Vrlo ste mlad, mislim najmlađi naš dirigent u punom radnom zamahu. Prihvatili ste se mjesta ravnatelja Opere u Splitu, što, usuđujem se reći, nije manje zahtjevno od položaja ravnatelja Opere u Zagrebu, s obzirom na opernu tradiciju grada. Kako danas gledate na taj izbor? Čini li Vam se dobrim potezom?
Kad se zbroje sve prednosti i nedostaci, mislim da je bio dobar. Prihvativši ga se, rekao sam intendantu Milanu Štrljiću: ukoliko osjetim da će moja profesija patiti, istog ću trena izabrati ono što sam izabrao u životu, a to je dirigiranje. Ono mi je najvažnije, to je moja profesija s kojom sam posve okupiran, kojoj se potpuno posvećujem. A što se tiče direktorskog mjesta, dogovor je bio takav da će to biti više umjetnički dio posla. Za ostalo sam imao producenticu gospođu Nadu Kuzmić, kojoj i ovom prilikom zahvaljujem na kvalitetnoj suradnji. Tako se radi i vani, postoji umjetnički i administrativni ravnatelj. Rijetko koji glazbenik, umjetnik može biti administrativni ravnatelj i baviti se financijama.
S obzirom da smo ove dvije godine imali nekoliko uspjeha – i na Splitskom ljetu i u sezoni, mogu biti zadovoljan postignutim. Ostvarili smo neke vrlo uspješne produkcije, publika je to prepoznala, dobili smo veći broj pretplatnika, povećali broj izvedaba i odigrali nekoliko, usudio bih se reći, vrlo kvalitetnih predstava. Nisam želio stvarati program koji će biti pristupačan samo publici, nego i pjevačima: Valentini Fijačko, Kirilu Manolovu, Ivici Čikešu, Tomislavu Mužeku, Boženi Svalini, Saši Jakeliću, Tereziji Kusanović, Žani Marendić Bučević, Boži Župiću. Okupio sam nekoliko mladih perspektivnih pjevača i mislim da je vrijeme da stasaju na ovim daskama. Rukovodio sam se željom da pružimo priliku mladim hrvatskim umjetnicima da se pokažu i iskažu. Može se dovesti stranog solista, ali on mora biti dva puta bolji nego naš pjevač. Zašto dovoditi stranca, ako imamo boljega našeg? Za nas je svakako poticaj kad nam dođe Inva Mula, Giorgio Surjan, Svetla Vassileva, Michele Crider – ali nemaju se čega sramiti niti Mužek u Faustu, Čikeš kao Filip Drugi u Don Carlosu, Fijačko kao Mimì u La Bohème, Kiril kao Simon u Simonu Boccanegri. Možemo biti sretni i ponosni da imamo takve umjetnike i trebamo ih što više iskoristiti.
I može Vam biti satisfakcija da ste svoje želje proveli u djelo. A iz kojih ste razloga sada odstupili s mjesta ravnatelja Opere?
Nije u pitanju nikakav sukob, ostavka ili odlazak iz kazališta nego dogovor s intendantom. Ostajem na umjetničkoj funkciji šefa dirigenta i Ravnatelja glazbenog programa Splitskog ljeta, a organizacijski dio posla preuzima nova ravnateljica opere Maja Žarković i na taj način ostaje mi više vremena za dirigiranje.
Slažem se s Vama da je dobar potez doći u uvjetno manje kazalište ali imati veći djelokrug rada, nego ostati u centru, Zagrebu, i zapravo tavoriti.
U Split sam došao na poziv intendanta Štrljića, jer je trebao dirigenta u kući, i na preporuku Mo Vjekoslava Šuteja koji je radio prvu premijeru u njegovu mandatu – Donizettijev Ljubavni napitak. Mo Šutej je mene i Tomislava Mužeka povukao u Split. Tako je nastala obostrana ljubav. Mi smo zavoljeli grad i ansambl koji ima veliku tradiciju, koji zna što je opera, a da ne govorimo o publici. Po meni je to pravi put, jer dirigirati dvije, tri predstave u sezoni, a ostalo vrijeme sjediti doma i u četiri zida učiti partiture, nema smisla. Treba raditi stalno s pjevačima, s ansamblom i dirigirati što veći broj izvedaba tijekom sezone. U narednoj sezoni radit ću Madame Butterfly, Cavalleriju rusticanu i Giannija Schicchija – to će mi biti ukupno dvadeset naslova u sedam godina, znači svake godine tri nova naslova. To je neprocjenjiva vrijednost i pravi put. Uostalom, u Splitu su radili naši veliki dirigenti Nikša Bareza, Šutej, Loris Voltolini, Ivo Lipanović i ostali su vezani uz ovo kazalište.
