Prvo razdoblje sustavnog djelovanja Hrvatske opere završeno je 1889. i tako je završilo Zajčevo ravnanje njome. No time nije završila njegova skladateljska karijera.
Armida
U drugom sustavnom djelovanju Opere od 1894. do 1902. praizvedeno je nekoliko Zajčevih opera i opereta. Dana 21. studenoga 1896. praizvedena je Armida, opera u četiri čina za koju su libreto napisali August Harambašić i Stjepan Miletić s temom iz mletačke povijesti. Armidu, Genesiovu kćer, pjevala je Leonija Brückl. Genesio, dvorjanik Marija, grofa delle Colonne, bio je Ernesto Cammarota. Grofa Marija pjevao je Bogdan Vulaković a dužda Tita Barberiga (nije li to Agostino Barbarigo koji je vladao od 1486. do smrti 1501.?) Edo Aschenbrenner. U svojem Hrvatskom glumištu Miletić piše da su „sve 'grozote' romantičnih zločina u njoj poredane. I kako se čin zbiva u Mlecima, „pak je već time bio skladatelj prinukan da piše više talijansku nego li hrvatsku operu. Ipak pokazuju mnoge strane partiture genij glazbotvorčev, kojim se Hrvatska s pravom ponosi. Dakako čar svoje 'Lizinke' (koju smo skoro zatim na novo izvodili) skladatelj nije u 'Armidi' natkrilio.“ Miletić zaključuje što bismo mi i danas trebali imati na umu: „Kako je s imenom Zajčevim usko skopčano i ustrojenje hrvatske opere i sav naš noviji glazbeni pokret, bio bi samo odraz dostojne pošte, da naše glumište jedne sezone iznese čitav kronologijski ciklus Zajčevih opera. Tada bismo istom vidjeli kako smo bogati!“ Tako Miletić onda. A mi danas?!
Pri kraju drugoga sustavnog razdoblja djelovanja zagrebačke Opere na libreto književnika, prevoditelja i zagonetača, prvog predsjednika upravo osnovanog, 1900., Društva hrvatskih književnika, Ivana Trnskog (1819-1910) Zajc je skladao operu u dva čina Primorku. Praizvedena je 5. listopada 1901. uz dramu Suton Ive Vojnovića. Dirigirao je Nikola Faller a redatelj je bio Arnošt Grund. Uloge su tumačili Ernesto Cammarota, Klementina Pleschner, Edo Aschenbrenner, Emil Burian, Ivan Rašković i Marija Glivarec.
Opere i operete
U razdoblju kad je Opera drugi put ukinuta, od 1902. do 1909, izvedene su četiri Zajčeve opere i operete. Tri su bile na njemačke tekstove. Jednočinka Noć u Kairu (Eine Nacht in Kairo) na libreto Carla Arnolda praizvedena je 27. travnja 1904. u prijevodu književnika Ferde Millera (1853-1917), koji je bio dramaturg Kazališta od 1899. do 1901. godine. Dirigirao je Nikola Faller, režirao Václav Anton a glavne su uloge pjevali operetni prvaci brat i sestra Zvonimir i Marija (Micika) Freudenreich, sam Anton i omiljena Irma Polak uz sudjelovanje Toše Lesića. Komična opera u tri čina Mali divljan (Der kleine Wildling) na libreto Richarda Genéea praizvedena je 23. studenoga 1905. u prijevodu Ferde Millera. Dirigirao je Nikola Faller, redatelj je bio Arnošt Grund a među brojnim izvođačima bili su Irma Polak, Marija Freudenreich, sam Grund, Václav Anton i Franjo Krampera. Opereta u tri čina Nihilistica (Die Nihilistin) na tekst Wilhelma Otta praizvedena je 12. prosinca 1906. u prijevodu Ferde Millera. Dirigirao je Nikola Faller, režirao Václav Anton a glavne su uloge pjevali Irma Polak, Marija Freudenreich, Grund, Anton, Franjo Krampera i Đuro Prejac.
