Lizinka
S Nikolom Šubićem Zrinjskim završilo je zanimanje Ivana Zajca za povijesnu tematiku. Okrenuo se običnom životu i 12. studenoga 1878. predstavio je svoju novu „veselu romantičnu operu“ Lizinku. Skladao ju je imajući na umu mogućnosti svoje mlade primadone, koloraturnog soprana Marije Prikril (1859-1944) i svoga sjajnog tenora Ivana Denegrija (1850-1924), budućega velikog Giovannija Battiste De Negrija, tada na početku karijere. Libreto za tu operu napisao je prozaist i dramatičar Josip Eugen Tomić (1843-1906) vrlo vješto se okoristivši pripovijetkom Vlastelinka kao seljanka Aleksandra Sergejeviča Puškina. Publika je djelo primila vrlo dobro, a kritika je ustvrdila da je „od svih Zajčevih opera najoriginalnija, najdotjeranija i najvećma jedinstvena“ i dodala: „Veselo-romantična, ili tzv. igraća opera to je pravo polje prevrijednoga našega skladatelja – za tu vrst opere ima sve vrline koje mu osiguravaju odličan uspjeh. To je njegova plodnost i inventivnost, to su lake i umiljate melodije, to je fina i duhovita radnja.“
Lizinka je puna raspjevane glazbe u sretnom kontrastu prštave lakoće i sentimentalne pjevnosti. Zanimljivi su folklorni odjeci slavenske glazbene duše koji Zajca mnogo više približavaju estetici ilirizma nego što mu se priznaje. Izvrsno su ocrtani likovi zaljubljene Lizinke i njezina oca, uvrnutog anglomana Grigorija Muromskog, njezine vragoljaste sobarice Naste i njezina dragog, dobroćudnoga kmeta Vasilija, uštogljene guvernante Mrs Jackson, patrijarhalna oca vlastelina Berestova i njegova sina Aleksija, do komičnog jockeya Muromskog, Igora. U središtu pozornosti je Lizinka kojoj je Zajc dao izvrsnu koloraturnu ariju. Lizinka je izvedena sedamnaest puta, ponovno je postavljena na scenu u novoj zgradi 1898. godine i pala u zaborav. Zahvaljujući zauzimanju Zorana Juranića koji je pronašao partituru, orkestralni materijal i klavirski izvadak – što je sve trebalo uskladiti jer se u međuvremenu mnogo toga mijenjalo – načinio redakciju, priredio djelo za izvedbu i njime dirigirao na premijeri u Narodnom kazalištu „Ivan Zajc“ u Rijeci 4. studenoga 1989. godine. Lizinku je 15. veljače 2003. premijerno izvela i Opera Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu.
Tvardovski
Nakon Lizinke Zajc je 11. svibnja 1880. „pri sjajno razsvjetljenom gledalištu u slavu dvadesetpetgodišnjice hrvatskoga skladatelja i ravnatelja hrvatske opere“ predstavio svoju novu operu – Tvardovski, kako piše na programskoj cedulji, a u Zajčevu rukopisu i popisu skladbi, Pan Tvardovski. Bila je to 25. godišnjica izvođenja prve Zajčeve opere La Tirolese u Milanu. Zajc je Tvardovskog označio kao „veliku operu u pet čina“. Libreto je napisao Josip Eugen Tomić. Naslovnu ulogu povjerio je Ivanu Denegriju, a ulogu Kaške Matildi Lesić. Opera se izvela samo šest puta. Možda bi djelomice krivac za mlak prijam bio i sadržaj iz poljske književnosti, prema povijesnom romanu Jòzefa Ignacyja Kraszewskog (1812-1887) i baladi slavnoga pjesnika Adama Mickiewicza (1798-1855). Priča je to o nekoj vrsti poljskoga Fausta koji je sklopio savez s đavlom i prodao mu dušu, koju je kritičar Obzora čak nazvao „kobnim i pogibeljnim predmetom“. Zajc je operu skladao na brzinu pouzdajući se u svoj talent i zanatsku vještinu, pa kao i u mnogim njegovim drugim operama nalazimo, kako piše isti kritičar „svagda divnih inspiracija, zanositih glasbenih misli, preliepu i pomnu instrumentaciju, toliko s druge strane moramo žaliti, da u njih vazda ima i takovih pritruna, koj miriši po negotovu, po hrapavu, koj kvari utisak cielosti“.
