Izvedba opere Kraljica od Sabe (Die Königin von Saba) na Margitinom otoku na Dunavu u Budimpešti (3. i 5. srpnja) nastale u koprodukciji Kazališta na otvorenom (Szabad Tér Színház) i Mađarske državne opere (Magyar Állami Operaház) upozorava na stogodišnjicu smrti Karla Goldmarka, mađarskog skladatelja koji je svojedobno bio slavan i popularan a danas je gotovo zaboravljen.
Carl ili Karoly Goldmark rođen je 18. svibnja 1830. u Keszthelyju (Kestelu), gradiću na Blatnom (Balaton) jezeru. Potječe iz židovske obitelji koja je imala dvadesetero djece. Otac mu je bio kantor. Dok je bio dijete roditelji su mu se preselili u Deutschkreutz (Kerestur) blizu Šoprona (Ödenburga) na mađarsko-austrijskoj granici, u kojemu je stekao prvu glazbenu naobrazbu. Godine 1844. otac ga je poslao u Beč, i snalazeći se na različite načine Karl je marljivo učio violinu i uspio se upisati na Konzervatorij. Nakon revolucionarnih događaja 1848. počeo je raditi kao violinist u bečkim kazalištima. Znanje i iskustvo koje je stekao tijekom djelovanja u teatrima i kasnije u poduci glasovira, znatno su proširili Goldmarkove spoznaje i godine 1858. priredio je u Beču koncert s vlastitim djelima. Bečki ga tisak nije najpovoljnije ocijenio i Goldmark je otišao u Budimpeštu gdje je nastavio studirati kompoziciju. Vratio se u Beč, nastavio skladati i počeo se baviti glazbenom kritikom, neumorno podupirući Richarda Wagnera kojega je i osobno upoznao. Skladao je komornu glazbu, dvije simfonije, uvertiru Sakuntala i šest opera. Najpoznatije mu je djelo upravo opera Kraljica od Sabe, op. 27. kojoj je prethodila suita Seoska svadba (Ländliche Hochzeit) op. 26, nastala 1876. godine.
Zamisao da se pozabavi temom kraljice od Sabe Goldmarku je dala njegova učenica, mađarsko-austrijska dvorska pjevačica u Beču, mezzosopranistica Caroline von Gomperz-Bettelheim (1845-1925) čiju su ljepotu uspoređivali s ljepotom Sabejske kraljice. No kako je dvanaest godina prošlo dok Goldmark nije dobio prikladan libreto, situacija se promijenila i lik je na praizvedbi dobio drugu, mnogo slavniju interpretatoricu.
Kraljicu od Sabe Goldmark je skladao na libreto njemačko-židovskog pisca, dramatičara i pjesnika Salomona Hermanna von Mosenthala (1821-1877) koji je djelovao u Austriji. Tema je biblijska, a glavni su likovi kralj Salomon i kraljica od Sabe ili Sabejska kraljica. Salomon, na hebrejskom Schelom, što znači „bogat mirom“, Davidov sin, vladao je Izraelom otprilike od godine 970. do 931. prije Krista. Oženio se Faraonovom kćeri. Nastavio je djelo svojega oca i utemeljio kulturnu državu prema stranim uzorima. Nastavio je njegovati odnose sa susjedima i uspostavio nove. Učinio je svoju prijestolnicu važnim središtem cijelog Kanaana kojemu su svi težili. No nije mogao čvrsto držati sve zemlje koje je pokorio njegov otac. Dao je da mu Feničani u Jeruzalemu podignu palaču i znamenit Hram. Bio je poznat po sjaju svoga dvora, a nadasve po mudrim izrekama i poslovicama, pa slovi kao bogat i mudar vladar. Pisao je i pjesme. Pretjerano širenje moći njegova naroda još je za njegova života izazvalo pobune, ali to nije potamnilo njegov sjaj u izraelskoj povijesti. Čak je u kasnijim predajama uživao glas velikog čarobnjaka. O njemu piše u Bibliji, u Starom zavjetu, u Povijesnim knjigama, u Prvoj knjizi o Kraljevima.
Mađarska vlada davala je Goldmarku veliku materijalnu potporu da završi djelo. Kraljica od Sabe praizvedena je u bečkoj Dvorskoj operi 10. ožujka 1875. s glasovitom Amalie Materna (1844-1918) u naslovnoj ulozi. Slavna austrijska sopranistica, poznata po snažnom glasu koji je tijekom tri desetljeća duge karijere zadržao sjajnu svijetlu boju i mladenačku svježinu, bila je prva Brünnhilda u cjelovitom Prstenu Nibelunga u Bayreuthu. Debitirala je 1865. u Grazu a karijeru počela u opereti u Carltheatru u Beču u kojemu je Ivan pl. Zajc za nju 1866. skladao operetu Die Hexe von Boissy (Boissyska vještica). U Dvorskoj operi nastupila je prvi put 1869. i u njoj je ostala dvadeset pet godina kao njezina velika prvakinja. Salomona je pjevao mađarski bariton Johann Nepomuk Beck (1827-1904), trideset godina član bečke Dvorske opere.
