Ivan pl. Zajc stigao je u Zagreb 1. veljače 1870. Uz veliku aktivnost koju će pokazati kao dirigent i učitelj, u Zagrebu će razviti i rijetko veliku energiju kao skladatelj i napisati gotovo tisuću opusa – od op. 234 do op. 1202. Među njima su opere: Mislav, Ban Leget, Nikola Šubić Zrinjski, Lizinka, Pan Tvardovski, Zlatka, Gospođe i husari, Prvi grijeh, Primorka, Armida i Rudari, operete, brojne kantate, pjesme i zborovi, koncertantna i komorna djela i radovi na svim područjima glazbenog stvaralaštva.
Mislav
Nakon devet mjeseci boravka u Zagrebu, 2. listopada 1870, Zajc je praizvedbom svoje romantično-povijesne opere ili, kako ju je sam označio, „izvorne narodne opere“ u tri čina, Mislav označio početak djelovanja Hrvatske opere. Nastala je na libreto književnika, kasnije profesora na Sveučilištu u Zagrebu Franje Markovića (1845-1914). Marković je nadahnuće našao u narodnoj priči Dobra djeca iz tada tek objavljene zbirke slavenskih narodnih priča češkog pjesnika i etnografa Karola Jaromira Erbena (1811-1870). Zajc je operom sam dirigirao, a naslovnu ulogu povjerio je 20-ogodišnjem Josipu Kašmanu (1850-1925) koji će poslije postati jedan od najvećih svjetskih baritona. Druga dva stupa Zajčeva ansambla bili su mezzosopranistica iznimne nadarenosti i lijepoga glasa Matilda Lesić (1845-1909) i na praškome Konzervatoriju školovan tenor Fran Gerbič (1840-1917). Opera se izvela devetnaest puta. Potkraj godine Mislav je prikazan u Privremenom kazalištu u Pragu kao sedmo Zajčevo djelo izvedeno u tome gradu. Naime, od 1868. do 1871. praška je publika u istome kazalištu doživjela izvedbe i drugih Zajčevih djela: Momci na brod, Lazaroni iz Napulja, Put u Meku, Otmica Sabinjanki, Mjesečnica i Boissyska vještica.
Prema redoslijedu nastanka Mislav je šesta od ukupno devetnaest Zajčevih opera. Radnja opere, prve koju je Zajc skladao na hrvatski libreto, događa se u 6. stoljeću u takozvanoj Velikoj Hrvatskoj i obrađuje sukob Hrvata s Avarima. Uvertira je naknadno skladana iz glazbenoga gradiva opere. Mislav nije opera istaknutih solističkih brojeva – osim lijepe romance Rusane – no obiluje lijepim skupnim prizorima u kojima se ističu sola dubokih muških glasova. Ima u njemu melodija s narodnim prizvukom, instrumentacija je izražajna, likovi su lijepo glazbeno karakterizirani, atmosfera pojedinih prizora zaokružena. U djelu ima provodnih motiva, što je posve u skladu s razvojem glazbene drame. Zajc se koristi kvartetima muških glasova, što je prilično rijetko u cjelokupnoj opernoj literaturi. U velikom arapskom prizoru postigao je orijentalni ugođaj, što mu poslije nije uspjelo u Zrinjskom. Naravno, djelo ima i nedostataka, ponajprije nedovoljno razrađen naslovni lik i jedini ženski lik Rusane. No ima elemenata koji daju naslutiti da bi skladatelj možda krenuo drugim putem da je imao više vremena posvetiti se isključivo skladanju.
Zaslugom maestra Mire Belamarića koji je dobrim dijelom sredio tu nepravedno zaboravljenu partituru, uz sudjelovanje Zbora i Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije Mislav je u koncertnom obliku izveden u sklopu Večeri na Griču 27. lipnja 1991. Ponovno je izveden u minimalnoj izmjeni solista 4. siječnja 1992. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. Dana 2. listopada 1995. na scenu ga je postavio ansambl Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku.
Ban Leget
Dana 16. ožujka 1872. Zajc je zagrebačkoj kazališnoj publici predstavio izvornu narodnu operu u tri čina Ban Leget na libreto književnika i liječnika Ivana Dežmana (1841-1873) koji je povijesnu temu preuzeo iz djela De regno Dalmatiae et Croatiae oca hrvatske povijesne znanosti, Ivana Lučića ili Luciusa (1604-1679). U njemu je našao priču o slavnome kralju Prelimiru, njegovu bratu Krešimiru te Krešimirovu sinu Stjepanu, koji je nakon očeve smrti postao kralj cijele Hrvatske i Bosne. Stjepan je imao nezakonita sina Legeta, hromog na obje noge, koji nakon ženidbe s djevojkom Lovicom dobije sedmoricu sinova i zajedno s njima vladaše zemljom. Dežman se poslužio i epskom poemom Bogatstva i uboštva splitskog kasnobaroknog pjesnika Jerolima Kavanjina (1641-1714). Radnja se zbiva u drugoj polovini 10. stoljeća u Trebinju. Na praizvedbi je naslovnu ulogu pjevao omiljeni Zajčev pjevač Josip Kašman. Sudjelovali su Matilda Lesić i Fran Gerbič.
Ni Ban Leget nije cjelovito uspjelo djelo unatoč neprijepornoj melodijskoj ljepoti koja ga krasi. Osobito manjkav je treći čin koji traje tek desetak minuta. Stoga je opera nakon praizvedbe i sedam izvedaba doživjela nekoliko prerada, uglavnom neuspješnih. Najprije ju je za izvedbu 1917. obradio Zajčev učenik, skladatelj i muzikolog, Božidar Širola (1889-1956) izbacivši mnogo Zajčevih odlomaka smatrajući ih „neizražajnima“, dodao nove i, kako kaže veliki poznavatelj Zajčeva opusa, dirigent Zoran Juranić, „takvo je nasilje urodilo pseudowagnerijanskim bastardom lišenim svih temeljnih i autohtonih odrednica Zajčeva glazbena idioma“. Kritika je bila nezadovoljna Širolinim proizvoljnim preinakama. Jedine je pohvale dobio protagonist, veliki Josip Križaj. Zanimljivost te izvedbe gledano današnjim očima jest da je u njoj sudjelovala rumunjska sopranistica Viorica Ursuleac, buduća slavna svjetska interpretkinja likova Richarda Straussa, tada na početku karijere.
Krešimir Baranović prihvatio se 1931. nove obrade djela i, prema Juraniću, „pokazao mnogo više zanatske vještine ali i slično nerazumijevanje Zajčeve ekonomske instrumentacije pa je ukrasio partituru novim instrumentima“ i podao joj novu zvučnost. Za radijsku snimku opere 1966. Zvonimir Bradić nastavio je tim putem i još više se udaljio od Zajčeva izvornika. Za novu radijsku snimku nastalu 1984. operu je priredio njezin dirigent Pavle Dešpalj. Sudjelovali su Zbor i Simfonijski orkestar tadašnje Radiotelevizije Zagreb, a glavne su uloge tumačili Ferdinand Radovan, Marina Jajić, Franjo Petrušanec, Ivanka Boljkovac i Vinko Paić. U operi se ističu odlomci sprovod bana Stjepana iz prvoga čina, prožet realističkom tragikom, koji Mo Juranić smatra „antologijskim, dostojnim najljepših stranica ruskog opernog realizama, i izvrsna arija Margite iz drugoga čina. Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci priredilo je 8. listopada 1993. scensku izvedbu opere pod ravnanjem Zorana Juranića.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 29. prosinca 2014.
(nastavlja se)