Zlatka
Zajc je zanemario sadržaje iz drugih književnosti i na libreto pisca, pjesnika i publicista Augusta Harambašića (1861-1911) „glasbotvorio“ je svoj 61. opus „hrvatsku pučku operu“, Zlatka, praizvedenu 7. ožujka 1885. Glavnu ulogu opet je povjerio Mariji Prikril, Vračara je bila Matida Lesić, a Janka je pjevao novi tenor poslije odlaska Ivana Denegrija u svijet – Stevan Deskašev (1855-1921). Nakon sedam predstava Zlatka je pala u zaborav, a zahvaljujući maestru Zoranu Juraniću tek se 1992. ponovno izvela. Juranić je djelo izvadio iz arhivske prašine i napravio redakciju partiture da bi ta „Zajčeva usnula ljepotica“ sa sadržajem iz Slavonije i slavonskim pučkim pjesmama i plesovima rehabilitirala Zajca kao nacionalnog skladatelja. Zajc je u tome djelu uspio izraziti jednostavnost slavonskih folklornih citata i plemenitost glazbeno-nacionalnih ideja prema uzoru na Bedřicha Smetanu i Antonina Dvořáka. Maestro Juranić nazvao je Zlatku „mali Zajčev slavonski 'Ero'“ koji „svojom prostodušnom jednostavnošću i veseljem na najljepši način slavi pobjedu duha nad strahotama razaranja“. Ansambl Opere Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku pripremao ju je za izvedbu u vrtlogu ratnih razaranja i ona je nakon premijere 7. srpnja 1992. „u ruševinama osječke pozornice“, kako kaže Mo Juranić, trijumfalno krenula pozornicama Zagreba (11. srpnja), Rijeke, Pule, Varaždina, Čakovca, Pečuha i nekoliko se desetljeća zadržala na repertoaru osječke Opere. Opera HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci uvrstila ju je na repertoar deset godina kasnije, 19. studenoga 2002., u sklopu 10. Zajčevih dana.
Gospođe i husari
U libretu označena kao „vesela glasbena drama“, a na programskoj cedulji kao „šaljiva opera“, komična opera u tri čina Gospodje i husari, nastala prema šaljivoj igri istaknutog poljskog autora, grofa Aleksandra Fredra (1793-1876) na libreto Josipa Eugena Tomića, Zajčev opus 593. praizvedena je 13. listopada 1886., naravno, pod skladateljevim ravnanjem. Okupila je gotovo sve soliste na čelu s Marijom Prikril, Matildom Lesić i Stevanom Deskaševim. Radnja se odigrava godine 1778. na velikom imanju nekog majora u Poljskoj. Kritičar Narodnih novina napisao je u povodu praizvedbe: „Glasba je melodijozna i ako je njezino težište više u orkestru nego na samoj pozornici. Ima ipak i za pjevače dražestnih melodijah u obilju. Mora se osobito spomenuti ouvertura.“
I Gospođe i husari nestali su iz repertoara, a vratili se tek 1982. godine u koncertnoj izvedbi odlomaka, a zatim i u scenskoj izvedbi na premijeri 22. siječnja 1983. u zagrebačkom Gradskom kazalištu Komedija s naslovom Gospoje i husari pod ravnanjem Veseljka Barešića u režiji Vlade Štefančića.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 19. siječnja 2015.
(nastavlja se)
