Početkom godine, 12. siječnja, u Leipzigu je umrla ruska mezzosopranistica Elena Obrazcova. Desetak godina bila je prvi svjetski mezzosopran. Studijski je snimila dosta kompletnih opera a i nekoliko filmskih ekranizacija opera, najčešće s Plácidom Domingom. Rođena je 7. srpnja 1939. u Lenjingradu. Otac joj je za vrijeme Drugoga svjetskog rata bio na bojištu, a Elena je s majkom ostala u opkoljenom Lenjingradu. Počela je pjevati kao petogodišnje dijete i pjevala je sve što bi čula. Poslije rata otac joj je s jednog službenog puta u Italiju donio gramofonske ploče s glasovima velikih talijanskih pjevača i slušanje tih snimaka postala je njezina omiljena zabava. To je uvelike utjecalo na njezinu odluku da postane glazbenica i posveti se pjevanju. Na lenjingradskom Konzervatoriju upisala je 1958. studij pjevanja kod Antonije Grigorijeve.
Već je 1962. dobila dvije zlatne medalje: na Svjetskome festivalu mladih u Helsinkiju i na Svesaveznom vokalnom natjecanju Mihail Glinka u Moskvi. To joj je donijelo poziv u Boljšoj teatar i jednogodišnji ugovor koji ju je obvezivao da spremi uloge Marine Mnišek u Borisu Godunovu, Pauline u Pikovoj dami i Amneris u Aidi. Diplomirala je 1964. s najvišim ocjenama koje su se dodijelile proteklih četrdeset godina na lenjingradskome Konzervatoriju. Još kao studentica debitirala je 17. prosinca 1963. u Boljšoj teatru u ulozi Marine. Nepunih godinu dana poslije s ansamblom Boljšoja nastupila je u Milanu i u listopadu 1964. pjevala Marfu u Hovanščini. Sljedeće godine u Scali je pjevala Kneginjicu Mariju u operi Rat i mir Sergeja Prokofjeva, zatim je s ansamblom Boljšoja nastupila na Svjetskoj izložbi u Montrealu i – postala jedna od najvećih zvijezda velikog moskovskog kazališta.
Ubrzo se vinula u vrh najtraženijih svjetskih mezzosoprana. Godine 1970. sudjelovala je još na dvama međunarodnim natjecanjima. Na natjecanju Čajkovski u Moskvi osvojila je zlatnu kolajnu, a na natjecanju Francisco Viñas u Barceloni proglašena je apsolutnom pobjednicom. To joj je donijelo i angažman za tri nastupa u operi Samson i Dalila u Teatru del Liceu u Barceloni. Poslije njezina prvoga nastupa oduševljena publika pljeskala je pola sata i tražila fotografije s autogramom, a direktor kazališta potpisao je s njom ugovor za iduću sezonu.
Velike svjetske operne kuće ubrzo su otvorile svoja vrata ruskoj mezzosopranistici prelijepa baršunastog glasa impresivna dubokog altovskog registra i visina dramskog soprana. Osvajala je i njezina sjajna scenska pojava, kao i snažna moć karakterizacije lika. U Metropolitanu je 12. listopada 1976. prvi put nastupila kao Amneris u Aidi. Američka publika s nestrpljenjem je iščekivala nastup sovjetske umjetnice, o čijim se europskim uspjesima glas proširio preko oceana. Kritike su bile iznimno dobre, pa je tako u New York Timesu o Obrazcovoj pisalo da je „primadonna assoluta“. Nakon Amneris pjevala je Dalilu. U Metropolitanu je ostvarila još sedam uloga: Ulricu u Krabuljnom plesu, Carmen, Grammy u Kockaru i Ahrosimovu u Ratu i miru Prokofjeva, Alalgisu u Normi, Charlottu u Wertheru i Azucenu u Trubaduru.
Međunarodna karijera Elene Obrazcove osobito je intenzivno povezana suradnjom s milanskom Scalom još od prvog nastupa s ansamblom Boljšoj teatra. Na otvaranju sezone 7. prosinca 1977. pjevala je Eboli u Don Carlu pod ravnanjem Claudija Abbada i postigla velik uspjeh. Sudjelovali su Mirella Freni, Josè Carreras, Piero Cappuccilli, Nikolaj Gjaurov i Evgenij Nesterenko. Tri tjedna nakon Don Carla pjevala je Ulricu na premijeri Krabuljnog plesa s Lucianom Pavarottijem, Pierom Cappuccillijem i Shirley Verrett kao Amelijom. Nakon tih produkcija izvelo se još jedno Verdijevo djelo – velebni Requiem sa Shirley Verrett, Elenom Obrazcovom, Pavarottijem i Gjaurovim, a izvedbama svih triju djela dirigirao je Claudio Abbado. Abbado je angažirao Obrazcovu i za ulogu Jokaste u Kralju Edipu Igora Stravinskog. U Scali je pjevala još Charlottu u Wertheru, Jane Seymour u Anni Boleni Gaetana Donizettija i Santuzzu u Mascagnijevoj Cavalleriji rusticani u režiji Franca Zeffirellija. Njezina je Santuzza bila toliko hvaljena da ju je Zeffirelli odabrao za film. Eksterijeri su snimljeni u okolici Catanije, pa je tako mogla doživjeti autentičnu atmosferu Sicilije Giovannija Verge i Pietra Mascagnija. Studijska snimka opere pod ravnanjem Georgesa Prêtrea s Plácidom Domingom, Renatom Brusonom i Fedorom Barbieri nastala je 1983. godine.
