Strauss je na mjestu glavnog dirigenta, a zatim gostujućeg šefa-dirigenta u Kraljevskoj operi u Berlinu ostao do 1919. godine. Tada je pristao biti suravnatelj Bečke državne opere zajedno s Franzom Schalkeom. U Beču se sukobio s politikom Opere i 1924. se povukao. Počeo je sudjelovati u radu Salzburških svečanih igara koje je 1920. osnovao zajedno s Hofmannsthalom i Reinhardtom, koji je unio novu dimenziju u njemački teatar. S njima je surađivao Alfred Roller, čije je višegodišnje djelovanje u bečkoj, najprije Dvorskoj a zatim Državnoj operi unijelo revoluciju u scenografiju. Slijedeći ideje njezina velikog ravnatelja Gustava Mahlera o Gesammtkunstwerku (sveukupnom umjetničkom činu) i blisko surađujući s njim, Roller je scenskom oblikovanju dao mnogo veću važnost nego što mu se dotad pridavalo.
Žena bez sjene
Straussova suradnja s Hofmannsthalom nastavila se pod geslom „Nove ideje moraju tražiti nove forme“. Nastala je tako Die Frau ohne Schatten (Žena bez sjene), vrlo ambiciozan pokušaj spajanja bajke i alegorije, svijeta duhova i svijeta ljudi. Žena bez sjene – izvorna je Hofmannsthalova zamisao i puna je simbolizma. Žena bez sjene praizvedena je 10. listopada 1919. u Bečkoj državnoj operi pod ravnanjem Franza Schalkea. Carica je bila Maria Jeritza, Lotte Lehmann tumačila je ulogu Barakove žene. Richard Mayr bio je bojadisar Barak, a cara je pjevao najveći norveški dramski tenor Karl Aagard Ǿstvig (1889-1968). To je najdulja, a prema mišljenju mnogih i najbolja Straussova opera. Veliki majstor simfonijskih pjesama svoje je majstorstvo orkestracije još jedanput potvrdio. Opet je skladao tri dojmljiva ženska lika i jedan muški namijenjen baritonu, ali u toj je operi istaknuto mjesto dobio i tenor.
Intermezzo
Nakon Žene bez sjene Strauss je poželio lakši siže, ali Hofmannsthal nije prihvatio prijedlog. Tako je skladatelj sam sastavio vrstan libreto temeljeći ga na vlastitom iskustvu odnosa sa suprugom Paulinom. Scena je bila replika njihove kuće u Garmischu, bariton koji je pjevao Storcha bio je maskiran tako da što više sliči skladatelju. Ta „građanska komedija sa simfonijskim interludijima“, kako je podnaslovio Intermezzo, praizvedena je 4. studenoga 1924. u Dresdenu pod ravnanjem Fritza Buscha (1890-1951), dirigenta Saske državne opere u Dresdenu, u kojoj je osuvremenjivao repertoar i način realizacije te je doveo do iznimno visoke razine. Opera nije baš postigla uspjeh, a nije se svidjela ni njegovoj supruzi. Nisu je priznavali, ali unutar Straussova opusa ona je još korak naprijed prema stapanju riječi i tona. Izmjenjuju se melodiozni recitativi secco i accompagnato, osjećaje protagonista crta duhovito orkestralno tkivo. Razvidni su Straussovi nježni osjećaji prema tvrdoglavoj, ali ujedno i ljupkoj supruzi. Christini / Paulini, koju je na praizvedbi utjelovila Lotte Lehmann.
Egipatska Helena
Stauss se ponovno obratio Hofmannsthalu i on mu je ponudio libreto za operu Die ägyptische Helena (Egipatska Helena), praizvedenu 6. lipnja 1928. pod ravnanjem Fritza Buscha. Hofmannsthala je zaokupljala misao kako je Menelaj primio natrag ženu Helenu nakon Trojanskoga rata koji je uzrokovao njezin preljub s Parisom. Unatoč tome što je glazbu Egipatske Helene opisao kao „grčki Wagner“, to je straussovski belkanto, s arijama i ansamblima, a naslovni je lik topla i senzualna heroina koju je na praizvedbi kreirala njemačka sopranistica krasna lirskoga glasa Elisabeth Rethberg (1894-1976).
