Nakon triju nedovršenih opera nastalih nakon Bana Legeta – Branković, Čengić-aga i Master John – Zajc je 4. studenoga 1876. predstavio zagrebačkoj publici treću operu s povijesnom tematikom – Nikolu Šubića Zrinjskog. Bio je to velik dan u povijesti hrvatske opere i cijele hrvatske kulture, dan slavlja za 44-ogodišnjeg maestra. Vrlo dobar libreto sastavio je pjesnik Hugo Badalić (1851-1900) prema tragediji Zrinyi njemačkoga dramskog pisca Theodora Körnera (1791-1813), kojom je 4. listopada 1834. otvoreno staro Stankovićevo kazalište na Gornjem gradu. U svom libretu Badalić je više od 3000 Körnerovih stihova skratio na jedva tisuću i uporabio stihove Franje Markovića za završni „U boj, u boj“. Badalićev tekst je sažetak najvažnijih sadržajnih elemenata Körnerove tragedije, naravno, uz jedan ispravak: Körner je svoje junake prikazao kao mađarske vitezove, a oni su zapravo Hrvati, i Badalić se držao te povijesne činjenice.
Hrvatski ban, grof Nikola IV. Zrinski – rođen oko 1508. u gradu Zrinu, herojski poginuo 7. rujna 1566. braneći Siget koji je opsjedala mnogostruko brojnija turska vojska pod zapovjedništvom Sulejmana Veličanstvenog – jedna je od najpoznatijih i najslavnijih ličnosti hrvatske povijesti. Njegovi preci bili su bribirski knezovi Šubići. Godine 1322. Mladena Šubića porazio je hrvatsko-ugarski kralj Ludovik (Ljudevit) Anžuvinski i oduzeo mu dio posjeda u sjevernoj Dalmaciji sa sjedištem u Ostrovici. Zauzvrat dao je obitelji utvrđeni grad Zrin na padinama Zrinske gore, i 30. srpnja 1347. Juraj III. Šubić postaje Juraj I. Zrinski. Prezime Šubić više ne upotrebljava. No Badalić je svojemu junaku ostavio prezime Šubić, a postao je Zrinjski prema Körnerovoj tragediji
Priču o tragičnoj pogibiji Nikole IV. Zrinskog kod Sigeta koja je zadivila cijelu Europu Zajc je označio kao „glasbenu tragediju u tri čina“. Zrinjski i jest romantična povijesna tragedija s reljefno profiliranim likovima i odlično postavljenim masovnim prizorima, s raspjevanom melodikom, ponekad u najčišćem belkantističkom stilu, ponekad s primjesom narodnog melosa. Svugdje se osjeća skladateljev istančan ukus za boje romantičarskog orkestra i osjećaj za luk cijelog djela. Vrlo vješto Zajc je izrazio sukob između dvaju svjetova: turskog koji „pali sela i gradove ruši u prah“ i hrvatskog koji brani ta sela, gradove, svoja ognjišta. Opera je postigla golem uspjeh zahvaljujući izboru sižea, dobro sastavljenom libretu i jasnom profiliranju likova.
U operi dominiraju Zrinjski, ali Sulejman veličanstveni s veličanstvenim prizorom smrti stoji mu uz bok. Jelena nije tip naivne djevojke koji prevladava u našim operama, nego ima svojstva ponosne kneževe kćeri koja se želi izboriti za svoju ljubav. Eva je heroina, ali i majka. Lik Velikog vezira Mehmeda Sokolovića pruža razne mogućnosti u odabiru glasa, a sporednom liku liječnika Levija Zajc je podao mnogo lijepe glazbe. Uopće, u tom je djelu Zajc sretno spojio talijansku belkantističku tradiciju Giuseppea Verdija na kojoj je odnjegovan i slavenski, hrvatski melos.
