I za inozemne pozornice

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Ivan Brkanović, Ekvinocij, dir. Nikša Baza, red. Igor Pison

  • Hrvatsko narodno kazaqlište u Zagrebu: Ivan Brkanović, Ekvinocij, dir. Nikša Baza, red. Igor Pison

    Teški silazni pomak malih i smanjenih intervala, poput fragmenata tegobnih južnjačkih napjeva, zaogrnuti u dorađen, visoko individualiziran umjetnički skladateljski jezik Ivana Brkanovića, neraskidivo, od prvih taktova, povezuju slušatelja s podnebljem juga, u operi Ekvinocij. Otežali rustikalni odjeci linđa i ganga, grubo naglašene, sporo otegnute prve dobe triola, govor/pjev likova koji nas vraća u davninu Mediterana, još dalje u prošlost od Vojnovićevih dubrovačkih vremena, svijet pod prijetnjom mitološke oluje u kojoj s elektriziraju praiskonski sukobi otac-sin, žena-muškarac, siromah-bogataš, tlačitelj-potlačeni, svi ti slojevi zaživjeli su na pozornici zagrebačkog HNK-a, izvedbom vrijednog glazbenog i kazališnog djela, opere Ekvinocij Ivana Brkanovića.

    Izvođači okupljeni u izvedbi pod ravnanjem maestra Nikše Bareze, u prvom redu solisti u glavnim ulogama, bez artificijelnosti, potpuno prirodno, duboko i uvjerljivo, osjetili su i prenijeli na scenu svijet Vojnovića, nadograđen dramatikom, crninom i modernošću Brkanovićeve glazbe. Gotovo sudbinska nesreća, koja kao stalni predosjećaj oluje vreba nad pojedincem na ovim prostorima, sažeta u drami Vojnovića, a u glazbi Brkanovića osnažene muskulature, u kojoj olujni vjetar kao da napinje jedra svakoj riječi, nešto je što naši umjetnici imaju ugrađeno u sebi, intuitivno prepoznajući sve nijanse crnine, koja zaodijeva naše ljude, žene, koje su nerijetko nadahnule najbolje stranice naše književnosti, a onda i glazbe. Crnina, tako teška da upija plavo-bijelo svjetlo Mediterana, kao crna rupa, prikazana je u gustoj, teškim dobama i silaznim pomacima ispunjenoj Brkanovićevoj partituri, iz čijih se orkestralnih bujica, poput Meštrovićevih izvijenih figura, probijaju podignuti glasovi Jele, Iva, Anice, Nika, Frana...
    Hrvatsko narodno kazaqlište u Zagrebu: Ivan Brkanović, Ekvinocij, dir. Nikša Baza, red. Igor Pison
    Simbolička ekvinocijalna oluja, naričući intervali gange i linđa, nešto je od čega Brkanović ne odstupa nego produbljuje, analizira, isteže ih u linije dugih dijaloga čije višestruke dramatične vrhunce kontrapunktira orkestrom, i što kao ruka i rukavica ide s našim kazalištem i našim umjetnicima, postižući na toj sceni veću snagu i zamah, nego možda neki klasični repertoarni operni naslovi. Možemo se upitati zašto je tomu tako. S jedne strane razlozi su tehničke prirode: dramski, deklamirani način pjevanja, možda je prikladniji većini pjevača koje trenutno upošljava HNK u Zagrebu nego visoko tehnicirani belcanto stil pjevanja. Ali važnijim se čini to što je razumijevanje estetike i poetike takve modernističke partiture sasvim sigurno bliskije i jednostavnije izraziti današnjoj generaciji pjevača i umjetnika, od stilski i emocionalno udaljenije umjetnosti 19. stoljeća.