Opere Žena bez sjene, Intermezzo i Egipatska Helena u Hrvatskoj nisu izvedene.
Arabella
Strauss i Hofmannsthal nastavili su suradnju. Sljedeća opera bila je Arabella. Strauss se vratio romantičnoj komediji, a Hofmannsthal je posegnuo za vlastitim romanom Lucidor. Na žalost, Straussov vjerni suradnik nije dočekao njezinu praizvedbu. Umro je 15. srpnja 1929. godine. A bio se ponadao da je naposljetku uspio proniknuti u Straussove želje i naći pravu formulu za njega: bečki ambijent s valcerom u pozadini i njegovu omiljenu temu – ljubav na prvi pogled!
Neprilike nisu prestajale. Strauss je partituru posvetio Alfredu Reuckeru (1868-1958), intendantu Saske državne opere u Dresdenu i Fritzu Buschu, njezinom dirigentu. Hitler je došao na vlast i nacisti su ih otpustili. Strauss je povukao djelo, ali nova ga je uprava prisilila da poštuje ugovor. Obratio se tada austrijskom dirigentu Clemensu Kraussu (1893-1954), koji će mu postati vjeran suradnik, a naslovnu ulogu povjerio je Rumunjki Viorici Ursuleac (1894-1985) koja će poslije postati Kraussova supruga i prva interpretkinja Marije u Danu mira. Usput, Viorica Ursuleac počela je karijeru u sezoni 1917./1918. u zagrebačkoj Operi i u njoj je između ostalih uloga pjevala Lovicu u Banu Legetu Ivana pl. Zajca. Clemens Krauss je prvi rođak ljubavnice austrijskog prijestolonasljednika Rudolfa, barunice Marije Vetsere, koja je s njim tragično završila u Mayerlingu. Arabella je praizvedena tek 1. srpnja 1933. Hladno je primljena. Opće je mišljenje bilo da je to varijanta Kavalira s ružom, ali ne tako uspjela varijanta. Vrijeme je međutim pokazalo da je to samosvojno djelo, i opera je bivala sve uspješnija. Arabella je Straussova najromantičnija opera, puna lirike u libretu i glazbi. Kako bi udovoljio skladatelju, Hofmannsthal se odrekao svojih simbola, misticizma i psihološke introspektivnosti. Straussova je glazba šarmantna i puna topline, prozračna i ljupka, što je prava rijetkost u opernoj produkciji 20. stoljeća. Zanimljivo je da je u karakterizaciji glavnoga muškog lika Mandryke uporabio elemente slavonske narodne glazbe.
Prva hrvatska izveda Arabelle bila je u HNK-u u Zagrebu 6. veljače 1973. u prijevodu Gustava Krkleca. Dirigent, redatelj i protagonistica bili su isti kao u Arijadni – Jovan Šajnović, Vlado Habunek i Božena Ruk-Fočić – koji su potvrdili svoj istančan senzibilitet za tumačenje Straussova glazbeno-scenskog opusa. Gospodski Mandryka bio je Vladimir Ruždjak, a suptilna Zdenka bila je Branka Beretovac. Bila je to u cijelosti jedna od najboljih realizacija zagrebačke Opere i šteta je što je doživjela samo četiri izvedbe.