Praizvedba opere u tri čina na libreto Stjepana Širole Seoski plemić bila je 3. listopada 1908. Dirigirao je Nikola Faller, redatelj je bio Arnošt Grund a među brojnim izvođačima bili su Đuro Prejac, Tošo Lesić, Grund, Irma Polak, Krista Župančić, Micika Žličar i budući prvi dramski tenor Opere Stanislav Jastrzebski. U novouspostavljenoj Operi praizvedena je 16. prosinca 1911. opera u jednom činu Oče naš, za koju je libreto napisao književnik i jezikoslovac, budući (od 1921. do 1926.) intendant Kazališta Julije Benešić (1883-1957). Dirigirao je Srećko Albini, režirao Đuro Prejac a izvođači su bili operni prvaci Anka Horvat, Jan Ouřednik, Irma Polak i Tošo Lesić. Oče naš je izveden u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku 1. listopada 1919. godine.
Prvi grijeh
Mnogo ranije, još 1892., političar, dramatičar i putopisac, potpredsjednik Hrvatskog pjevačkog društva Kolo, Franjo Arnold (1847-1911) zamolio je Zajca da napiše neko veće djelo u narodnom stilu, kao oratorij ili alegoričnu operu koje bi društvo moglo izvesti. Zajc je odmah pristao uz uvjet da mu se dostavi prikladan libreto. Arnold je zamolio mladog i već priznatog pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića koji je rado pristao. Tako je počela suradnja buntovnog pjesnika i dvostruko starijeg smirenog i iskusnog skladatelja i nastao je Prvi grijeh. Je li Zajc prvotno zamislio Prvi grijeh kao operu ili oratorij? Označio ju je kao glazbeno-pjevanu oratorijsku dramu. Njegova koncertna praizvedba bila je tek 25. travnja 1907. godine.
Može se pretpostaviti da je Zajc pristao na koncertnu izvedbu jer je Opera tada bila ukinuta. No, njegova je želja ipak bila da se djelo izvede scenski i ono je tako izvedeno u proslavu njegova osamdesetog rođendana 18. rujna 1912. kao „alegorična opera“ u vrhnskoj izvedbi prvih solista Opere među kojima su bili Stanislav Jastrzebski, Mira Korošec, Marko Vušković, Irma Polak i drugi pod ravnanjem Srećka Albinija.
Djelo se nije zadržalo u opernom repertoaru, ali se koncertno izvelo nekoliko puta pa tako i 1982. u povodu 150. godišnjice skladateljeva rođenja u sklopu 13. Dana hrvatske glazbe koji su bili njemu posvećeni u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu pod ravnanjem Vladimira Kranjčevića uz suradnju Akademskog zbora Ivan Goran Kovačić, Zagrebačke filharmonije i solista Ivanke Boljkovac, Zrinka Soče, Marijana Jurišića, Marije Klasić i Miroslava Živkovića. Djelo je izvedeno u redakciji Borisa Papandopula.
Prvi grijeh sjajan je primjer scenskog oratorija koji potvrđuje Zajca kao majstora operne scene. Književno vrijedan tekst pružio mu je mogućnost izvrsne glazbene karakterizacije likova i bogato vladanje orkestralnim bojama. Vokalne dionice belkantistički su tretirane i vrlo zahtjevne. Bilo kao nositelj radnje ili kao komentator zbor ima važnu ulogu. Zajc, glazbeni dramatičar, razvija bogate gradacije u orkestru koji dovodi do efektnog finala. No zbor je ipak prilično jednolično tretiran, iako se osjeća i neki moderniji zvučni sklop.
Rudari
Svoju posljednju operu I minatori ossia La dea della montagna (Rudari ili Planinska boginja), kako svjedoči njegov učenik, muzikolog i skladatelj dr. Božidar Širola, Zajc je skladao za izvedbu u milanskoj Scali – ali ona nije održana. Uprava Scale je prema ustaljenom običaju tražila da skladatelj sam snosi troškove izvedbe, a 66-godišnji Zajc nije se mogao u to upustiti. Djelo je završio početkom veljače 1899. godine.