Na početku rada više ste bili usmjereni na koncertni repertoar nego na operu. Čini mi se da je sada prevladala opera. Jeste li je zavoljeli?
I više od toga. Zavolio sam je još za vrijeme studija u Zagrebu, a prije nisam imao prilike jer sam do osamnaeste godine živio u Zadru, u kojemu je nisam mogao gledati. Bila su to ratna vremena, Hrvatska je bila presječena i nije bilo lako doći u Split ili Zagreb. I inače sam sklon vokalno-instrumentalnim djelima. Tu su pjevači i zbor a ne samo orkestar, a to je zapravo sve što se u glazbi može dobiti. U operi dolaze i radnja i gluma, a spoj svega čovjeka ispunjava. Ne mogu zamisliti da onaj tko se bavi dirigiranjem može ne voljeti operu! Bavim se i simfonijskom i komornom glazbom i redovito surađujem sa svim hrvatskim orkestrima, ali kraljica svega je opera. Ona je najkompleksnija i najizazovnija. Stvaranje operne produkcije vrlo je zahtjevan i kompleksan posao, od rada na partituri prije početka pokusa, preko posebnih pokusa s pjevačima, orkestrom i zborom do završnih skupnih pokusa i izvedbe.
Mislim da se mladi dirigent koji ispeče zanat u operi može svime baviti. Ako se bavi samo simfonijskom glazbom i onda prijeđe na operu, bit će mu puno teže. S operom se stječe spretnost. Osim poznavanja cjelokupnog rada ansambla, zbora i orkestra, treba dobro poznavati sve pjevačke probleme. Rad s pjevačima vrlo je složen. Nije dovoljno samo razumjeti tehniku nego i način na koji razmišljaju, dirigent ih mora osjetiti i pomoći im. On je taj koji motivira, koji spaja, koji pravi simbiozu, koji ujedinjuje, koji povezuje. Pjevačima nije lako, njihov je instrument najljepši ali i najosjetljiviji i najzahtjevniji i trebaju podršku, a najveća im je podrška dirigent. Shvatio sam najvažnije: dirigent mora sve voditi, a pjevači moraju osjetiti da su slobodni, ali istodobno, dok misle da su slobodni i da mogu raditi što hoće, dirigent sve drži u rukama. Pobornik sam posvemašnje preciznosti i potpunog pridržavanja notnog teksta i to zahtijevam i od pjevača. Tražim da pročitaju sve što se u partituri može pročitati, da znaju što govore, da svaka nota bude na svome mjestu, a onda slijedi otkrivanje onog što ne stoji u partituri, a bit je svega – muziku.
Biti mladi daroviti pjevač, zapravo je krasno. Svi se trude oko vas i htjeli bi izvući sve što misle da nosite u sebi, vode vas. Ali kako je biti mladi dirigent, stupiti pred ansambl od stotinu i pedeset ljudi i očekivati da vas slušaju i slijede? Kako se osjećate kad stanete za pult i držite sve u svojoj ruci?
Prije svega, ansambl podržava mlade ljude ako vidi da su talentirani i daje im podršku. Ali ne zaboravimo, nitko ne može pregaziti vrijeme koje je potrebno da se stekne određeno iskustvo i upoznaju sve zakonitosti koje vladaju u operi. Primjerice, dok ste u orkestralnoj rupi, morate čuti u svakom trenutku pjevača, kontrolirati količinu zvuka orkestra da ne pokrije pjevače i zbor, osjetiti koliko kasni zvuk kad je pjevač u samoj dubini pozornice, ako je zbor raspoređen po cijeloj pozornici, morate znati kako ćete ga uskladiti. To je pitanje iskustva. Prvi sam put sa 23 godine stao za pult HNK-a u Zagrebu u Traviati. Imao sam novu Violettu – Antoniju Borošu, i de facto jednu orkestralno-režijsku probu. Prvih sat vremena bio sam potpuno izbezumljen, orkestar mi je bio prejak, na sceni pola toga nisam čuo, nisam znao gdje sam. Ali kad je došla izvedba, prepustio sam se onome što osjećam i nastojao pružiti najbolje što sam u tom trenutku mogao dati. Možda su najljepši trenuci kada doživite tijekom izvedbe i nakon nje nešto što ne možete opisati, a što je zapravo muzika, i to nas hrani. U svijetu punom ljubomore i taštine drži nas ta ljubav i želja za objedinjavanjem ljepote koja se dobiva spajanjem zvuka orkestra, zbora i pjevača. To je naša privilegija i mi to tako moramo shvatiti i prihvatiti kao veliku obvezu. Mladi dirigent mora shvatiti da je to poziv i da taj poziv treba iskoristiti. Glazba je nepresušno vrelo, permanentno istraživanje i uvijek nosi nešto novo.