Šutljiva žena
Nakon Hofmannsthalove smrti, Strauss je došao u doticaj s austrijskim romanopiscem, dramatičarem i biografom Stefanom Zweigom (1881-1942). Plod te suradnje bila je „prava komična opera“ Die schweigsame Frau (Šutljiva žena). Libreto je Zweig sastavio prema komediji Epicoene ili Šutljiva žena egleskoga renesansnog dramatičara, pjesnika i glumca, Shakespeareova suvremenika, Bena Jonsona (1572-1637). Zweig je bio Židov, ali njegov je libreto Hitler osobno odobrio, ne želeći navući međunarodni publicitet djelovanjem protiv Straussa. Ipak, Zweigova imena nije bilo na programu praizvedbe u Dresdenu 24. lipnja 1935. pod ravnanjem austrijskog drigenta Karla Böhma (1894-1981). Strauss je prosvjedovao i zaprijetio da će otputovati ako se ime ne nađe na programu. Uspio je u tome. U međuvremenu je Gestapo došao u posjed pisma koje je Strauss uputio Zweigu, u kojemu je kritizirao nacistički režim, i poslao ga Hitleru. Nakon četiri izvedbe stigla je zabrana izvođenja opere u Njemačkoj. Inače, mišljenja se razilaze oko Straussova djelovanja pod nacističkim režimom. Poznati protivnik fašizma, veliki talijanski dirigent Arturo Toscanini rekao je jednom prigodom: „Pred Straussom skladateljem skidam šešir, pred Straussom čovjekom opet ga stavljam na glavu.“
Laka komedija Šutljiva žena pružala je Straussu mnogo mogućnosti za parodiju. Ambijent radnje bio mu je blizak, a u glavnom liku Aminte, koju je na praizvedbi tumačila prerano umrla rumunjska sopranistica velikih izvedbenih mogućnosti Maria Cebotari (1910-1949) opet je mogao pronaći neke zajedničke karakterne crte sa suprugom Paulinom. Djelo, sastavljeno od brojeva ima rossinijevsku iskru, lirski interludiji puni su šarma, ali to ipak nije Strauss u najboljem izdanju.
Dan mira
Za Šutljivom ženom slijedila je jednočinka Friedenstag (Dan mira). Straussova suradnja sa Zweigom morala je prestati i on se obratio bečkom kazališnom povjesničaru i piscu, Josephu Gregoru (1888-1960). On mu je sastavio libreto o sižeu koji je Zweig predložio. Bio je to 24. listopada 1648., dan kad je završio Tridesetogodišnji rat. Ratna tema nije bila Straussu bliska, i opera, praizvedena 24. srpnja 1938. u Münchenu pod ravnanjem Clemensa Kraussa, nije naišla na veći odjek. Glavnu žensku ulogu Komandantove supruge Marije tumačila je Viorica Ursuleac, a lik Komandanta bio je povjeren umjetniku impresivna glasa i stasa, velikom njemačkom bas-baritonu Hansu Hotteru (1909-2002). U Danu mira Strauss je dao veće mjesto zboru. Završna himna miru doziva u sjećanje idealistički finale Beethovenova Fidelija. Bila je to antiratna opera i samim tim u Njemačkoj nepoželjna nakon 1939. godine.
Dafne
Gregor je ponudio Straussu drugi libreto – pastirsku tragediju u jednom činu Daphne (Dafne). Daphne je Straussova pastoralna simfonija za pozornicu, komorna glazba skladana za veliki orkestar, lirika čiste strukture i prozračnosti. Ona znači početak razdoblja u njegovu stvaralaštvu u kojemu se u njegovoj glazbi stapaju bogatstvo i jednostavnost. Opera je praizvedena 15. listopada 1938. u Dresdenu pod ravnanjem Karla Böhma. Naslovnu ulogu tumačila je njemačka sopranistica Margarete Teschemacher (1903-1959) dok je jedan od vodećih dramskih tenora između dvaju svjetskih ratova, Šveđanin Torsten Ralf (1901-1954) pjevao Apolona.