Glasoviti romanopisac i kazališni kritičar August Šenoa pisao je u časopisu Vienac 11. studenoga 1876: „Dne 4. studenog čusmo napokon u našem kazalištu operu 'Nikolu Zrinjskoga' od Ivana pl. Zajca. Ne nalazimo dosta rieči, da javimo svoju radost, što je to novo glasbeno djelo domaćega skladatelja po jednoglasnom sudu kritike i obćinstva sretno uspielo. Zajc je doživio na taj dan liepu slavu, i to neka mu bude zadovoljština za one neprilike, za gdjekoju neprijazan, koju je možda od gdjekoga doživjeti imao. Obćinstvo pozdravljalo ga je pravom burom, orkestar i „Kolo“ posvetiše mu krasne vience, od strane praških Hrvata dobio je brzojavnu čestitku. 'Nikola Zrinjski' bijaše u našoj glasbenoj umjetnosti glasan klik 'E pur si muove'.“
U Hrvatskoj pozornici od 4. studenoga 1926., tiskanoj u povodu pedesete godišnjice praizvedbe opere, zapisano je sjećanje dugogodišnjeg dirigenta i ravnatelja zagrebačke Opere Nikole Fallera (1862-1938) koji je kao gimnazijalac iz Varaždina te večeri bio nazočan praizvedbi. Faller je umjetnički put započeo kao korepetitor i Zajčev pomoćnik. „Publika elegantna, svi u bijelim toaletama. Sve zamuknu kad pokojni Zajc dodje k pultu, metnuo na desno svoju burmuticu, razumije se da je prije prve battute izvukao iz svog redengota poznatu veliku plavu maramu. Introdukcija i prve dvije slike prodje bez osobitosti, ali poslie zakletve u trećoj slici nastalo je neopisivo oduševljenje, aklamiranje i pljeskanje. Zajc i solisti pojavili su se na pozornici nebrojeno puta, bilo je cvieća, vienaca i letaka sa galerije. Ja sam stajao medju zagrebačkim djaštvom u stajaćem parteru, te su oni svog profesora latinskog, grčkog i hrvatskog jezika, svog dragog i milog Hugu Badalića, komu smo kasnije dali nadimak Vuglić takodjer nebrojeno puta izazivali. Nakon predstave oduševljena mladost, u koju sam se onda i ja brojio, otpratili smo lovorom ovjenčanog maestra do njegove kuće u Visokoj ulici. Put je bio kratak, ali zato aklamacije duže.
Solisti i zbor, pojačan 'Kolom' i 'Merkurom', izvrsni. Zajc poznavao je svoje ansamble, i svakomu je za registar njegova glasa napisao partiju. Zrinjskoga za Ljubljančanina Josipa Nollija (1841-1902), koji je bio neka vrsta tenor-baritona te se zato i ta partija kreće u visokim položajima, u kojima je Nolli upravo briljirao. Evu za diku naše stare daščare, nenadoknadivu Matildu Lesićevu, Jelenu za umiljatu Slovenku Milku Gerbič-Danešovu. Alapića za Josipa Kratohvila, koji je kasnije i Sulejmana preuzeo, Juranića za Franju Gerbiča, Sulejmana za Josipa Chlostika, koji je posjedovao ogromnu basurdu i gore i dole. Sokolovića za Čeha Josipa Kompita, a konačno Levija i Timoleona za Václava Antona (1852-1917), našeg nezaboravnog i nenadomjestivog redatelja i komičara – ti bijahu svi prvorazredni. Orkestar mi se vanredno svidio, jer do onda nisam drugo čuo nego varaždinsku gardu. To je prvi put u Zagrebu da se je pojavio i domaći balet, te je Ivona Freisinger bila naša tadašnja Fromanica. Last, not least, inscenirao je operu sjajno pokojni naš redatelj i osnivač slave svog prezimena Josip Freudenreich (1827-1881).“
Nikola Šubić Zrinjski trajno je zasjeo u repertoar zagrebačke Opere. Zrinjskoga je nakon Nollija povremeno pjevao Josip Mirski, a Juranića novi sjajni tenor Ivan Denegri / Giovanni Battista De Negri (1850-1924). Za njega je Zajc skladao novu veliku ariju Juranića na početku druge slike koju je prvi put izveo na predstavi 27. rujna 1879. Tu ariju više nitko nije izvodio do novijeg vremena Miljenko Đuran u HNK-u u Osijeku. Na obnovi opere 7. studenoga 1882. naslovnu ulogu preuzeo je pravi nasljednik Josipa Nollija, vrstan talijanski bariton Pietro Vespasiani.