Zahvaljujući scenskoj raskoši i glazbi koja je tada zvučala prilično egzotično Kraljica od Sabe svojedobno je uživala veliku popularnost. Ženske likove – Kraljicu od Sabe, Sulamith i Astaroth – Goldmark je obdario efektnim prizorima. Opera je svojemu skladatelju donijela slavu i ugled te mnoge počasti, ali ipak, to je uglavnom bilo unutar granica Austro-Ugarskog Carstva. Njegov glazbeni jezik znatno je nadahnut mađarskim narodnim napjevima i sjećanjima iz djetinjstva iz sinagoge te utjecajem skladatelja u rasponu od Mendelssohna do impresionista. Goldmark je naime živio dugo, od 1830. do 1915. Oslonjen uglavnom na samoškolovanje nije pripadao nijednoj stilskoj odrednici. Po zvukovnim bojama, melodijskom sjaju i kromatici moglo bi ga se svrstati između meyerbeerovske velike opere i Wagnerove muzičke drame. Umro je u Beču 2. siječnja 1915. godine.
Deset godina nakon praizvedbe Kraljica od Sabe predstavljena je 1885. u njujorškome Metropolitanu. Slavna njemačka sopranistica Lilli Lehmann (1848-1929) tada je pjevala Sulamith, a četiri godine poslije tumačila je naslovnu ulogu. Dirigirao je isto tako znamenit mađarski dirigent Anton Seidl (1850-1929). Bečka opera zadržala ju je u repertoaru više od šezdeset godina, do pripojenja Austrije Trećem Reichu (Anschluss) 1938. godine.
Pod naslovom Sabejska kraljica zagrebačka Opera uvrstila je operu u repertoar 17. siječnja 1900. Nastupili su Bogdan Vulaković u ulozi Salomona, Rikard Hofer kao Asad, Aida Alloro u naslovnoj ulozi, Klementina Pleschner kao Sulamith i Marija Freudenreich kao Astaroth. Obnovom 1913. dirigirao je Milan Sachs. Marko Vušković bio je Salomon, Josip Križaj Vrhovni svećenik, a Stanislav Jastrzebski Asad. Dvije glavne ženske uloge Kraljicu od Sabe i Sulamith pjevale su Mira Korošec i Irma Polak. Dana 3. ožujka 1911. Mira Korošec pjevala je Kraljicu od Sabe u bečkoj Dvorskoj operi.
Koliki je ugled u to vrijeme Goldmark uživao posvjedočit će nam i tekst Stjepana Miletića u Hrvatskom glumištu. Nazivajući ga „čuvenim skladateljem Sabejske kraljice navodi da ga je uspjeh opere Ivica i Marica Engelberta Humperdincka ponukao na skladanje komične opere, u kojoj bi se humor Prodane nevjeste složio s idiličnošću Hänsela i Gretel. Tako je nastao Cvrčak za ognjištem prerađen za operu po Dickensovoj pripovijesti istoga imena. Dodajmo da je libreto napisao Alfred Maria Willner (1859-1929), budući libretist Ognja i Postolara od Delfta Blagoja Berse i Baruna Trenka Srećka Albinija. Miletić dalje piše: „Goldmark je jedan od onih rijetkih glazbenika koji ne 'komandiraju' poeziju već zaista 'pjevaju kad i srce pjeva'. Stoga su sve njegove opere tehnički savršena djela, i slušalac dobiva uvjerenje, da je skladatelj dao sve, što mu je bilo moguće. Zanimljivo je bilo veliki taj talenat, koji se svojom 'Kraljicom od Sabe' i svojim 'Merlinom' popeo na vrhunce Parnasove, promatrati sada u lakom opernom stilu, njega, sljedbenika Wagnerova i Beethovenova na polju Humperdincka, Masseneta i Boieldieu-a. Ali on nam je pružio dokaz da je pravome talentu svaki posao lak, kojega se zdušno laća. 'Cvrčak za ognjištem' ostao je svuda pobjednikom, a tako i u Zagrebu.“ Miletić dalje nabraja mnoge uspjele dijelove djela i scenske realizacije i zaključuje: „Utisak, koji je ovo djelo, kao zastupnik modernog glazbenog smjera, proizvelo na općinstvo, definirao je jedan od naših kritičara u ponešto tamnoj rečenici: 'Modernu glazbu obasjava sjaj onog žarkog sunca, koje od vijekova grije priprosti narod.' Eto – takova je ta moderna glazba!“
Cvrčak za ognjištem (Das Heimchen am Herd) treća je Goldmarkova opera. Praizvedena je u ožujku 1896. u Beču a zagrebačka ju je publika upoznala već nakon godinu dana, 30. ožujka 1897. Dirigirao je Nikola Faller, a pjevali su Bogdan Vulaković, Marija Freudenreich, Anka Matoušek, Rikard Hofer, Edo Aschenbrenner i u naslovnoj ulozi buduća velika primadona praškog Národnog divadla, Gabrijela Horvat.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 27. lipnja 2015.
