Ljepota bez vela stoljeća

Ciklus Kanconijer Zbora i Simfonijskog orkestra HRT-a: Koncertna izvedba opere Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog, dir. Mladen Tarbuk, solisti: Evelin Novak, sopran, Domagoj Dorotić, tenor, Leon Košavić, bariton, Giorgio Surian, bas, KD Vatroslav Lisinski, 7. svibnja 2015.

• 
  
  Prva, u novije doba, izvedba originalne partiture prve hrvatske opere svakako je prilika koju se ne propušta. S obzirom na to, možda je premalo bilo onih ljubitelja opere koji inače pune operne premijere u kazalištima i općenito onih posjetitelja koji su vezani uz operu. Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog koncertno je izvedena u sklopu ciklusa Kanconijer Hrvatske radiotelevizije u Dvorani Lisinski, i to samo jedna koncertna izvedba bez repriza, pa je bilo za očekivati da će dvorana biti dupkom puna. Ovako je tek nešto više od pola napunjene dvorane prisustvovalo rijetkoj izvedbi opere, koja bi, barem zbog svoje povijesne važnosti i zbog toga što je se doista rijetko može čuti, trebala izazvati veće zanimanje.
  
  I to prvenstveno zato što je zapravo nakon onih prvih nekoliko izvedbi 1846. godine nitko, a posebno ne publika u novije vrijeme, nije imao priliku čuti u cijelosti u originalu. Ljubav i zloba bila je povremeno izvođena, i koncertno i na sceni, ali nikad s glazbom baš onakvom kakva je u originalu. Prerade, kraćenja, različite verzije, to je nešto što se uobičajilo kod izvedbi mnogih djela, ne samo opernih. Ali, Ljubav i zloba nije imala velike sreće ni u takvim prerađenim verzijama. Dapače, u percepciji kritičara pa i glazbenika, uvijek kao da joj se na račun povijesne važnosti nekako opravdavala navodna glazbena manjkavost. O kakvoj se točno manjkavosti radi, ne možemo reći, jer opera koju smo čuli nije manjkava. Dapače, u mnogim je stvarima itekako na razini opera koje su se u to doba pisale pa bismo procjene onih poznavatelja glazbene povijesti i opere koji su Ljubav i zlobu dosta paušalno negativno ocjenjivali, trebali ostaviti postrani.
  
  Ljubav i zloba, kako smo saznali od maestra Tarbuka koji je priredio partituru za ovu izvedbu, izvedena je ovom prilikom upravo onako kako stoji u orkestralnoj partituri ispisanoj rukom Jurja Karla Wiesner-Morgensterna, koji je Lisinskom pomagao u dovršavanju djela odnosno izradio orkestraciju. Lisinski je kao što je poznato učio kompoziciju kod Morgensterna i zbog svog je očitog velikog glazbenog dara, o kojem svjedoče njegove dotadašnje popijevke i zborovi kao i kasnije skladana druga njegova djela, među kojima i opera Porin, odabran za autora glazbe prve hrvatske opere. Kao oduševljeni Ilir i talentirani glazbenik, premda gotovo ni sa kakvim iskustvom u skladanju velikih glazbenih a pogotovo glazbeno-scenskih formi, Lisinski je uz pomoć Morgensterna (također i njegov mladi libretist Janko Car uz pomoć iskusnog Dimitrija Demetra) stvorio za današnje pojmove veličanstveno djelo, u rangu s onodobnim operama, ispunjeno belkantističkim vokalnim linijama odnosno arijama koje imaju formu talijanskih Bellinijevih i Donizettijevih arija, sa zanimljivim zborovima i orkestralnim ulomcima koji svoje glazbene principe crpe iz klasičnog pisanja Mozarta ili romantičarskog pisanja Webera. Zapravo, ne bi bila viška jedna suvremena analiza koja bi u obzir uzela cjelokupno okruženje, ne samo ono u Italiji, Njemačkoj, Francuskoj, gdje se opera pisala puno duže, nego glazbeni život u manjim, tada potlačenim zemljama, čije prve romantične opere tek u najnovije doba možemo poslušati putem snimki te eventualno povući neke paralele.
  
