Ivan Dragutin Stjepan pl. Zajc rođen je u Rijeci 3. kolovoza 1832. godine. Otac Ivan Nepomuk, podrijetlom Čeh Johann Zajitz, bio je vojni kapelnik 45. pješačke pukovnije. U Rijeku je došao iz Bratislave, i osim vrlo kratkog boravka u Zadru u njoj je ostao do smrti. Prvu solidnu glazbenu naobrazbu Zajc je stekao od oca. U kući se mnogo muziciralo i ubrzo je uočena dječakova prirođena glazbena nadarenost. Učio je violinu i glasovir. S dvanaest godina skladao je prve skladbe: Uvertiru u E-duru za glasovir i Concerto za violinu i glasovir. S trinaest je nastupio kao violinist na priredbi u riječkom kazalištu, s četrnaest je pokušao skladati prvu operu koju nije dovršio, sa šesnaest prvi kvartet i prvu skladbu za orkestar. Ali kad je završio srednju školu i želio steći višu glazbenu naobrazbu, naišao je na očev otpor. Otac je u njemu vidio budućeg odvjetnika. Ipak, na nagovor Zajčevih gimnazijskih profesora, popustio je i dopustio mu je odlazak u Milano. S partiturom svoje nedovršene opere Zajc se 1850. upisao na Konzervatorij. Kao učenik istaknutih talijanskih skladatelja i pedagoga Stefana Ronchetti-Montevitija (1814-1882), Laura Rossija (1810-1885) i Alberta Mazzucata (1813-1877), vrlo ozbiljno prionuo je studiju. O tome govore različita priznanja, nagrade i izvedbe njegovih djela. Diplomirao je nakon uspješne izvedbe opere La Tirolese (Tirolka) 4. svibnja 1855. na sceni Konzervatorija. Za nju je na diplomskom ispitu dobio prvu nagradu. Godine 1854. umrli su mu otac i mati.
Rijeka
Izrazito nadaren, nepresušne invencije i s velikim znanjem koje je stekao na uglednom zavodu, Zajc je dobio ponudu da postane dirigent u glasovitoj Scali. No vratio se u Rijeku i nakon očeve smrti preuzeo mjesto dirigenta i koncertnog majstora gradskog kazališnog orkestra, a nakon toga dobio je i mjesto nastavnika za gudačke instrumente u filharmonijskom institutu.
Zajc je znatno pridonio snažnom bujanju riječkih glazbenih zbivanja. U sljedećih šest vrlo plodnih godina radio je u glazbenoj školi i u Teatru civicu, te u Zbornoj crkvi, dirigirao, skladao, svirao i odgajao mlade glazbenike. U kazalištu je dirigirao djelima slavnih autora Verdija, Donizettija kao i nekim danas zaboravljenim operama. Godine 1856. na koncertu u kazalištu izvedeni su odlomci iz njegove opere Romilda, 1858. skladao je opere Adelia i Mesinska nevjesta. Godine 1860., 14. travnja, praizvedena mu je s velikim uspjehom opera Amelia, ossia il bandito (Amelija ili razbojnik) prema Schillerovim Razbojnicima za koju je sam napisao libreto. Skladao ju je dvije godine ranije, kao 26-ogodišnjak.
Amelia ili razbojnik bila je prva opera domaćega riječkog skladatelja, veliki događaj za grad i veliki Zajčev uspjeh ostvaren vlastitim snagama. Tisuću šesto gledatelja oduševljeno je ispratilo skladatelja. Burno je pozdravljen od sugrađana koji su ga poslije predstave sa zubljama ispratili do stana. Kritičaru praizvedbe libreto se nije svidio, ali je bio oduševljen glazbom za koju je napisao da je „neodoljiva i blista neobičnom ljepotom, cjelovitošću zamisli, dramatskom osjećajnošću i majstorskom orkestracijom“. Posebno je svečana bila izvedba 24. travnja u kazalištu okićenom zlatnim girlandama po svim ložama. Obožavatelji su skladali pjesme u maestrovu čast i darovali mu njegov litografski portret i zlatom optočen dirigentski štapić.