Prvo razdoblje stalnog djelovanja zagrebačke Opere bližilo se kraju. Uzdrmana potresom 9. studenoga 1880. kazališna zgrada s vremenom je postala nepogodnom za izvedbu velikih opernih djela, i posljednjom predstavom, zapravo opernim koncertom 31. svibnja 1889. Opera je prestala djelovati. Ivan pl. Zajc prestao je biti njezinm ravnateljem.
Potreba za izgradnjom nove kazališne zgrade postajala je sve većom. Opereta je i dalje djelovala. Tri Hreljanović / Fallerove operne stagione 1891, 1893. i 1894. pokušavale su ispuniti opernu prazninu. Opera je ponovno ustrojena i počela djelovati 16. listopada 1894. upravo predstavom Zajčevog Nikole Šubića Zrinjskog. Naslovnu ulogu pjevao je novoangažirani član Opere, češki bariton Emanuel Kroupa (1857-1924). Bilo je to za vrijeme intendanture iznimne ličnosti u cijeloj hrvatskoj kulturi, Stjepana Miletića (1868-1908). Izvrsne naobrazbe, dobar poznavatelj teatarskih prilika u Europi, jednako zainteresiran za dramu i operu, a ustrojio je i balet, visoke kulture i širokih pogleda, a uz to i iz bogate obitelji, Miletić je uložio sve svoje veliko znanje i bogatstvo da bi hrvatsko kazalište posve približio europskom i doveo ga na visoku profesionalnu razinu. Za njegove, nažalost, samo četverogodišnje intendanture sam car Franjo Josip otvorio je 14. listopada 1895. novu veliku krasnu kazališnu zgradu, djelo bečkih arhitekata Ferdinanda Fellnera (1847-1916) i Hermanna Helmera (1849-1919).
Prilog ansambla toj proslavi bio je scenski prolog Slava umjetnosti koji je napisao Miletić a uglazbio Zajc, u kojemu su sudjelovali prvaci Drame. Slijedila je osma slika Zrinjskog. Kroupi su se u glavnim ulogama pridružili prvi sopran Opere Leonija Brückl (1857-1827) i češki tenor u angažmanu u Zagrebu Rikard Hofer (1866-1921). Isti umjetnici sudjelovali su u prvoj izvedbi Nikole Šubića Zrinjskog u novoj zgradi 22. listopada 1895. U prvoj knjizi svojih dramaturških zapisa Hrvatsko glumište (1894-1899), objavljenima 1904. u Zagrebu, Miletić je napisao kako su drugi dan novine pisale da je Kroupa „u opće najbolji Zrinjski bio, koji je u nas pjevao, što je i maestro Zajc potvrdio“. Dalje je pisao da je „Kroupa ovog hrvatskog bana izvrsno karakterizovao, bio je to herojski karakter, sav prožet plemenitim rodoljubljem“ i dodao „kako se može reći da nam je ovaj pjevač – koji je uz to vladao hrvatskim, kao svojim materinjim jezikom – tek u svojoj umjetničkoj interpretaciji razložio sve krasote ove partije“. Zrinjskoga je počeo pjevati i Bogdan Vulaković (1862-1919).
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 5. siječnja 2015.
(nastavlja se)