  S ovom izvedbom, koju je potaknulo umjetničko vodstvo Glazbe HRT-a i maestro Mladen Tarbuk, doista je napravljen pokušaj povratka originalu, izvoru, s ansamblima koji su sastavljeni onako kako je naznačeno u partituri, solistima od kojih su neki u ovoj izvedbi bili vrlo mladi, slično kao na praizvedbi opere 1846., gdje su tumači triju glavnih uloga, Ljubice, Obrena i Vukosava, svi bili u svojim dvadesetima. I moramo reći, taj original nam se vrlo svidio, donesen je vrlo uvjerljivo, s velikim angažmanom, i predstavljen sve u svemu jako dobro, toliko dobro da smo mogli prepoznati glazbu u njezinom prvom romantičarskom ruhu, u jednoj nježnoj slavenskoj, hrvatskoj melodioznosti, kojom odišu i skromne minijature iz toga doba, popijevke ne samo Lisinskoga nego i glazbenika narednih epoha ili zborovi punog i mekog vokalnog sloga. Nažalost, taj zametak, zapravo vrlo snažan zametak koji je stvorio Lisinski, to nešto prepoznatljivo u melodici, u harmoniji, u liniji koja je meka a ujedno zakučasta i neobična, što je moglo postati temeljem hrvatskog nacionalnog stila, ne misleći ovdje na folklornost stoljeće kasnije, nije imao izravna nasljednika zbog raznih, političkih i inih čimbenika i tijekom cijele naše dosadašnje povijesti ta je linija bila sporadična, isprekidana, nije imala kontinuiteta, ali je zasjala u nekoliko naleta pravih talenata, poput Zajca, Hatzea, Paraća…
  
  Sa sviješću o važnosti pothvata predstavljanja originalne partiture, njezinoj rekonstrukciji pristupio je maestro Mladen Tarbuk i očistio je od dodataka ili kraćenja ili prerađivanja orkestracije i vokalnih dionica. Velik posao u pripremi i zalaganje osjetilo se u njegovom pristupu i prešlo na dobar dio izvođača, posebno solista, koji su morali jako zagristi da bi naučili svoje uloge, jer one nisu nimalo lake. Dapače, posebno uloga Vukosava, tenora, a onda i Ljubice, skladane za visoki sopran, definitivno su vrlo teške i pomalo atipičnih prohtjeva. Radi se u prvom redu o teškom fraziranju, posebno kod tenora, ali i kod drugih uloga, gdje postoji određena nespretnost u spajanju stiha s melodijskom frazom. Libreto je pisan na starinskom hrvatskom jeziku, tada nestandardiziranom u naglascima, gdje se miješa štokavština i ijekavički govor sa zagorskom ekavicom, gdje je stih često uglazbljen tako da prelazi u narednu frazu ili ponekad krivo naglašena riječ. Sve to nije nimalo jednostavno za pjevača naučenog na standardiziranu vokalnost u repertoarnim djelima. Te pomalo dječje boljke vokalnosti u Ljubavi i zlobi jesu jedna mana opere, čiji su se tvorci očito malo mučili s hrvatskim jezikom, te bi se libreto možda ipak dao provjeriti s nekim jezičnim stručnjakom, jer unatoč želji za što vjerodostojnijim prikazivanjem izvornika, bilo je nekoliko mjesta koja bi se trebala bolje pročitati u smislu izgovora, naglasaka i spajanja riječi s glazbenom frazom.
  
  Unatoč tome, solisti su jako dobro odgovorili zadatku. Posebno tenor Domagoj Dorotić, koji je imao i tehnički najzahtjevniju ulogu. Inače pomalo kao kuriozitet u cjelokupnoj opernoj literaturi, uloga tenora u ovoj operi je uloga negativca. Vukosav stalno u borbi za naklonost Ljubice, a zatim u osvetničkoj upravo zlokobnoj strasti, sjajno izraženoj u libretu Cara odnosno Demetra, ima što pjevati – rijetki predasi, nakon što krene u drugoj polovini prvog čina, glazba stalno uzbuđena, pisana stalno u višoj srednjoj i visokoj lagi, traže izdržljivog i odlučnog tenora. Domagoj Dorotić je pokazao da nema namjeru posustati, a pokazao je i više, u smislu velike muzikalnosti, kao i cjelokupne pojave i energije kojom zrači i plijeni pozornost kakvu solist mora plijeniti. Ono što treba istaknuti, osim čvrstine u glasu, koja je tek nakratko znala malo potonuti u nekim izrazito teškim pasažima, jesu i intonacijska čistoća i sigurnost kojima je u nekim trenucima, posebno u a cappella kvintetu u prvom dijelu opere, držao i druge soliste na okupu.
  
  Uz tu ulogu, po težini prednjači i uloga Ljubice, čije dvije prekrasne arije traže lirsku dušu, ali čije izdržane duge fraze i razgranate kolorature, kadence i ukrasi traže sabran, izjednačen i pokretljiv glas. Kvalitete su to kojima uglavnom raspolaže sopranistica Evelin Novak, koju smo po prvi put u Hrvatskoj mogli čuti u izvedbi cjelokupne uloge, jer je angažirana u Berlinskoj državnoj operi. Njezine izvedbe arija bile su uglavnom sigurne, pokazala je zaista lijep i njegovan glas, posebne fine mozartijanske boje, ali je nedostajalo malo više snage u izražajnosti te esencijalno romantične uloge, kao i intonativne čistoće u pjevanju najviših tonova.
  