Puno je lakše stati pred pult sa 45 godina, ali prvi put sa 45 godina – past tense, gotovi ste. Dirigenti startaju većinom od tridesete, jer je to ipak kompleksan posao. Treba proći dosta toga dok se počne dirigirati. Mnogi kažu da za dirigiranje nije potrebna škola, ja mislim da jest, ne samo zato da naučite tehniku. Moraju se naučiti druge glazbene forme potrebne da bi se dirigent mogao izgraditi i imati ozbiljan pristup partituri. Treba poznavati glazbene vještine poput harmonije, kontrapunkta, poznavanja stilova i glazbenih formi, povijesti, čitanja s lista, čitanja partiture, treba izvrsno vladati klavirom, to je vrlo važno. Morate biti u stanju otpratiti cijelu operu s pjevačem. Tako bolje upoznajete operu, a i vladate pjevačima.
Stariji dirigenti obično kažu da ima djela kojima se pristupa nakon što se već steklo veliko iskustvo da bi ih se moglo iznijeti u svoj njihovoj sveobuhvatnosti. Navode primjer Beethovenove Devete simfonije. U operi bi i Don Carlos mogao pripadati takvim djelima. Drugi, pak, kažu: zašto ne bi mladi čovjek dao svoje viđenje takvog djela. Kakav je Vaš stav prema tome? Što mislite, kada treba početi pristupati kompleksnijim djelima?
Slažem se da za neka djela treba proći vrijeme. Don Carlos jest izuzetno kompleksna opera, a jedan od najtežih elemenata jest dobivanje forme. Svi mnogobrojni solisti imaju važnost i svi, od Glasa s neba do Filipa, moraju biti i glasovno i glumački besprijekorni. Besmisleno je ako svi elementi nisu zadovoljeni. Svaki lik je kompleksan i u glazbenom smislu i dramski. Don Carlos zahtijeva ozbiljan intelektualni literarno-glazbeni pristup. A što se tiče ranog otkrivanja Carlosa, ne smatram da je prerano – radio sam već Aidu i Simona Boccanegru, a te dvije opere imaju sličnosti s Don Carlosom u kompleksnosti. Ipak, ne bih rekao da je rani Verdi, tzv. latinska trilogija Rigoletto, Traviata i Trubadur, ili Nabucco ili Lombardijci, jednostavniji. Po meni, možda su čak i teži.
Čini mi se da je lakše poskliznuti se u Traviati nego u Don Carlosu. Donizetti Ljubavni napitak, Verdi Traviata ili Don Carlos, Puccini La Bohème, Manon Lescaut a sada Madame Butterfly. Što je teže?