Opera je nastala na libreto talijanskoga proznog pisca, pjesnika i novinara, socijalista Ferdinanda Fontane (1850-1919), koji je napisao mnogo libreta, uglavnom za danas nepoznate skladatelje, ali među njima i dva za prve opere Giacoma Puccinija, Le Villi i Edgar. Fontana je imao fantazmagoričan kazališni osjećaj koji je razvidan i iz njegova prvog libreta za Puccinija, Le villi, i Rudara. Libreto obrađuje legendu o srdžbi planinske boginje i njezinoj osveti zbog toga što rudarev sin nije izabrao očevo zanimanje. Zajc je skladao atraktivnu operu, melodije se pretapaju jedna u drugu i temelje se na načelu belkanta pa dvije glavne uloge Elisa i Ulle zahtijevaju vrhunske pjevače. No nije se mogao oteti utjecaju Wagnera i njegove reforme pa radnja teče kontinuirano, bez zastoja, i nema prave arije. Opera je skladana u jednom dahu, u luku koji karakterizira dobra operna ostvarenja i potvrđuje Zajčev istančan osjećaj za formu. Djelo raste, glazba postaje bogatija i sadržajnija i vrhunac postiže u finalu. Zajc je operu, naravno, skladao na talijanskom jeziku kojim je savršeno vladao.
Naš istaknuti dirigent i skladatelj Pavle Dešpalj pripremio je Rudare ili Planinsku boginju za koncertnu izvedbu opere u sklopu Večeri na Griču 1983. godine i tada je nastala radijska snimka. Solisti su bili Viktor Bušljeta, Ante Mijač, Ivanka Boljkovac, Vladimir Ruždjak, Sabira Hajdarević i Marija Klasić. Sudjelovali su zbor i Simfonijki orkestar tadašnje Radiotelevizije Zagreb.
Dolaskom Ivana Zajca u Zagreb počelo je sustavno glazbeno djelovanje u Hrvatskoj. Svojim cjelokupnim radom kao skladatelj, ravnatelj Opere, pjevački pedagog, organizator glazbenog života, Zajc je obilježio puna četiri desetljeća koja čak nazivamo Zajčevom erom. Bio je neobično plodan autor. U njegovu golemom opusu od 1200 djela zastupljene su sve glazbene vrste, ali je ponajprije bio vokalni, kazališni skladatelj. Njegovo značenje u razvoju hrvatske glazbe nemjerljivo je.
U vrijeme kad je u Hrvatskoj vladala potpuna glazbena stagnacija, stvorio je Hrvatsku operu sa suvremenim repertoarom i svojim je djelovanjem kao učitelj pridonio suzbijanju diletantizma koji je dotad cvjetao. A to provesti nije bilo ni lako ni jednostavno. U devetnaest godina ostvario je prilično velik repertoar. Pogotovo kad je riječ o djelima njegova omiljenog skladatelja – Giuseppea Verdija. Od trinaest Verdijevih opera koje je do danas izvela zagrebačka Opera, devet je on uvrstio na repertoar, jedno (Otella) Nikola Faller, a tri Krešimir Baranović. I nakon 1939. tri četvrt stoljeća zagrebačka Opera nije uvrstila na repertoar nijedan novi Verdijev naslov! Nije se dotaknuo Wagnera ni velikih ruskih skladatelja, vjerojatno ocijenivši da to s postojećim snagama ipak ne bi mogao realizirati. Uzme li se u obzir da je praktično krenuo ispočetka, zadivljuje kako je s tako malenim ansamblom sve to uspio. No ne valja smetnuti s uma da je desetak od devetnaest godina u ansamblu imao dva umjetnika – Josipa Kašmana i Giovannija Battistu De Negrija, obojicu na samome početku karijere, kojima je pomogao da se razviju na putu svjetske slave. Naposljetku, pod njegovim ravnanjem karijeru je počela i velika Milka Trnina.
Ivan pl. Zajc umro je 16. prosinca 1914. doživjevši buđenje novih snaga koje će hrvatsku glazbu dovesti na visoku umjetničku razinu, na kojoj je ona danas.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 16. veljače 2015.
(nastavlja se)
