U Zagrebu je 9. ožujka 2015. umro dugogodišnji član Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu bas-bariton Boris Vajda. Umro je samozatajni umjetnik koji nikada nije sebe stavljao u prvi plan ali njegove su kreacije – u velikim, srednjim i malim ulogama – uvijek bile zapažene. Gotovčev Stanac, „glasovno voluminozan, a glumački upravo zaigran“, Fra Melitone u Verdijevoj operi Moć sudbine, „nenametljiv, fine pjevačko-scenske uvjerljivosti“ kojim je 2001. proslavio 45. obljetnicu umjetničkog rada, Crkvenjak u Puccinijevoj Tosci koji je godinama bio „vrhunska scensko-vokalna minijatura“, Rossinijev Don Bartolo u Seviljskom brijaču pa čak i Alapić u Zajčevom Nikoli Šubiću Zrinjskom, da spomenemo samo neke, i danas su živi u našem sjećanju.
Boris Vajda rođen je 2. veljače 1933. u Novskoj, a školovanje je završio u Zagrebu u kojemu je diplomirao solo pjevanje na Muzičkoj akademiji u razredu Lava Vrbanića. Još za vrijeme studija istaknuo se u akademskim produkcijama, na studentskim manifestacijama Svibanjske svečanosti te nastupima u glazbenim programima Radio Zagreba. Umjetničku karijeru počeo je kao grof Tomski u televizijskoj realizaciji Pikove dame Čajkovskog. Nastavio je nastupati u televizijskim snimkama opernih djela pa je bio grof Gil u operi Suzanina tajna Ermanna Wolf-Ferrarija, gospodin Fluth u Veselim ženama windsorskim Otta Nicolaija, Ramiro u Satu Španije Mauricea Ravela i drugima. Prvi stalni angažman dobio je 1961. u Zagrebačkom gradskom kazališu Komedija u kojemu je nastupao u operetama, komičnim operama i glazbenim igrokazima.
Stjecao je dragocjena scenska iskustva i ubrzo se potvrdio kao vrstan interpret u nizu vrlo uspjelih predstava toga zagrebačkog kazališta pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća: Pariški život i Lijepa Helena Jacquesa Offenbacha, Moskva Višnjevka Dmitrija Šostakoviča, Mjesec Carla Orffa, Grof Ory Gioachina Rossinija, Tajni brak Domenica Cimarose, Barun Trenk Srećka Albinija, Mala Floramye i Spli'ski akvarel Ive Tijardovića, Momci na brod Ivana pl. Zajca, Đerdan Jakova Gotovca, Ptičar Carla Zellera i mnogim drugima. Svakoj je ulozi pristupao s jednakim zauzimanjem i svaki je ostvareni lik obogaćivao ljepotom svoga glasa neobične, individualne, prepoznatljive boje, ujednačenog u svim položajima, pouzdanom muzikalnošću i dobrom pjevačkom tehnikom.
Vajdine uspjele kreacije u Komediji nisu mogle ostati nezapažene upravi zagrebačke Opere i godine 1969. on postaje njezinim stalnim članom. U obnovljenoj zgradi HNK-a počinje i njegova u punom smislu riječi operna karijera koja je trajala do odlaska u mirovinu 1991. godine. Tumačio je uloge baritona i bas-baritona. Zahvaljujući istančanom smislu za humor rado je i uspješno tumačio karakterne uloge, pogotovo komične, ali su mu dobro ležale i one u koje je mogao unijeti dio svoje tople i plemenite osobnosti. U njegov repertoar ulaze Figaro u Mozartovu Figarovu piru, Konzul u Puccinijevoj Madame Buteterfly, Schaunard u La Bohème, Krušina u Smetaninoj Prodanoj nevjesti, Levi u Zrinjskom, Leandro u operi Zaljubljen u tri naranče Sergeja Prokofjeva, Silvano u Verdijevu Krabuljnom plesu, Montano u Otellu, Govornik u Mozartovoj Čarobnoj fruli, Schlemil u Offenbachovim Hoffmannovim pričama, Moralès u Bizetovoj Carmen, Roucher u Giordanovu Andréu Chénieru sve do Leporella u Mozartovu Don Giovanniju i Donizettijevih Dulcamare u Ljubavnom napitku i naslovne uloge u Don Pasqualeu, u kojoj je bio „pravo osvježenje, odmjereno komičan, ni trenutka forsiran“ pa je pjevajući „sigurno i lijepo svojim ugodnim glasom donio cjelovito ostvarenje“. Vajda je ostvario i mnoge male uloge u operama Oluja Stjepana Šuleka, Borodinovu Knezu Igoru, Verdijevima Traviati i Rigolettu, Gotovčevima Morani (Mijo), Mili Gojsalića (Bimbaša) a pjevao je i Bana Zarubu u koncertnoj izvedbi Petra Svačića, bio je i Slijepac guslar u Adelu i Mari Josipa Htzea, te mnogim drugima djelima. Stasite pojave te ležernim, neusiljenim i simpatičnim nastupom bio je uvijek rado gledan i slušan što je prepoznavala publika i cijenila kritika. S ansamblom zagrebačke Opere nastupio je u velikim svjetskim opernim središtima: Tokiju, Osaki, Salzburgu, Pragu, Veneciji, Trstu, Moskvi, Ženevi, Ateni, Luxemburgu, Beču, itd.
Boris Vajda ostvario je u zagrebačkoj Operi pedesetak uloga, a njegovao je i koncertnu djelatnost. Godine 2001. dobio je priznanje Zlatno zvono Hrvatskoga društva glazbenih umjetnika. Zagrebačka će operna publika sa simpatijama pamtiti mnoge njegove kreacije, a u sjećanju će ostati i kao čovjek koji je uvijek s veseljem, velikom profesionalnošću i kolegijalnošću sudjelovao u radu svojega kazališta, emanirajući oko sebe pozitivnu energiju i dobri duh.
pripremila Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 13. ožujka 2015.