Za dirigenta ništa ne smije biti teško ukoliko se ozbiljno posveti partituri. Svaka partitura ima svoju težinu, enigmatična je i izazov je otkriti sve njezine čari. Naravno, verizam je iznimno težak, u smislu objedinjavanja, preciznosti, usklađivanja, balansiranja scene i orkestra. Nije dovoljno samo brinuti se za pjevače i od njih dobiti pravu puccinijevsku frazu, nego je vrlo teško dobiti pravu puccinijevsku boju orkestra. U tome je Puccini veliki majstor. A Verdijeva trilogija i Donizetti? Puccinijeve su partiture komplicirane u pogledu odnosa tempa, gustog orkestralnog sloga iz kojega se moraju izvući i najsitniji detalji, puno je agogičkih promjena i treba nastojati da sve promjene (tempa, dinamike, metrike) budu prirodne, baš onako kako ih je Puccini zamislio i u tom pogledu je zahvalan kompozitor jer je svaku svoju zamisao zabilježio u partituri, bilo da je riječ o akcentu ili staccatu na jednoj noti ili gdje treba biti stol na sceni… Po meni, još je teža jednostavnost trilogije ili Donizettijevih, Rossinijevih, Mozartovih opera. Trilogija, Rigoletto napose, toliko je kompleksna jer je jasna, jednostavna, logična. I najmanja fraza, od četiri, osam taktova ima početak i kraj i logičan protok. Pjevaču je potrebno najmanje godinu dana da mu Rigoletto uđe u glas i tek tada počinje stvarati lik jer iz predstave u predstavu stječe iskustvo, uočava i ispravlja pogreške i nadograđuje ulogu. Kako je neopisivo teško postići ljepotu, jednostavnost i nevinost pjeva Gilde u ariji Caro nome! Koliko treba umješnosti da se donese karakter i lakoća pjevanja Vojvode! A da ne govorimo o samom Rigolettu! Ali nisu zahtjevna samo ta tri glavna lika, svaki je i najmanji lik zahtjevan i jednako bitan da bi se postigla prava zaokruženost.
Zašto se kaže da je Mozart najteži? Jer je najjednostavniji. Ako uspijete postići tu jednostavnost, preglednost, jasnoću forme, preciznost i usto u svemu tome slobodu izraza, tek tada možete biti zadovoljni. Zbog toga je najvažnije odmah u početku postići preciznost i vrlo jasan pristup partituri: treba znati da je četvrtinka – četvrtinka, osminka – osminka, poznavati tekst, znati gdje počinje fraza i gdje završava, gdje je piano, gdje forte, gdje je veliki luk, da bi se objedinila cijela opera i dobila glazbena forma, a onda treba pronaći optimalan tempo i osjetiti partituru u sebi. I kad osjetiš slobodu interpretiranja, možeš biti zadovoljan. Put do toga je trnovit. Isto je kao kad pjevač kaže „Otpjevao sam Zaccariju, Jaga, Violettu, došao je treći čin a nisam osjetio umor, leži mi, u glasu mi je, nemam nikakvih problema.“ To je nešto. Isto je kad dirigirate primjerice La Bohème ili Straussovu Elektru, Salomu ili druge komplicirane forme, i osjetite da je sve skladno, povezano; tada možete biti zadovoljni. A vjerujte mi, barem što se mene tiče, proći će još vremena i vremena dok ću biti zadovoljan. Neću biti nezadovoljan u smislu da sam deprimiran, ali itekako imam na čemu raditi.
Ove se godine obilježava 150. obljetnica Puccinijeva rođenja, pa ćemo se njemu vratiti. Čini mi se da ga dirigenti puno vole.
Puccini je predivan. Iskren je, jasan, ulazi u realnost. On je apsolutno sve što je htio zapisao u partituru i zbog toga me nerviraju redatelji koji namjerno izbjegavaju Puccinijeve zahtjeve u partituri i ne poštuju sam siže da bi na taj način bili originalni. Nisam protiv moderne režije koja ima smisla i koja poštuje sadržaj već se svim silama borim protiv nelogičnosti i površnosti, mijenjanja partiture, raznoraznih nepotrebnih skraćivanja, ubacivanja... Jer, ako je itko znao što hoće, ne samo u glazbenom i dramskom pogledu nego i u scenografskom, to je bio Puccini. Ne znam osobu koja ne voli Puccinija. Njega se ne može dirigirati indiferentno. Ili ga treba dirigirati onako kako treba ili je bolje ne dirati ga. Treba mu prići otvorena srca i potpuno poštovati notni zapis. Nema straha od Puccinija, postoji samo strah od samoga sebe. Jer Puccini oslobađa, razveseljava, produhovljuje. Nadam se da ću u svojoj karijeri dirigirati sve Puccinijeve opere, naravno i što više Verdijevih. A onda će doći vrijeme njemačkih opera, Wagnera i Richarda Straussa, čemu se veselim. Kad sam se usavršavao kod Kazushija Ōna u Karlsruheu, gdje je on bio Generalmusikdirektor, spremao je Salomu i Parsifala te obnovu Lohengrina. To me zagolicalo. Nije radio s idealnom podjelom uloga, kakva je primjerice u Bayreuthu, to nije bio top kakav bi želio, ali taj mi je glazbeni jezik bio vrlo zanimljiv. Ipak, za Wagnerove opere treba odrasti. Sa 25 godina ne može se dirigirati Ukletog Holandeza ili Lohengrina. Može se, ali da biste ga shvatili, treba odrasti i ući u taj posve nov svijet. Strauss je još korak dalje. Treba imati vremena za pripremanje tog pravca, razumijevanje, da bi ga se moglo interpretirati.
