U doba nastanka Elektra je bila gornja granica zahtjeva koji su se postavili pred dramski sopran kojemu je Richard Strauss povjerio naslovnu ulogu. Do tada se vjerovalo da se u tom smjeru ne može ići dalje od Wagnera, a ipak, Strauss je to učinio. No kao da je i sam shvatio da je otišao predaleko, u Kavaliru s ružom je ustuknuo. Nastala je tako jedna od najpopularnijih opera njemačkoga govornog područja – glazbena komedija Der Rosenkavalier (Kavalir s ružom). Još je za vrijeme rada na Elektri Strauss govorio Hugu von Hofmannsthalu da bi njih dvojica morali napisati glazbenu komediju. U pismima su to novo djelo nazivali „svojim Figarom“. No tek je početkom 1909. Hofmannsthal poslao Straussu iz Weimara pismo sljedećeg sadržaja: „U tri mirna poslijepodneva uspio sam napisati scenarij za jednu komičnu operu, s urnebesnom komikom u likovima i situacijama, i živom, gotovo pantomimski čitkom radnjom koja pruža mogućnost za mnoge lirske ugođaje kao i za šalu i humor. Dvije su velike uloge: prva za baritona, druga za dražesnu djevojku odjevenu u muško odijelo.“
Strauss je učvrstio svoju suradnju s Hofmannsthalom i od njega je dobio sjajan libreto. Bio je vrlo zadovoljan predloškom i odmah se dao na skladanje. Imao je nekih manjih primjedbi, ali slijedeći njegove upute, Hofmannsthal je uspio udovoljiti svim njegovim traženjima i tako dramaturški razraditi prizore da je konačan rezultat bio na opće zadovoljstvo. Nakon histerične brutalnosti Salome i Elektre, Kavalir je donio profinjenu melodioznost, nježnu liriku, toplo obojenu kantilenu i prozračniju orkestraciju. Mjesto radnje bio je Beč sredinom 18. stoljeća u doba vladavine Marije Terezije, koji je pružao bogatu sliku društva sa strogo određenim klasnim razlikama, njihovim jezikom i običajima. Strauss ju je prikazao suptilnim simfonijskim razvojem Leitmotiva, mnoštvom profinjenih detalja, rafiniranom uporabom instrumenata, stalno prisutnom temom bečkog valcera i pjevačkim dionicama pretežito lirskog određenja, za razliku od izrazito dramskih u prethodnim dvjema operama.
Glavni su likovi lijepa i poželjna, ali ne više tako mlada Maršalica, njezin mladi ljubavnik, kavalir s ružom, Octavijan, njegova prava ljubav Sofija, kći bogata skorojevića gospodina von Faninala i razvratni postariji barun Ochs auf Lerchenau, nametnuti zaručnik mlade djevojke. Oko njih se vrti šareno mnoštvo sluškinja, sobarica, nabavljača raznih predmeta, bilježnika, intriganata, policijski komesar pa čak i jedan talijanski pjevač. I pjeva se na bečkom dijalektu u stilu lagane konverzacije kojoj vrhunska Straussova glazba daje posve novu, višu dimenziju. Melankolija starenja, ljubav na prvi pogled, žal za prošlim vremenima, tri glavna ženska lika, preciznije – likova koji su povjereni ženskom glasu, tako živa, pjevački i scenski neobično zahvalna, a poglavito uzorno prožimanje teksta i glazbe čine ovu partituru osobito omiljenom.
Kavalir s ružom praizveden je u Dvorskoj operi u Dresdenu 26. siječnja 1911. Dirigirao je austrijski dirigent Ernst von Schuch (1846-1914), muzički ravnatelj Dvorske opere i središnja osoba glazbenog života saske prijestolnice. Postigao je izvanredno visoku razinu sviranja dresdenskog orkestra, specijalizirao se za Wagnera, ali je bio i dirigent praizvedbi Straussovih opera Nestašica vatre, Saloma i Elektra. Redatelj je bio slavni austrijski, poslije američki kazališni i filmski redatelj i glumac Max Reinhardt (1873-1943), a Maršalicu je pjevala komorna pjevačica dresdenske Dvorske opere Margarethe Siems (1879-1952), koja je već pjevala Krizotemidu na praizvedbi Elektre. Strauss ju je smatrao idealnom Maršalicom. Za nju će skladati i vratolomne kolorature Zerbinette u Arijadni na Naxosu. Njemačka sopranistica, poznata wagnerijanka, Eva von den Osten (1881-1936) bila je Octavijan, a isto tako poznati wagnerijanac ali i interpret Straussovih Jochanaana u Salomi i Oresta u Elektri, njemački bas-bariton Karl Perron (1858-1928) pjevao je baruna Ochsa. Iznimno su bila važna u premijernom postavljanju na scenu Kavalira s ružom scenska i kostimografska rješenja Alfreda Rollera (1864-1935) koja su se desetljećima prenosila u sve produkcije opere, pa tako i u zagrebačku. Uspjeh praizvedbe nadmašio je sva očekivanja autora.