    Uz uzus iskrenosti interpretacije, uvjerljivosti, koja, da bi je se postiglo u interpretaciji glazbe ranijih stoljeća, iziskuje krajnju studioznost, tehničku besprijekornost, pa čak i psihološki odmak i pokušaj uživljavanja u emocionalni svijet kakav je mogao biti svijet Carmen, Mimi, Tatjane, tu je i pitanje kako, kada se postignu ti preduvjeti, približiti taj svijet današnjoj publici. Kod Brkanovićeve partiture, kao i drugih modernističkih partitura, koje se nažalost rijetko postavljaju, jer ih gotovo redovito prate velika autorska prava, taj problem približavanja današnjoj publici puno je manji, ili ga uopće nema. Zato je u moru nekih u posljednje vrijeme polu-pogođenih i polu-promašenih repertoarnih izbora, ovaj izbor Brkanovićeva Ekvinocija pravi pogodak za zagrebački HNK. Sličan pogodak ostvario je i HNK u Splitu prije nekoliko godina, izvevši na scenu Hatzeova Adela i Maru, isto tako operu glazbenom i poetskom smislu blisku našoj publici, i izvođačima, koja će pokrenuti neke druge kotačiće i neke druge emocije od primjerice talijanskih, ruskih, francuskih ili njemačkih opera, ma kako one vrijedne bile.
    Hrvatsko narodno kazaqlište u Zagrebu: Ivan Brkanović, Ekvinocij, dir. Nikša Baza, red. Igor Pison
    Isto tako važno je naglasiti koliko je vrijedno upravo scenski postaviti operu, a ne koncertno, kako je to češće slučaj s hrvatskim operama. Primjer za to je upravo Ekvinocij, koji je prije sedam godina koncertno izveden u Koncertnoj dvorani Lisinski, ali smo koncertnom izvedbom tada mogli dobiti samo polovičnu ideju o vrijednosti te opere i neku naznaku kako bi dojam morao biti snažniji na sceni. To se i obistinilo, ponajviše vjerujemo zaslugom maestra Nikše Bareze, koji je ravnao i tom koncertnom izvedbom, i sada svjestan vrijednosti opere, postavio je scenski. Pod njegovim dirigentskim vodstvom svi su se izvođači maksimalno an ažirali što je rezultiralo zaista dobrom predstavom.

    Režija slovenskog redatelja Igora Pisona dala je drami, i osnovnim zadatostima u odnosima među likovima, određenu nadgradnju, omekšavši i pomalo osuvremenivši ženske likove, koji nisu tako samozatajni i nejaki kao što bi bili prije sto i više godina, odnos primjerice između majke Jele i sina Ive, je moderniji, ispunjen prijateljskom bliskošću između roditelja i djeteta. Likovi svaki ponaosob su dosta razrađeni, dalo se to razaznati u glumi pjevača, koja je ponekad bila manje ponekad više uspješna, ali uglavnom vrlo funkcionalna u cjelini izvedbe. U prvom redu, tu je vodeća uloga Jele, majke i žene koja hrabro, sa smiješkom na licu, nosi svoj težak život, da bi je događaji opisani u operi odveli preko ruba.
    Hrvatsko narodno kazaqlište u Zagrebu: Ivan Brkanović, Ekvinocij, dir. Nikša Baza, red. Igor Pison
    U gotovo ekspresionističkoj maniri Jelu je donijela Dubravka Šeparović Mušović. Arija Dubi, dubi kao najljepši pjevni ulomak opere, u njezinoj je izvedbi zazvučala misaono i duboko. Dijalozi, posebno oni s Nikom, krajnje britki, i puni snage koju taj lik izvlači iz vlastite patnje, a puni mekoće i nježne zaigranosti u odnosu sa sinom Ivom. Pjevački vrlo kvalitetna, i još važnije dramski i glazbeno prikladna izraza, možemo reći da je mezzosopranistica doista predvodila solističku postavu, onako kako je to i zamišljeno. Uz nju je izvrstan tenor Domagoj Dorotić u ulozi njezinog sina Iva bio muzikalan i snažno izražajani. Tek povremeno možda bilo je nekoliko neobuzdanih visokih tonova, u nadjačavanju se s burnim orkestrom. Pjevni snažan dramski glazbeni izraz nije uvijek pratio dovoljno aktivan scenski pokret, možda se treba malo više razmahati po sceni i tijelom bolje izraziti tu neizdrživu sputanost, tu sapetost koju nameću siromaštvo i tlačitelji u obliku bogataša koji upravljaju njegovim životom.

    Jedina velika operna uloga u Ekvinociju je uloga Jele. Sve ostale uloge manje su dramski razrađene, i ostvaruju se kroz dijaloge, duete i ansamble. Anica se razotkriva u dijalozima s Ivom, Jelom i Nikom. U izvedbi sopranistice Tamare Felbinger Franetović nismo je doživjeli tek kao mladu, plahu djevojku, koja je predodređena da postane žrtvom interesnog braka. U njezinoj izvedbi, posredstvom režije Igora Pisona, Anica sasvim jasno izražava svoj prijezir prema Niki, zrelost u odnosu s Ivom, hladnoću u odnosu s ocem Franom. Bojom glasa koja je varirala od jecajuće do teškog dramskog fortea, donijela je lik koji je zreliji i možda ne tako nježan i krotak kao što je originalno zamišljen. Lik Nika u ovoj režiji bio je u neku ruku čak nedovoljno prijeteći. Premda je bogat i moćan, režija prikazuje njegove slabosti, muči ga bolest, bori se sa svojim grijesima iz prošlosti.
    Hrvatsko narodno kazaqlište u Zagrebu: Ivan Brkanović, Ekvinocij, dir. Nikša Baza, red. Igor Pison
    Glasovno kvalitetan, razgovijetan, izražajan, vrlo određen i odmjeren glumački, bas-bariton Giorgio Surian donio je profinjeniju verziju grubog beskrupuloznog pomorca. Onu pravu mračnu neobjašnjivu zlovoljnu crtu operi, premda u manjoj ulozi, dao je bas Ivica Čikeš, kao kapetan Frano, tamnije reskije boje glasa, sasvim u skladu s morbidnim tonom uloge koju je tumačio. Jako dobra ostvarenja dali su solisti u manjim ulogama, Ozren Bilušić kao Vlaho Slijepi, nenametljiv, a opet scenski razrađen. Također i Anastasija Dikmikj, u maloj ulozi Kate, koja je odličnim nastupom zauzela više prostora i razigrala dramsku radnju. Odličan je bio i Tvrtko Stipić, u nježnom ribarskom napjevu koji uvodi u atmosferu drame, i provlači se u nekoliko epizoda svojim motivom, svaki put drukčije obojenim. Također odličan kao radnik Pavo bio je bas Robert Palić.