Zajc je Ameliju u hrvatskom prijevodu predstavio 28. prosinca 1872. zagrebačkoj publici. Jednu od glavnih uloga tumačio je budući veliki Josip Kašman. Opera je zatim pala u zaborav i tek se 22. studenoga 1996. u koncertnom obliku vratila u riječki teatar zahvaljujući zauzimanju dirigenta Zorana Juranića, velikog poznavatelja Zajčeva opusa. Tri godine poslije, 12. studenoga 1999. opera je postavljena na scenu pod ravnanjem Nade Matošević u režiji Petra Selema. Mladenačka Zajčeva opera zablistala je u pravom mladenačkom stilu, iznenađujuće zrele a istodobno zanosne i svježe melodijske ljepote, sjajno, prema svim zakonima belkanta vođenim glasovima, umješno tretiranim zborom i orkestrom – što sve odaje raskošan talent mladoga skladatelja i njegovu zanatsku sigurnost.
Zajc je u Rijeci proveo sedam godina. Mnogo je skladao pokazujući već tada brzinu i lakoću stvaranja koja ga nikad nije napustila. Potkraj njegova riječkog djelovanja, izveden je vaudeville I funerali del Carnevale (Sprovod karnevala), za koji je skladao scensku glazbu. Među mnogim djelima nastalima u Rijeci, od opusa 80. do 152. više ih je posvetio upravo svome gradu i sugrađanima. Jedan se valcer zove Die schöne Fiumanerin (La bella Fiumana – Lijepa Riječanka), drugi I Musicisti fiumani (Riječki glazbenici). Zatim je skladao Pobjedničku kvadrilju (Vittoria quadrille) i Fiumaner Marsche (Riječke koračnice). Ipak, ambicije i umjetnički probitak tjerale su ga drugamo. Rijeka mu više nije bila dovoljna, 15. travnja 1862. uputio je Magistratu dopis da je odlučio krenuti drugamo, 22. rujna održao je u kazalištu oproštajnu akademiju, a u listopadu odselio se s obitelji u Beč, grad bogata glazbenog života, s pet kazališta i vrlo omiljenom i cijenjenom operetom. Bio je prisiljen najprije se u njoj okušati, iako je želio biti operni skladatelj.
Beč
Bečom su tada vladale melodije Johanna Straussa, Carla Millöckera i Splićanina Franza von Suppéa. No Zajc se kao Giovanni von Zaytz ubrzo afirmirao pa su njegova djela vedroga glazbenog kazališta, Momci na brod, Fitzliputzli, Lazaroni iz Napulja i druga, a posebice Boissyjska vještica, stekla veliku popularnost.
Prva izvedba operete Momci na brod (Mannschaft am Bord) nastale prema slobodnoj obradbi jedne engleske priče J. L. Harrischa, u Carltheateru 15. prosinca 1863. svojim je golemim uspjehom odredila Zajčevu stvaralačku putanju i od njega učinila omiljenog operetnog majstora koji je dijelio slavu sa spomenutim skladateljima. Momci na brod jedna su od prvih i najviše izvođenih Zajčevih opereta od 26 koliko ih je napisao na njemačke i hrvatske tekstove. U Beču se izvodila pet punih sezona i doživjela više od 60 izvedaba. Jedan od braće Strauss, Eduard Strauss (1835-1918), napisao je prema motivima iz operete Quadrillu za klavir, objavljenu 1864. Zagrebačka publika upoznala ju je 1867. godine. Ansambl zagrebačkoga Gradskog kazališta Komedija uvrstio ju je u repertoar 1968. godine. Opereta se izvela u Krakovu, Bratislavi, Trstu i Londonu, a prema nekim izvorima partitura se čuva u British Museumu u Londonu. Zagrebačko kazalište Mala scena u suradnji s Muzičkom akademijom premijerno će izvesti operetu Momci na brod 16. prosinca u 19.30 sati. Dirigent je Zoran Juranić, redateljica Snježana Banović.
Dana 5. studenoga 1864. Zajc je bečkoj publici predstavio novu operetu Fitzliputzli oder der Teufelchen in der Ehe (Fitzliputzli ili vražičak u braku) na francuski tekst. Slijedili su Die Lazzaroni von Neapel (Lazzaroni z Napulja) na tekst Hansa Maxa (što je pseudonim baruna Päumanna), praizvedeni 4. svibnja 1865. Na tekst njemačkog pripovjedača Ericha Nessela skladao je operetu Die Nachtschwärmer (Noćno tumaralo) praizvedenu 10. studenoga 1866.