Zanimljivo je da je prva izvedba Kavalira s ružom izvan Njemačke bila 1911. u milanskoj Scali u talijanskom prijevodu sa slavnom Španjolkom Lucreziom Bori u naslovnoj ulozi pod ravnanjem Tullija Serafina. Slijedila je iste godine bečka Dvorska opera s jednim od najslavnijih interpreta baruna Ochsa, glasovitim austrijskim bas-baritonom Richardom Mayrom (1877-1935), zacijelo najslavnijim barunom Ochsom u povijesti. Tu je ulogu pjevao više od 150 puta, u Beču, Salzburgu i Londonu. Margarethe Siems pjevala je Maršalicu i u prvoj izvedbi djela u Covent Gardenu 1913. pod ravnanjem Thomasa Beechama. Iste je godine Kavalir s ružom izveden u Metropolitanu. Slijedila je izvedba u Zagrebu 1916. pa tek jedanaest godina poslije, 1927. u Parizu. U kolovozu 1929. Kavalir s ružom stigao je i na Salzburške svečane igre, koje su 1920. osnovali upravo njegovi autori: skladatelj Richard Strauss, libretist Hugo von Hofmannsthal i redatelj Max Reinhardt, a s njima je surađivao kao scenograf i kostimograf Alfred Roller.
Prva izvedba Kavalira s ružom u Hrvatskoj bila je pet godina nakon praizvedbe, 29. travnja 1916. Bučno se najavljivala „u korist zagrebačke bolnice Crvenog križa“, cijene su bile povišene, nabavljena je skupocjena oprema točno prema premijernoj Rollerovoj scenografiji u Dresdenu, Hofmannsthalov libreto preveo je ugledni književnik Milutin Cihlar Nehajev, dirigirao je Fridrik Rukavina, a režirao profinjeni umjetnik Ivo Raić Lonjski. Maršalicu je pjevala vodeća dramska sopranistica Opere Mira Korošec, Octavijan je bila tada zacijelo najprimjereniji tumač Straussova opusa u nas, mezzosopranistica Vika Engel, a liku Sofije podala je svoj nježni lirski sopran Paula Trauttner-Kramer. Veliko iznenađenje priredio je 29-ogodišnji fenomenalni bas Josip Križaj koji je zadivio i samoga Straussa kad je 11. listopada u Zagrebu dirigirao svojim djelom. Izvedba je postigla golem uspjeh i u Zagrebu postala prava umjetnička senzacija.
Opera je obnovljena 1921. pod ravnanjem Milana Sachsa, redatelj obnove 1923. bio je dr. Branko Gavella. Trećom obnovom 1932. ravnao je Krešimir Baranović. Još jedna iznimna hrvatska operna umjetnica, Ančica Mitrović preuzela je Octavijana, a prava senzacija bila je 26-ogodišnja Zinka Vilfan-Kunc, buduća slavna prvakinja Metropolitana Zinka Milanov, u ulozi Maršalice. Godine 1934. u ulozi Octavijana gostovala je jedna od vodećih europskih interpretkinja Straussovih likova, dugogodišnja prvakinja Bečke državne opere, Zagrepčanka Vera Schwarz, kći znamenitog izumitelja i konstruktora Zeppelinovih zrakoplova, inž. Davida Schwarza i sestrična istaknutog skladatelja i dirigenta Srećka Albinija. U Zagrebu su s Kavalirom s ružom gostovale frankfurtska Opera 1938. s dirigentom Franzom Konwitschyjem i 1941. Saska državna opera iz Dresdena s dirigentom Karlom Böhmom. Poslije rata tu je glazbenu komediju 1968. postavila na scenu Opera Narodnog kazališta „Ivan Zajc“ u Rijeci pod ravnanjem Vladimira Benića u režiji Dinka Svobode i u njegovu prijevodu, sa Zorkom Wolf i Blankom Zec u glavnim ulogama. Atrakcija tih izvedaba bio je Tomislav Neralić u ulozi baruna Ochsa.
Najslavniji hrvatski svjetski interpret, točnije interpretkinja Straussovih likova uopće, bila je Sena Jurinac. „Najfiniji Octavijan stoljeća“, naravno dvadesetoga, kako je nazvana u Oxford Dictionary of Music, samo u svojoj matičnoj kući Bečkoj državnoj operi od 1946. do 1965. pjevala je tu ulogu 79 puta, a da i ne spominjemo u kojim je sve velikim produkcijama gostovala, uključujući i Salzburške svečane igre. S vremenom je preuzela ulogu Maršalice, koju je u Beču pjevala 49 puta i s njom se 1982. oprostila od scene. U Bečkoj državnoj operi Kavalira s ružom dirigirao je Berislav Klobučar.
