavljen tenorski glas, lakih i sigurnih visina i bio je vrlo muzikalan. Tako nešto ne događa se svaki dan, i profesor Kranjčević pobrinuo se naučiti s njim vrlo zahtjevnu ulogu Ernesta u Don Pasqualeu Gaetana Donizettija. A onda je 6. travnja 1967., jedva navršivši osamnaest godina, Kruno debitirao u splitskoj Operi kao Ernesto pod ravnanjem svojega profesora. Mladi pjevač imao je glas i muzikalnost i nevjerojatan urođen osjećaj za interpretaciju. Takav dragulj trebalo je izbrusiti i dotjerati, od golemog prirodnog talenta učiniti rasnog tenora kojemu se smiješi i međunarodna karijera.Gotovo pola stoljeća je prošlo od kad nas je Krunoslav Cigoj zanio svojim nesvakidašnjim potencijalom. I kad danas govorimo o mladim talentiranim pjevačima koji su bliži tridesetima nego dvadesetim godinama, ne možemo ih usporediti s njim. Cigoj, doduše, nije potpuno ispunio naše nade i naša očekivanja jer ga je u tome spriječila opaka bolest. Borio se s njom više od tri desetljeća, hrabro je podnosio zdravstvene uspone i padove, i unatoč tome darivao nam svoje kreacije, koje možda i nisu bile uvijek savršene ali su bile odraz istinske umjetničke osobnosti koja glazbu i sve oko nje upija cijelim svojim bićem.
Za razliku od mnogih pjevača koji vrlo profesionalno izvršavaju svoju zadaću ali nas ostavljaju praznima, on nas je uvijek ispunjao. Bespoštedno se davao (ponekad i više nego što je trebalo) ali ne vjerujem da će itko zaboraviti njegovog Nemorina u Donizettijevu Ljubavnom napitku u kojemu nije uvijek lako pronaći pravu ravnotežu između one tajne suze i naivne komike. A on je to znao na početku karijere i potkraj 1988. godine u sarajevskoj Operi kad se okušao i kao redatelj. Možemo li zaboraviti onu sjajnu realizaciju omiljene Puccinijeve La Bohème potkraj 1979. u režiji Petera Bussea kad je kao Rodolfo blistao u punoći glazbeno-scenskog ostvarenja predvodeći neponovljiv kvartet boema uz svjetsku divu Ljiljanu Molnar-Talajić kao Mimì. Pamtit ćemo i njegovog pjevački besprijekornog Gabrielea Adorna u jednoj od najboljih realizacija Verdija u nas – Simonu Boccanegri na Splitskom ljetu 1978. i 1979. pod ravnanjem Nikše Bareze. Cigojevi Riccardo u Krabuljnom plesu i Don Carlos, oba ostvarena 1978., osvajali su plemenitom ljepotom lika i verdijanske fraze. Bio je zavodljiv kao Maurizio u Adriani Lecouvreur Francesca Cilee, osvajački Pinkerton u Puccinijevoj Madame Butterfly, suludi Neron Arriga Boita u istoimenoj veličanstvenoj predstavi na splitskom Peristilu 1989. i potresan Hoffmann u Hoffmannovim pričama, po mom mišljenju, svojoj najsloženijoj i najboljoj ulozi.
Karijera Krunoslava Cigoja razvijala se vrtoglavo. Počeo je učiti pjevanje kod profesora Miroslava Lunzera u Zagrebu. Na njegov nagovor otišao je na audiciju u Beč da bi pokušao dobiti stipendiju za studij na tamošnjem Konzervatoriju. Audicija je uspjela i ne samo da je dobio austrijsku stipendiju nego i angažman u bečkoj Volksoperi. Glas o novom mladom tenoru ubrzo se proširio. Njemačka gramofonska tvrtka Metronom šalje mu brzojav s riječima „Neka mladi Caruso odmah dođe u Hamburg“.
Teško je bilo odoljeti toj primamljivoj ponudi i Krunoslav Cigoj počinje put zvijezde. Snima televizijske emisije, iznenađujuće kvalitetnu, zrelu long-play ploču s opernim arijama i single ploče, putuje Europom i pjeva na koncertima. U Hrvatskoj najprije sudjeluje na festivalima u Krapini 1968. i 1970. Ali njegova je ljubav opera i poslije nastupa u opernom studiju Opere u Hamburgu kao Rodolfo, 14. ožujka 1971. došla je premijera Verdijeve Traviate u HNK-u u Zagrebu, rijetko uspjele predstave u svim svojim segmentima, pod ravnanjem Mire Belamarića u režiji Vladimira Ruždjaka i s Nadom, tada još Siriščević, u naslovnoj ulozi. Ruždjak je bio poznat i slavan a dvoje mladih protagonista priredili su najugodnije iznenađenje. Bilo je jasno da je pred Cigojem sjajna operna karijera.
