Razigrana mladost

Kazalište Mala scena, Zagreb: Ivan pl. Zajc, Momci na brod, dir. Zoran Juranić, red. Snježana Banović

• 
  
  Značenje Ivana pl. Zajca za Hrvatsku operu neupitno je, ali je upitno kako mu se odužujemo. Ne bi se moglo reći da su se hrvatska nacionalna kazališta pretrgla da mu odaju dužnu počast, a ne znam kad bi se ona ustrojila i bi li ih uopće bilo bez njega. Tako je obilježavanje stote godišnjice njegove smrti preuzeo Hrvatski radio i neke druge institucije a od scenskih ustanova samo Mala scena u suradnji s Muzičkom akademijom u Zagrebu. Zajc koji se odrekao bečke slave i bogatstva da bi došao u mali Zagreb i ondje iz ničega pokrenuo Operu, svakako je zaslužio više. Barem je svako nacionalno kazalište moglo uvrstiti u repertoar jedno njegovo djelo – osim Nikole Šubića Zrinjskog koji bi u optimalnoj izvedbi trebao stalno biti na repertoaru. Nekad, i ne baš tako davno, imali smo prilike doživjeti na sceni Ameliju, Zlatku, Lizinku, Mislava, Bana Legeta, Gospođe i husare, nažalost ne i Rudare, ali ta su vremena za nama. Svima su puna usta riječi o zaštiti nacionalnih interesa, a ne misle li pritom da je i njegovanje hrvatske kulture, u ovom slučaju glazbe, također nacionalni interes. Zanimalo bi me kakav bi odgovor naših nacionalnih Opera bio na pitanje zašto ne postave na scenu Rudare, koji su vrlo vrijedna glazba, a osim toga traju koliko i omiljene verističke jednočinke Puccinija, Mascagnija i Leoncavalla pa bi ih bilo lako uklopiti. No ostavimo lamentacije, tu smo gdje smo a veliko je pitanje gdje ćemo biti.
  
  Dakle, u tom smislu, pothvat Male scene gotovo je kapitalan. Mogao bi služiti kao putokaz. U obilju Zajčevih opereta koje nisu prezahtjevne a ugodne su za slušanje i gledanje, moglo bi se pronaći još takvih djela kao što su Momci na brod, npr. Boissysku vješticu (Viteška ljubav). One postavljaju upravo toliko zahtjeva na izvođače da ih studenti Muzičke akademije mogu s uspjehom izvesti, što su oni i učinili pod vodstvom zacijelo našeg najvećeg stručnjaka za opus Ivan pl. Zajca, dirigenta Zorana Juranića i redateljice Snježane Banović. Nedvojbeno je Mo Juranić svojom iskrenom ljubavi prema opusu velikog sugrađanina, naravno, uz golemo znanje, nadahnuo mlade umjetnike, prenio na njih onaj toliko potreban zanos bez kojega nema umjetničkog doživljaja i pažljivo ih vodio. A da bi im se još više približio uspješno je odigrao malu ulogu Komandanta fregate. Snježani Banović posebno dobro leže sadržaji s primjesom komike. Ona uspijeva razigrati ansambl i napetost zadržati do kraja. Nema praznog hoda. Ta razigranost nikada ne prelazi granicu, ostaje u mjerama dobrog ukusa pa se stvara dojam prirodnosti i neusiljenosti, a zamka pretjerivanja, u takvim sadržajima lako moguća, svedena je na minimum.
  
  Prostor Male scene svakako je premalen za klasičnu operetu, što se najbolje osjetilo po prezvučnosti orkestra. Komorni orkestar Muzičke akademije u Zagrebu (mentor prof. Jože Haluza) dobro je uvježban i dobro je svirao. Ne znam je li ga se moglo utišati, no prostor je datost i tu se ništa ne može učiniti. Mali prostor utjecao je i na soliste koji mu se nisu uvijek znali prilagoditi. Dok je Josip Čajko kao lučki kapetan tata Trifun djelovao vrlo komorno, Ivan Šimatović kao kadet Marko bio je puno prečesto preglasan. Maja Mužar kao Fabijanova kći Ema uspjela je postići pravu mjeru jačine tona. Tu su ulogu nekada tumačile dvije vrhunske pjevačice Marija (Micika) Freudenreich i Nada Tončić, što dovoljno govori o njezinoj zahtjevnosti. Maja Mužar ima kvaliteta koje valja još razviti. Ostale su uloge pretežno ili samo govorne pa se njihov domet zadržao na kvaliteti scenske komponente, kojoj su potpuno udovoljili njihovi nositelji, pa ćemo ih samo nabrojiti: Paulina Đapo (Bibiana), Stefano Surian (Robert), Marko Hergešić (Meštar Fabijan), Frana Marija Vranković (Konobarica) i Karla Ledić (Kuririca). I mali zbor dobro je ispunio svoju zadaću.
  
  Opereta se izvodi u prijevodu i obradi libreta Vladana Švacova, koji je radnju smjestio u ambijent nekog našeg lučkog grada u naše vrijeme što je olakšalo posao scenografkinji Dinki Jeričević i kostimografkinjama Dženisi Pecotić i Emini Kušan. One su iz minimum mogućnosti izvukle najbolje i odjenule izvođače u lake i nenametljive odjeće. Nešto je teže bilo koreografkinji Ljiljani Gvozdenović koja je na tom malom prostoru trebala činiti čuda. U vizualnoj komponenti izvedbe pomagali su im likovne oblikovateljice Klasja Habjan i Zita Nakić-Vojnović te fotograf Julio Frangen. U glazbenom dijelu Mo Juraniću pomagao je korepetitor Davor Kelić. Voditelji projekta (Muzička akademija) su Zoran Juranić i Vlatka Oršanić, a producentica Vitomira Lončar.
  
  Čestitke Maloj sceni u povodu 25 godina djelovanja i pohvala što je ispunila veliku prazninu predstavom koja se ugodno sluša i gleda, koja donosi radost i unosi dobro raspoloženje. Mladi umjetnici dali su sve od sebe (što će im u budućem radu biti od velike koristi), a iskusni vrsni voditelji dobro su ih i znalački vodili i pravilno usmjeravali. Bilo bi poželjno još takvih projekata! Doista, na mladima svijet ostaje.
  
  © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 22. prosinca 2014.

Piše:

Marija
Barbieri