Što je uistinu moderna režija moglo se vidjeti u upravo fenomenalnom uprizorenju Dvorca Modrobradog Béle Bartóka u ciklusu Metropolitan u Lisinskom. Naravno, Bartókova jednočinka, nastala na libreto njegova prijatelja filmskog kritičara, pjesnika i pisca Béle Balázsa (1884-1949), temeljena na francuskoj narodnoj priči o silovitom bretonskom plemiću Gillesu de Raisu (1405-1440) i njegovoj ženi koja pokušava izbjeći sudbinu svojih prethodnica, umjetnički uobličena u bajci La Barbe bleue (Modrobradi) Charlesa Perraulta (1628-1703) za redatelja je neobično zahvalan ali i vrlo zahtjevan siže. I kad mu pristupi velemajstor kakav je ravnatelj Varšavske nacionalne opere Mariusz Treliński uz suradanju izvrsnih majstora – oblikovatelja rasvjete Marca Heinza i oblikovatelja videoprojekcija Barteka Maciasa i ništa manje uspješnih scenografa Borisa Kudlicke, kostimografa Mareka Adamskog uz sudjelovanje koreografa Tornasza Wygode – nastaje velika predstava, vrhunac spoja ideje, mašte i realizacije.
Treliński je ponudio vlastito viđenje remek-djela mađarskog simbolizma (s malo drukčijim završetkom nego što smo navikli), s nevjerojatnim pretapanjima tajni zaključanih vratiju i onome što je iza njih, s bogatstvom boja-simbola i s istančanim odabirom boja kostima: zelenog i bijelog za Juditu i crno-bijelog večernjeg odijela Modrobradog. U tom režijski i scenski izvanrednom, upravo filmskom odvijanju radnje, s vječitim propitkivanjem muško-ženskih odnosa, dominantni su bili izvrsni protagonisti: ruski bas-bariton Mihail Petrenko i njemačka sopranistica (ili mezzosopranistica?) Nadja Michael. Potpuno oprečni u igri: suzdržan, monumentalan u stasu i glasu, Petrenko, s neobično sugestivnim pogledom i sa škrtim ali krajnje djelotvornim kretnjama, i Nadja Michael koja se upravo razdavala u pokretu u neprekidnom uzaludnom pokušaju da dopre do Modrobradog. Posve je prirodno da su postigli takvu scensku nadmoć jer su i pjevački bili suvereni, gospodari nimalo jednostavna Bartókova glazbenog jezika. Prema očekivanju sjajan metropolitanski orkestar pod vodstvom Valerija Gergijeva bio je ravnopravan sudionik u slikanju ove scenske poeme velikog mađarskog skladatelja.
Prvi dio večeri, posljednja opera Petra Iljiča Čajkovskog, naravno, ne može izdržati usporedbu s Dvorcem Modrobradog. Jolanta ulazi u red manje uspjelih ostvarenja velikog ruskog skladatelja iako nesporno sadrži i nekoliko uistinu lijepih stranica. No ta priča o slijepoj princezi kojoj je ljubav potaknula želju za svjetlošću što joj je vratilo vid teško da se može ustaliti u repertoaru. Valja priznati da ju je iznijela Anna Netrebko našavši u njoj pjevački i likovno upravo idealnu ulogu za svoj vokalno-scenski potencijal. Njezin partner, danas jedan od najtraženijih tenora u svijetu, Poljak Piotr Beczala svesrdno joj je pomagao svojim vokalnim i scenskim angažmanom, dok je blijed i neizražajan ostao Jolantin otac, kralj René Ilye Bannika, suhoparan u glasu i neizražajan u glumi. Bitno bolji bili su Elchin Azizov kao maurski liječnk Ibn-Hakia, Matt Boehler u ulozi Bertranda i Aleksej Markov kao Robert. No kolikogod se svi trudili – uz manji udio kao uvijek pouzdanog zbora i manjih solističkih uloga – nisu mogli udahnuti trajan kazališni život toj partituri.
Redatelj je pokušavao naći tanke niti poveznice između ova dva izabrana djela i to je prikazao i u nekim detaljima. No rukavica samo na desnoj ruci Modrobradog imala je značenje dok je ona na desnoj ruci kralja Renéa ostala nemušta. Korišten je geometrijski oblik prizme, ali dok su ravne linije u Dvorcu Modrobradog djelovale kao simbol dvaju paralelnih životnih pravaca koji se nikada neće susresti, u Jolanti su uglavnom bile tek oznaka prostora. Doduše u obama djelima simbolizirale su i zatvoreni prostor, iz kojeg će Jolanta ipak uspjeti izaći. Treliński se i u Jolanti trudio da zanimljivim pristupom ispriča priču kojoj nedostaje čvrsta dramaturška okosnica, ali teško je mogao postići više. Ovako je cjelokupni rezultat prihvatljiv zahvaljujući ponajprije nadasve uvjerljivoj Anni Netrebko. Konkurencija s Bartókovim remek-djelom bila je prevelika!
No u cjelini bio je to uvijek dobrodošao dragocjen prozor u svijet.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 25. veljače 2015.