Elena Obrazcova bila je sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća česta gošća u svim velikim svjetskim opernim kućama. Između ostalog u Areni u Veroni pjevala je Amneris u izvedbama Aide u povodu osamdesete godišnjice Verdijeve smrti. Sezona 1978/79. protekla je za nju u znaku Bizetove Carmen. Najviše ju je pjevala na Metu s dirigentom Giuseppeom Patanéom, a zatim u Bečkoj državnoj operi s dirigentom Carlosom Kleiberom i redateljem Francom Zeffirellijem. Kao Carmen nije postigla potpun uspjeh. Kritika je isticala njezinu nedvojbeno izvanrednu vokalnu interpretaciju, a za glumačku joj se prigovarao nedostatak temperamenta i ukrućenost, te se zaključilo da ona jednostavno nije Carmen. No to je možda stvar ukusa ili redateljske koncepcije. Ona je svoj pristup obrazložila vrlo jednostavno – nije voljela vulgarnu Carmen.
Uz uloge u talijanskim i francuskim operama, prava stvaralačka domena Elene Obrazcove bila je u njezinu nacionalnom, ruskom repertoaru. Najviše takvih uloga ostvarila je na svojoj matičnoj sceni Boljšoj teatra. Nakon Marine pjevala je ulogu stare Grofice u Pikovoj dami Čajkovskog. Mladoj Obrazcovoj činilo se nedostižno kreirati ulogu osamdesetogodišnje starice. Ali glasoviti redatelj Boljšoj teatra Boris Pokrovski objasnio joj je da mora Groficu zamisliti kao ženu koja je nekad bila i mlada i lijepa. U Pikovoj dami pjevala je i Paulinu. Pjevala je i Jeanne d'Arc u istoimenoj operi Čajkovskog. Bila je izvrsna Ljubaša u Carskoj nevjesti Rimski-Korsakova i Končakovna u Knezu Igoru Borodina. Često je nastupala i u operama suvremenih skladatelja. Godine 1975. na praizvedbi opere Kirila Molčanova Zore su sada tihe kreirala je ulogu Komeljkovljeve žene. Na moskovskoj premijeri Sna ljetne noći Benjamina Brittena bila je Oberon. U operi Semjon Kotko Prokofjeva pjevala je ulogu Froske, u Ratu i miru ostvarila je tri uloge: Elenu, kneginjicu Mariju i Ahrosimovu.
Glas Elene Obrazcove zacijelo je bio jedan od najljepših mezzosoprana ovoga vremena. Duboki registar bio joj je pastozan s onim toliko karakterističnim, ali krajnje kultiviranim ruskim prizvukom, a srednji i visoki registar prepuni upravo mediteranske topline. Zbog takva glasa i izvrsnog umijeća pjevanja uvrstila se u uski krug pjevača koji su mnogo snimali za gramofonske tvrtke. U vrlo kratko vrijeme, samo desetak godina, snimila je mnogo kompletnih opera za najveće svjetske gramofonske tvrtke, a u optjecaju je i nekoliko živih snimaka izvedaba opera u kojima je sudjelovala. Nabrojit ćemo neke: Werther, Trubadur, Don Carlo, Adriana Lecouvreur, Nabucco, Samson i Dalila, Luisa Miller, Rigoletto, Krabuljni ples, Dvorac Modrobradog i Aida. Snimila je petnaestak opera i mnogo recitala opernih arija i vokalne lirike. Na koncertima je često izvodila glazbu Bacha, Händela, Granadosa, de Falle, posebice je voljela Schumanna, Wagnerove Pjesme Mathildi Wesendonck, Mahlerove vokalne cikluse i naravno, ruske autore – Čajkovskog, Rahmanjinova, Prokofjeva i Georgija Sviridova. Nije mogla odoljeti, kao ni mnoge druge pjevačice, a posebice mezzosopranistice, da ne napravi i mali izlet u drugi fah. Za sovjetsku gramofonsku tvrtku Melodija pod ravnanjem drugog supruga, dirigenta Algisa Žiuraitisa snimila je ploču s najpopularnijim arijama i duetima iz bečkih opereta.
Elena Vasiljevna Obrazcova nedvojbeno je bila jedan od najljepših mezzosoprana druge polovine dvadesetog stoljeća.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 7. travnja 2015.