Omiljeni Octavijan omiljenog Straussova dirigenta Clemensa Kraussa bila je Đurđa (Georgine von) Milinković u Bavarskoj državnoj operi u Münchenu. Oktavijana je dva puta snimila u kompletnoj verziji opere. Na povijesnoj snimci u povodu Straussova osamdesetog rođendana 1944. pod Kraussovim ravnanjem uz nju su sudjelovali jedna od najvećih interpretkinja Straussovih likova, Rumunjka Viorica Ursuleac u ulozi Maršalice, Ludwig Weber kao barun Ochs i Adele Kern kao Sofija.
Arijadna na Naxosu
Nakon Kavalira s ružom sljedeće Straussovo djelo bila je Ariadne auf Naxos (Arijadna na Naxosu). Strauss i Hofmannsthal osjećali su se dužnicima Maxu Reinhardtu, jer im je on pomogao u postavljanju na scenu Kavalira s ružom u Dresdenu pa su zamislili nov oblik – kombinaciju drame i opere, glazbeno-scenskim jezikom commedie dell'arte i opere serie. Strauss je najprije skladao tridesetminutni divertissement koji se trebao izvoditi poslije Hofmannsthalove adaptacije Molièreove komedije Građanin plemić, i scensku glazbu za nju. Napoljetku je nastala devedesetminutna opera, i zajedno s dramom djelo je predugo trajalo, oko šest sati. U tom obliku djelo je praizvedeno 25. listopada 1912. u Dvorskom kazalištu u Stuttgartu pod skladateljevim ravnanjem. Naslovnu ulogu pjevala je jedna od najvećih i najslavnijih opernih umjetnica svih vremena, Čehinja Maria Jeritza (1887-1982), dugogodišnja prvakinja Bečke državne opere i Metropolitana. Zerbinetta je bila Margarethe Siems.
Libretističko-skladateljski tim osjetio je da djelo treba skratiti i preraditi. Naposljetku je nastala opera u jednom činu s prologom, koja se u konačnoj verziji pod ravnanjem austrijskog dirigenta Franza Schalkea (1863-1931) prvi put izvela 4. listopada 1916. u bečkoj Dvorskoj operi. Jeritza je opet pjevala Arijadnu. Također iznimna pjevačica, njemačka sopranistica Lotte Lehmann (1888-1976) tumačila je lik Kompozitora. Briljantna austrijska koloraturna sopranistica Selma Kurz (1874-1933) pjevala je Zerbinettu. Do 1934. izvedena je gotovo stotinu puta a u četvrtini tih izvedaba naslovni lik tumačila je glasovita Vera Schwarz. Jedan od najpoznatijih tumača Bacchusa (Baka) u Bečkoj državnoj operi poslije Drugoga svjetskog rata bio je Josip Gostič. A najpoznatiji hrvatski interpret lika u operi bila je Sena Jurinac kao Kompozitor. Od 1947. do 1980. u Bečkoj državnoj operi pjevala ga je 58 puta. Pjevala ga je na Salzburškim svečanim igrama i na festivalu u Glyndebourneu.
Strauss je znatno reducirao orkestar – na 36 svirača, skladao je briljantnu partituru i stvorio vlastiti stil. Na samo sebi svojstven način prožeo je tako različite pa čak i suprotne elemente, kao što su razgovorni recitativi u prologu kojima je opisao život iza scene, herojski stil glazbe u Arijadninoj priči u operi, u koji su utkani neobarokni elementi Zerbinette i likova commedie dell'arte. Od 1911. do 1915. bavio se i skladanjem Ein Alpensinfonie (Alpske simfonije).
Zagreb je upoznao Arijadnu na Naxosu na gostovanju ansambla Bečke državne opere 8. i 10. ožujka 1970. Dirigirao je Heinrich Hollreiser. Claire Watson pjevala je Arijadnu a Sena Jurinac Kompozitora. Zagrebačka Opera uvrstila ju je u repertoar 2. listopada 1977. u prijevodu dr. Vladana Švacova pod ravnanjem Jovana Šajnovića u režiji Vlade Habuneka, Naslovnu je ulogu pjevala je izvrsna Božena Ruk-Fočić, Mirka Klarić bila je sjajan Kompozitor, Bako Stojan Stojanov, a briljantna Zerbinetta Nada Siriščević. Vrlo uspjeli kvartet iz Commedie dell'arte tvorili su Zlatko Foglar, Krunoslav Cigoj, Ante Mijač i Josip Novosel.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 4. prosinca 2014.