Spektaklopera, kako ju je skladatlj odredio, u tri čina Die Hexe von Boissy (Boissyska vještica), vjerojatno najbolje Zajčevo djelo iz bečkog razdoblja, nastala na tekst austrijskog pjesnika Karla Coste (1832-1907), praizvedena je 24. travnja 1866. također u Carltheateru. Skladao ju je za austrijsku sopranisticu Amalie Materna (1844-1918), koju je otkrio kao operetnu subretu u Grazu. Ona će kasnije postati glasovita wagnerijanka koju je Richard Wagner odabrao za Brünnhildu u Prstenu Nibelunga na prvim Bayreuthskim svečanim igrama 1876. i povjerio joj Kundry na praizvedbi Parsifala 1882. godine. Boissysku vješticu Zajc je predstavio u Zagrebu 1870. i ona se do 1915. izvela 59 puta.
Godine 1938. tadašnji ravnatelj zagrebačke Opere Krešimir Baranović povjerio je redatelju, dramatičaru, kritičaru i teatrologu dr. Marku Fotezu da prilagodi libreto ukusu suvremene publike kako bi se ta vrijedna glazba izvodila i u novije vrijeme. Nastala je tako Viteška ljubav koja je svoju prvu izvedbu doživjela tek 1953. u kazalištu Komedija pod ravnanjem Maksa Mottla sa solistima Melitom Kunc, Đanijem Šeginom, Marijanom Kunštom i Tugomirom Alaupovićem.
Slijedile su izvedbe dviju Zajčevih manje poznatih opereta: 3. travnja 1867. Das Rendesvous in der Schweiz (Sastanak u Švicarskoj), 14. rujna 1867. Das Gaugericht (Okružni sud) i 11. siječnja 1868. mnogo poznatije operete u jednom činu na Nesselov tekst, Nach Mekka (U Meku) koja će se već sljedeće godine izvesti u Zagrebu s Josipom Kašmanom kao tumačem lika Masili-bega. Slijedile su 21. siječnja 1868. Somnambula (u Zagrebu se izvodila kao Mjesečnica) te 25. srpnja 1868. Schützen von Einst und Jetztz (Strijelci od nekoć i danas).
Potkraj kolovoza 1868. Zajc je prihvatio mjesto kapelnika u Theateru an der Wien i 22. svibnja 1869. praizvedena je njegova opereta Meister Puff na Nesselov libreto. U osam bečkih godina izvedeno je jedanaest Zajčevih kazališnih djela, a izvedaba je bilo oko 140.
U Beču se Zajc povezao s hrvatskim krugovima – studentima Ivanom Dežmanom, Franjom Markovićem i Augustom Šenoom. Počeo je pisati skladbe na hrvatske tekstove – 1866. nastao je zbor U boj, u boj koji je kasnije uvrstio u finale opere Nikola Šubić Zrinjski. Sve je više osjećao pripadnost hrvatskoj sredini. Narodni zemaljski glasbeni zavod izabrao ga je 1867. za počasnog člana. Stupivši u Beču u krug Hrvata oko Hrvatskog akademskog društva Velebit, Zajc se našao u dvojbi, nastaviti graditi svjetsku slavu kao skladatelj opereta i glazbenih komedija u Beču ili preuzeti tešku i odgovornu dužnost prema svojoj domovini. Na nagovor tada najistaknutije osobe u hrvatskom političkom i kulturnom životu, đakovačkoga biskupa Josipa Jurja Strossmayera i na poticaj pjesnika Petra Preradovića, Ivana Trnskog i Augusta Šenoe odlučio se za ovo drugo. Godine 1869. imenovan je ravnateljem novoutemeljene Opere i ravnateljem glazbene učione Narodnoga zemaljskog glasbenog zavoda. Na prvoj je dužnosti djelovao do 1889. kada je Opera zbog ograničenih financijskih prilika prestala na neko vrijeme djelovati, dok je na školi bio sve do 1908. godine.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 15. prosinca 2014.
(nastavlja se)