Ljubav Danaje
Povijest nastanka pretposljednje Straussove opere – vesele mitologije u tri čina Die Liebe der Danae (Ljubav Danaje) – za nas je osobito zanimljiva. Prvi je put u cijelosti izvedena na pokusu s kostimima 16. kolovoza 1944. u Velikoj dvorani Salzburških svečanih igara, na kojemu je jednu od kraljica – Ledu – pjevala naša Anka Jelačić. No datum njezine službene praizvedbe smatra se 14. kolovoza 1952. također na Salzburškim svečanim igrama. Tada je jednu od dviju glavnih muških uloga – kralja Midu – pjevao naš Josip Gostič, a jednu od kraljica – Alkmenu – Đurđa (Georgine von) Milinković. Prvu zamisao za temu o Danaji ili razboritom vjenčanju Straussu je dao Hofmannsthal još davne 1920., ali on se tada njome nije pozabavio. Pod ruku mu je opet došla 1936. i s Gregorom je dogovorio da napiše libreto. Opera je bila gotova već 1940., ali je Strauss tražio da se ne izvede barem dvije godine nakon što završi rat. No popustio je na inzistiranje Clemensa Kraussa, koji je 1941. postao ravnatelj Salzburških svečanih igara i nagovarao ga da se praizvedba upriliči za skladateljev 80. rođendan.
No savezničko iskrcavanje u lipnju 1944. i urota protiv Hitlera doveli su do zabrane svih festivala. I tako je opera praizvedena tek 1952., pod Kraussovim ravnanjem, tri godine nakon Straussove smrti. Glavnu žensku ulogu Danaje pjevala je istaknuta njemačka sopranisica Annelies Kupper (1906-1987). Ljubav Danaje jesenski je odbljesak Straussova glazbenog umijeća. U njoj su sadržana sva najbolja svojstva njegove glazbe, a što prilično začuđuje, uz glavni ženski lik, Danaju, ipak dominiraju dva muška – Jupiter, s kojim se poistovjećivao sve svjesniji vlastite izolacije u nacističkoj Njemačkoj, kojega je tumačio veliki njemački bariton Paul Schöffler (1897-1977), i Mida, kojega je podario iznimno teškom pjevačkom dionicom. Tada ju je mogao svladati Kraussov miljenik, njegov idiomatski Lohengrin, Gostič. Opera je zatim izvedena u Bečkoj državnoj operi i milanskoj Scali, također s Gostičem kao Midom, a ansambl Bečke državne opere gostovao je s njom u Parizu.
Capriccio
Prema zamisli Clemensa Kraussa i na njegov libreto na kojemu su i zajedno radili, Strauss je skladao svoje posljednje glazbeno-scensko djelo, Capriccio. Nazvao ga je „razgovornim komadom za glazbu u jednom činu“. Radnja je smještena u otmjeni aristokratski salon Pariza 18. stoljeća, a tema opere je rasprava o tome jesu li važnije riječi, tj. smisao, ili glazba. Strauss je našao temu koja mu je savršeno odgovarala jer ga to uvijek zanimalo. U tom je djelu pokazao svu svoju vještinu i genijalnost, iskazujući dar za parodiju, za poetsku fantaziju. Capriccio je praizveden u Münchenu 28. listopada 1942. pod ravnanjem Clemensa Kraussa, s Vioricom Ursuleac u glavnoj ulozi Grofice. Pjesnika Oliviera pjevao je Hans Hotter. Uspjeh je bio golem. Unatoč zračnim napadima, gledalište je bilo puno i za sljedećih izvedaba.
Opere Šutljiva žena, Dan mira, Dafne, Ljubav Danaje i Capriccio u Hrvatskoj nisu izvedene.
Poslije rata Strauss je 1948. skladao Vier letzte Lieder (Četiri posljednje pjesme) za glasovitu norvešku sopranisticu, jednu od najvećih sopranistica 20. stoljeća, Kirsten Flagstad (1895-1962), koja ih je i praizvela. Richard Strauss umro je u Garmisch-Partenkirchenu 8. rujna 1949. godine. Dvije godine prije, 1947., vrlo je duhovito ocijenio sebe riječima: „Možda nisam skladatelj prvoga ranga, ali sam prvorazredni skladatelj drugog ranga.“
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 5. prosinca 2014.