No Cigoj se nije posve usredotočio na nju, iako te iste, 1971. godine, na Splitskom ljetu pod ravnanjem Mladena Bašića ostvaruje vrlo lijepu kreaciju Belmontea u Mozartovoj operi Otmica iz saraja. Prihvaća pozive za nastupe na festivalima zabavne glazbe i stječe golemu popularnost. No operne se uloge ipak nižu jedna za drugom: Vladimir u Borodinovu Knezu Igoru, Nemorino u Ljubavnom napitku, Vojvoda od Mantove u Rigolettu, Pinkerton u Madame Butterfly, Janko u Smetaninoj Prodanoj nevjesti. U Barceloni pjeva Ferranda u Mozartovoj operi Così fan tutte. Vraća se u Zagreb i pjeva Tamina u Čarobnoj fruli i Edgarda u Luciji di Lammermoor. U Rijeci je Almaviva u Seviljskom brijaču, a 27. prosinca 1975. u Zagrebu ostvaruje svojeg velikog Hoffmanna u antologijskoj režiji Božidara Violića pod ravnanjem Jovana Šajnovića. Ima tek 26 godina! Ali on nije samo pjevač, nego i inteligentan tumač lika. Sagledava ga u njegovoj cjelovitosti i što je složeniji, pruža mu više mogućnosti da iskaže svu snagu svog umjetničkog bića. 
A i istančan osjećaj za francuski vokalni idiom što je poslije pokazao i kao Gounodov Faust u Zagrebu i u Sarajevu kao Des Grieux u Manon. No ne zadržava se u lirskom repertoaru – što je prirodna predispozicija njegova glasa – nego ulazi u teži fah i prihvaća se Don Joséa u Carmen. Prepušta se svom dramatskom instinktu i ostvaruje potresnu interpretaciju za koju godine 1985. dobiva Nagradu Milke Trnine i 1987. Nagradu Grada Zagreba. Tu je nagradu dobio i za ulogu Pinkertona.
Godine 1981. Cigoj se otisnuo u Sjedinjene Američke Države. U Philadelphiji nastupa u ulozi Dicka Johnsona u Puccinijevu Čedu zapada, zatim Elisera u Rossinijevu Mojsiju i Luigija u Puccinijevu Plaštu, a u travnju 1982. u Carnegie Hallu pjeva Boitova Nerona koji će sedam godina poslije na Splitskom ljetu postati njegovo glasovito glazbeno-scensko ostvarenje. Nastavlja nastupati u još nekim američkim gradovima pa se vraća u Zagreb i u travnju 1984. na sjajnoj obnovi Norme, koju je četiri godine ranije postavio na scenu Vlado Habunek, pod ravnanjem Mire Belamarića s Venetom Janevom Iveljić, Dunjom Vejzović i Franjom Petrušancem, član je kvarteta idealnih tumača Bellinijeve belkantističke glazbe. Potvrđuje se to i na gostovanju zagrebačke Opere u Istočnom Berlinu gdje ga uspoređuju s Marijom Del Monacom iz mladih dana. Za kreaciju Pollionea 1987. dobiva Nagradu Vladimir Nazor.
Krunoslav Cigoj nastavlja opernu karijeru i proširuje repertoar. Godine 1978. pjeva Cavaradossija u Tosci i zadržava ga u repertoaru do 1996., a u sarajevskoj Operi poslije obnavlja djelo kao redatelj. Već je 1977. pjevao Verdijeve Cassija u Otellu, 1984. Ismaelea u Nabuccu i 1986. Macduffa u Macbethu, koji su pristajali njegovu glasu, ali se nepotrebno upustio u Manrica u Trubaduru 1979. i Radamesa u Aidi 1993. godine. Opaka bolest, kojoj će nakon uporne i teške borbe ipak podleći, uzela je maha i Krunoslav Cigoj se počinje baviti režijom, povremeno nastupajući u opereti. U zagrebačkoj izvedbi Vesele udovice Franza Lehára 1994. pojavljuje se kao redatelj i kao tumač Danila. Režijom i operetom nastavlja se baviti u sarajevskoj Operi. Ali i u bosanskoj nacionalnoj operi Hasanaginica Asima Horozića, praizvedenoj 2000., pjeva Imotskog kadiju. Počinje se baviti i diplomatskim radom kao kulturni ataše u Hrvatskom veleposlanstvu u Sarajevu. Zanima ga sve što se događa u opernom svijetu i zadivljujuće je kako uvijek zrači optimizmom. Krunoslav Cigoj bio je jedna od posljednjih rijetkih pravih zvijezda koje su se pojavile na našem opernom nebu. Nije zasjao kao komet i nestao, ali je prekratko trajao u punoći svoje stvaralačke moći i zakinuo nas. A mogao je još puno dati! Jer, imao je sve, onu svetu vatru koja uzdiže u sfere istinske, prave umjetnosti. I imao je karizmu.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 1. rujna 2015.