    Zbor Opere koji je pripremila Nina Cossetto, bio je točan, dobro artikuliran, iako ponekad pomalo blijed u boji. Posebno na početku scene oluje, mogao je biti malo puniji i prezentniji, tamniji i više prijeteći, što se moglo postići većim dinamičkim rasponima, ali sve u svemu jako dobro je funkcionirao, skladan najčešće kao usputna ili glazba atmosfere u partituri Ekvinocija. Zborska grupa u sceni oluje koja je imala parlato dionicu, bila je vrlo istaknuta i dojmljiva. Orkestar je jako dobro uspijevao izraziti olujni karakter partiture, sa stalno podignutim nemirnim tonom. Cijeli glazbeni protok opere, cijeli dojam do kraja određene, nabijene, cjelovite forme, zahvaljujući u prvom redu koncepciji maestra Bareze, bio je bez praznog hoda, pogođen u tempima, u izrazu, dramatičan i aktivan. Pauza je umetnuta netom prije prizora oluje, što je bilo donekle antiklimaktično. O postavljanju pauze ili njezinom izostavljanju, jer riječ je o ne predugoj operi, koja podsjeća pomalo na starije verističke opere, moglo bi se još razmisliti.
    Hrvatsko narodno kazaqlište u Zagrebu: Ivan Brkanović, Ekvinocij, dir. Nikša Baza, red. Igor Pison
    Režija Igora Pisona zanimljivo je donijela odnose među likovima i čak pomalo išla u nadgradnju likova, uvođenjem nekih specifičnih detalja u glumi i scenskom pokretu, koji je osmislio Leonard Jakovina. Izmještanje radnje iz originalnog vremena i prostora, u ovoj verziji to su devedesete godine, a mjesto radnje je benzinska crpka, možda je bilo nepotrebno, čak i pomalo nelogično, jer nismo mogli ne upitati se što rade pomorski kapetani na benzinskoj stanici, ali sve u svemu okvir, taj nehumani, tamni, limeno-staklenim stjenkama omeđen prostor, dao je znakovit pečat priči. Sumorna likovnost scene – scenografiju je osmislio Nicola Minssen – obojana zagasitim svjetlom, tusto zelenim, neonsko-sivkastim nijansama (oblikovatelj svjetla je Claudio Rojas Wettig) pojačala je osjećaj nemoći likova zatvorenih u sudbinski određenim situacijama. Kostimi koje je osmislila Evelin Arweck, bili su na granici ružnoga, možda nepotrebno.

    Ipak, unatoč nekim manjim zamjerkama, koje netko može imati na ovaj ili onaj aspekt ove predstave, njezina izvedba u cjelini je uspjela, štoviše svi prisutni imali su rijetku priliku doživjeti na sceni neku hrvatsku operu, osim Ere s onoga svijeta ili Nikole Šubića Zrinjskoga, i shvatiti da po pogledu naše operne umjetnosti ne moramo biti preskromni. Ekvinocij je opera koja bi mogla stajati i na pozornicama izvan Hrvatske. Snagu Vojnovićeva predloška, uostalom, uvidjeli su i skladatelji izvan Hrvatske, Slovenac Marijan Kozina, ali prvi zapravo Čeh, inače slavan dirigent koji je praizveo nekoliko Janačekovih opera, František Neumann, koji je svoj Ekvinocij skladao 1920, trideset godina prije Brkanovića. Usto Vojnovića je na umu, kada je razmišljao o operi, imao i Bersa, koji je, premda nije skladao Ekvinocij, čini se prenio na svoga studenta Brkanovića, nešto od mediteranske melankolije, koja ovu njegovu partituru čini tako privlačnom.

    © Zrinka Matić, KLASIKA.hr, 24. ožujka 2015.

Piše:

Zrinka
Matić

kritike