Claude-Achille Debussy, jedna od najvažnijih ličnosti europske glazbe na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće čija su djela označila prijelaz od kasnog romantizma do modernističke glazbe i znatno utjecala na glazbu 20. stoljeća, rođen je 22. kolovoza 1862. u Saint-Germain-en-Laye u srednjosjevernoj Francuskoj. S devet je godina počeo učiti glasovir, a već je u jedanaestoj primljen na Konzervatorij. Dok su profesori i studenti negodovali zbog njegova nepoštivanja ustaljenih zakona i načela harmonije te upotrebe paralelnih kvinti, oktava i nonakorda, nastavnik kompozicije, dobitnik nagrade Prix de Rome 1859. godine, skladatelj Ernest Guiraud (1837-1892) ostavljao mu je punu slobodu u oblikovanju harmonija. Debussy je uglednu nagradu, Prix de Rome, osvojio 1884. kantatom L'Enfant prodigue. U Rimu je proživio tešku duševnu krizu, radio je malo i teško i posvetio se ozbiljnom studiranju opera Richarda Wagnera. Boravak u Bayreuthu od 1888. do 1889. produbio je njegovo zanimanje za njemačkog autora, ali pod Wagnerov utjecaj nije pao. Razmišljao je o novom obliku muzičke drame u kojemu će se posebno istaknuti lirika teksta i pjevana melodika, a ne bujnost orkestra.
Prijateljujući s umjetnicima avangardistima okupljenima oko najvećeg francuskog pjesnika simbolista Stéphanea Mallarméa (1842-1898), prema čijoj će poemi poslije, 1894., skladati Prélude à l'après-midi d'un faune (Poslijepodne jednog fauna), najtipičniji primjer glazbenog impresionizma, potpuno je oblikovao vlastiti estetski stav i glazbeni izraz. Oduševljen djelom belgijskog pjesnika simbolista, dramatičara i esejista, poslije dobitnika Nobelove nagrade za književnost 1911, Mauricea Maeterlincka (1862-1949), Pelléas et Mélisande, počeo je 1892. skladati operu čija će praizvedba 1902. oštro podijeliti parišku glazbenu kritiku i publiku na njegove poklonike i protivnike. Potkraj stoljeća završava Tri nokturna, simfonijsku poemu More, misterij Mučeništvo sv. Sebastiana na tekst talijanskog pjesnika Gabrielea D'Annunzija (1863-1938). Briljantan pijanist, Debussy je skladao neka od najpoznatijih djela svjetske pijanističke literature – Suite bergamasque s omiljenom Clair de lune (Mjesečina), Images, Preludes, Etudes. Iako nije želio da ga se naziva impresionistom, njegova glazba je upravo takva, puna boja, nijansiranja, suzdržanog senzibiliteta bez patosa, u tajanstvenom suglasju prirode i mašte. Debussy je umro u Parizu 25. ožujka 1918. u vrijeme snažnih zračnih napada na grad pa nije mogao imati ni dostojan pogreb.
Debussy je skladao operu Pelléas i Mélisanda u vrijeme kad je francuski glazbeni život bio pod znatnim utjecajem Wagnera i njegovih epigona. U tome su se sjajno snalazili neki skladatelji, među njima Jules Massenet i Camille Saint-Saëns. Upravo ga je takvo stanje u francuskoj glazbi nadahnulo da sklada djelo u kojemu ne bi po svaku cijenu tražio nešto novo, ali koje bi po svojem glazbenom tretmanu bilo specifično francusko. Francusko po jeziku i tekstu kao i po tretiranju dramatskih efekata. Debussy je želio preskočiti romantičnu talijansku operu i obnoviti profinjenost i čistoću stare francuske glazbe pa ga se često povezuje sa starijim francuskim autorima Jean-Philippeom Rameauom (1683-1764) i Jean-Baptisteom Lullyjem (1632-1687). Možemo pretpostaviti da je doživio Pélleasa prije svega kao dramsko djelo i pri njegovu je skladanju elemente opere podvrgnuo zahtjevima teksta i scene. Pélleas je idealno vezan uz francuski jezik i skladateljeva je zamisao bila prilagoditi glazbu ritmu govora.
Radnja opere događa se u neko neodređeno i daleko vrijeme u zemlji Arkela, kralja Allemonde, obavijenoj maglama i velom tajni. U čudnoj šumi, u nekom simbolističkom pejzažu princ Golaud pronalazi tajanstvenu, izgubljenu mladu ženu Mélisandu i odvodi je na dvor svojega djeda, kralja Arkela. Njih dvoje se vjenčaju, a mlada ljepotica Mélisande osvoji simpatije cijeloga dvora. No, putevi srca nisu predvidivi, pa se Mélisande zaljubi u Pelléasa, muževa polubrata, čime izazove Golaudovu ljubomoru. Dvoje ljubavnika tajno se sastaju kod fontane u kojoj Mélisande izgubi svoj vjenčani prsten, a Golaud obuzet sumnjama šalje svojega sina Yniolda da ih prati. Svjestan opasnosti Pelléas odluči napustiti dvorac i dogovara posljednji sastanak s Mélisandom, na kojemu oboje priznaju jedno drugome ljubav. U tom trenu, Golaud, koji ih je prisluškivao, lud od ljubomore ubije Pelléasa i rani Mélisandu. Ona poslije rađa pretjerano malu kćer i ubrzo nakon porođaja umre, a Golaud od nje do posljednjeg časa očekuje pravu istinu.