  Mladi Leon Košavić pjevao je pozitivnu mušku ulogu u operi, onu Obrena koju je Lisinski skladao za glas baritona, odnosno glas Alberta Štrige, koji je osim što je kao gorljiv Ilir potaknuo cijelu ideju o prvoj hrvatskoj operi i osmislio scenarij, očito bio sjajan pjevni bariton. Uloga je to koja je lirski skladana, pravim bel canto stilom, s arijama i ariosima koje nose pravu belkantističku raznovrsnost raspoloženja, posebno arija koju bismo i koncertno rado slušali, s formom recitativ – cavatina – recitativ – cabaletta, Evo me opet posred raja moga... Nesretan onaj nije... u kojoj imamo raspjevanu bogato ukrašenu melodiju s dramskim recitativima.
  
  Na toj ariji, pa i u drugim nekim slično dramski posloženim dijelovima, bila je razvidna slabost izvedbe, a to je nedostatak kontrasta u izrazu i općenito možda premalo kontrasta i raspona u dinamici, kako kod solista, tako i kod orkestra. Vjerojatno je trebalo malo više podstreka, energičnosti i općenito prepuštanja zanosu od strane dirigenta Mladena Tarbuka. Kod mladog Leona Košavića, koji tek počinje karijeru, osjetilo se možda u tom izražajnom smislu malo neiskustvo u izvedbi ovakvih dugih belkantističkih formi, gdje su u svrhu dramatike i izražajnosti između pijevnih cavatina i dramskih recitativa i cabaletta nužni oštri kontrasti u dinamici, u boji glasa, u tempima. Tu je bila potrebna malo čvršća dirigentska ruka i jača sugestija. Inače, fraziranje i muzikalnost mladog baritona su besprijekorni i vrlo profinjeni.
  
  Uloga Ljubičina oca Velimira bila je povjerena iskusnom bas-baritonu Giorgiu Surianu, kod kojega se pomalo osjetio zamor glasa, ali njegov je pristup ulozi bio vrlo izražajan i siguran. Manju ulogu Obrenova prijatelja i saveznika Ljudevita vrlo je lijepo otpjevao tenor Mario Bokun, s lijepom arijom u prvom činu. Još jedna sporedna uloga u operi je ona Vukosavova sluge Branka, neobična uloga na tragu možda karakternih likova kao što je Monostatos u Čarobnoj fruli ili što će biti Mime u Wagneru. Otpjevao ju je mladi tenor, još uvijek student, Stefano Surian, ali pomalo tvrdo. Ipak, u cjelini je sve jako dobro funkcioniralo.
  
  Ansambli su bili uglavnom uredni. Zbor se u nekoliko prilika koje je Lisinski jako muzikalno složio pokazao odličnim, posebno efektan muški zbor Vukosavovih hajduka iz 2. čina, kao i završna apoteoza Slava tebi na kraju opere. Zbor je pripremio mladi dirigent Matija Fortuna. Orkestar je uglavnom u najboljem svjetlu odgovorio zahtjevima partiture, s ponekim nesigurnostima i ponekad s blagim zamorom. Ono što još jednom treba naglasiti jest nedostatak pravih raspona u dinamici; cijela opera kretala se najčešće u mezzoforteu, a orkestar je bio povremeno glasan u odnosu na glasove, posebno u sekciji drvenih puhača koji su se na momente u boji stapali s glasovima. Ipak, vjerujemo da bi se ti nedostaci vrlo brzo ispravili u slučaju da se opera scenski izvede. Tada bi se osjetio pravi smisao nekih ulomaka koji su se na koncertnoj izvedbi činili možda predugima ili preglomaznima u zvuku, posebno što se tiče orkestra koji bi u kazalištu bio pozicioniran tako da dinamički bude prigušeniji. Sve u svemu, ova koncertna izvedba naše prve opere, Ljubavi i zlobe Vatroslava Lisinskoga, vrlo je uspjela. Velike zasluge idu Mladenu Tarbuku, posebno u onoj pripremnoj fazi, ali i u samoj izvedbi, kojom je svoju uvjerenost u kvalitete opere Ljubav i zloba uspio prenijeti kako na izvođače tako i na publiku u Lisinskom.
  
  © Zrinka Matić, KLASIKA.hr, 12. svibnja 2015.

Piše:

Zrinka
Matić