U Splitu kažu da ste vrlo strogi i zahtjevni. Je li to istina?
Ne znam što bi trebale značiti te dvije riječi. Jednostavno imam ozbiljan pristup partituri. Ne namjeravam reći: hajdemo se veseliti, idemo napraviti predstavu. Put do toga je mnogo teži. Treba najprije doći do skladateljevih zamisli, poštovati njegove namjere, ono sadržano u partituri treba izaći van. Operu neki shvaćaju ležerno, a ona to nikako nije. Neki pjevači misle da je dovoljno otpjevati lijepu frazu bez obzira na krivi ritam, dinamiku, tempo, bez razumijevanja. Takav im način razmišljanja samo šteti. Ako žele napraviti karijeru pravog umjetnika s velikim poštovanjem i publike i kolega, treba ispuniti ono što je rekao Robert Schumann: točno, lijepo, zanimljivo. Ali prvo krenimo od osnovnog, napravimo formu, strukturu, pozabavimo se razumijevanjem partiture.
Kad mi pjevač kaže: „To je tako lijepo, ja to tako osjećam“, odgovaram mu: „Što osjećaš? Osjećaš ono što Verdi ne osjeća. Je li on tako napisao? Nije. Dakle, najprije poštuj ono što je Verdi napisao, pa ćemo onda dalje razgovarati.“ Prvenstveno se to odnosi na recitative koji se često površno shvaćaju i kojima se ne posvećuje toliko vremena i pažnje koliko arijama. Nisam toliko strog da vraćam pjevače i mučim ih do iznemoglosti, kao neki dirigenti, ali ne mogu podnijeti nelogičnost. Mogu pjevača i pustiti da otpjeva na svoj način ukoliko je to logično, ali ukoliko nije, dužnost mi je ukazati na pogrešku i na obostrano zadovoljstvo pronaći pravi put k rješenju. Površno pristupanje nije dobro i ne prolazi izvan naših granica, jer svaki ozbiljni teatar prije svega traži ozbiljnost pristupa. Vidjeli ste Željka Lučića u Nabuccu – precizan je, vrlo muzikalan, lijepo frazira, dobro izgleda na sceni, dobro interpretira. Ne mogu ni ja u ovom trenutku još postići sve što osjećam, zato treba iskustva, ali treba tome težiti i tim putem ići, pa će i to doći.
Kakvi su Vam planovi?
U sezoni 2008/2009. dirigirat ću dvjema premijerama, Madame Butterfly u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci u režiji Dore Ruždjak, te Cavallerijom Rusticanom i Giannijem Schicchijem u HNK-u u Splitu u režiji Ozrena Prohića. Također imam i koncerte u ciklusima Zagrebačke filharmonije (Puccini Messa di Gloria) i Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije, Rossinijevo djelo Stabat Mater u Splitu, gostovanje u Finskoj s Kuopio Symphony Orchestra i u Češkoj s Češkim nacionalnim simfonijskim orkestrom u Smetana Hallu u Pragu, koncerte sa Zadarskim, Splitskim i Varaždinskim komornim orkestrom, Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, uglavnom ispunjena sezona.
Moram Vas na kraju upitati – a to pita i zagrebačka publika – kakav je Vaš odnos sa zagrebačkom Operom? Zašto Vas nema češće?
Zagrebačka Opera mi je u srcu, jer sam u njoj prije sedam godina debitirao. Do sada sam u njoj dirigirao reprizne izvedbe opera Traviata, Trubadur, baleta Ščelkunčik, jedan koncert i dva Nabucca. Drago mi je tamo dirigirati i vrlo rado ću se odazvati ako me pozovu, a na direkciji je da vidi jesam li im potreban ili ne.
© Marija Barbieri, KULISA.eu, 11. rujna 2008.