Mit i legenda bili su dobra podloga na kojoj je Debussy mogao graditi svoje poimanje opere i glazbe u njoj. Debussy se na specifičan način koristi provodnim motivima – Leitmotivima – prilagođeno njegovoj estetici. Osnovni, tajanstveni motiv šume razvija se u tri nova motiva – u motiv sudbine, motiv Mélisande i motiv nedužnosti koji izrasta iz Mélisandine teme. Te će se teme pojavljivati i nestajati, mijenjat će se ritmički, melodijski i harmonijski. Pelléas i Mélisanda nije opera zatvorenih glazbenih brojeva, iako su prizori zaokruženi. Interludiji, doduše naknadno nastali, organski se savršeno uklapaju u arhitekturu djela i pridonose njegovu dramskom razvoju.
Praizvedba opere Pelléas i Mélisanda bila je 30. travnja 1902. u pariškoj Opéri-Comique. Naslovne su uloge tumačili francuski bariton belgijskog podrijetla, prvi tumač mnogih francuskih opernih i operetnih likova, Jean Périer (1869-1954) i škotska sopranistica koja je karijeru ostvarila u Francuskoj i Americi, poznata po lijepom lirskom sopranu velikog opsega, krasnoj scenskoj pojavi i izvrsnom scenskom nastupu, Mary Garden (1874-1967). Izvedbom je dirigirao skladatelj, orguljaš, pijanist i dirigent André Messager (1853-1929). Premijera je prilično mlako primljena, ali svaka je nova predstava pobuđivala veće zanimanje. Bilo ih je četrnaest i kazalištu su donijele novčanu dobit. Reakcije znamenitih ljudi toga vremena bile su dvojake. Glasoviti je francuski dramatičar, romanopisac, esejist, povjesničar glazbe i mistik, Romain Rolland (1866-1944) pisao: „Prva predstava Pelléasa i Mélisande 30. travnja 1902. bila je jedan od najvažnijih događaja u povijesti francuske glazbe. To je bio događaj čija se važnost može usporediti samo s prvom predstavom u Parizu Lullyjeva djela Kadmo i Hermiona, s Rameauovom operom Hipolit i Aricija ili Gluckovom Ifigenijom u Aulidi. Uspjeh Pelléasa i Melisande povezan je s mnogim i različitim uzrocima, kao što je pomodnost, koja je imala udjela u uspjehu, ali taj je udio bio relativno slab. Ima dubokih uzroka koji izviru iz bitnih značajki francuskog genija. Ima moralnih, estetskih u najopćenitijem smislu, a ima opet i onih posve muzičkih.“
Prva hrvatska izvedba Pelléasa i Mélisande, bila je više od dva desetljeća nakon praizvedbe, 12. prosinca 1923. Tekst je preveo skladatelj Petar Konjović koji je izvedbom i dirigirao, redatelj je bio dr. Branko Gavella, a scenograf Ljubo Babić. Nositelji naslovnih uloga bili su češki tenor Zdenko Knittl, tada u angažmanu u Zagrebu, i velika umjetnica Maja de Strozzi. Josip Križaj pjevao je Golauda, Arnold Flögl Arkela, Lucija Ožegović Geneviève a Paula Trauttner-Križaj Yniolda. Opera je doživjela novu realizaciju na zagrebačkoj sceni 10. travnja 1965. Libreto je preveo Vladimir Ruždjak koji je predstavu i režirao. Dirigirao je Nikša Bareza, scenograf je bio Zvonko Agbaba, a kostime je priredila Inge Kostinčer. Noni Žunec i Majda Radić pjevali su naslovne uloge, Ruždjak je bio Golaud, Ruža Pospiš Geneviève, a Drago Bernardić Arkel.
Zagrebačka publika imala je prigodu vidjeti operu 27. prosinca 1997. u izvedbi ansambla Opere Slovenskoga narodnog gledališča iz Ljubljane. U realizaciji su sudjelovali i hrvatski umjetnici. Dirigirao je Loris Voltolini, režirao Krešimir Dolenčić, naslovne su uloge tumačili Josip Lešaja i Rebeka Radovan, Genovevu je pjevala Božena Glavakova, a Arkela Neven Belamarić. Robert Vrčon bio je Golaud.
U utorak 12. svibnja u 19.30 sati Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu premijerno će izvesti operu Pelléas i Mélisande Claudea Debussyja. Ta, kako je u HNK-u nazivaju, „grandiozna predstava“ ostvarena je u suradnji Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu i Opére Comique iz Pariza, a francuski i hrvatski umjetnici zajednički će prikazati to remek-djelo ranoga dvadesetog stoljeća u režiji i scenografiji Stéphanea Braunschweiga. Dirigent je Pascal Rophé. Kostimografkinja je Thibault Van Craenenbroeck, a oblikovateljica svjetla Marion Hewlett. Na izvedbama 12, 14. i 16. svibnja nastupaju Elliott Madore (Pelléas), Karen Vourc’h (Mélisande), Luciano Batinić (Arkel), Dubravka Šeparović Mušović (Geneviève), Lionel Peintre (Golaud), Dima Bawab (Yniold), Ozren Bilušić (Doktor, Pastir) i dr.
Predstava se izvodi u sklopu Festivala Francuske u Hrvatskoj Rendez-vous koji se od svibnja do rujna 2015. odvija u organizaciji Ministarstva kulture i Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske te Francuskog instituta i Veleposlanstva Francuske Republike u Republici Hrvatskoj.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 11. svibnja 2015.
