Skladatelj petnaest opera, simfonijskih pjesama i popijevaka, jedan od vodećih dirigenata svojega vremena, Richard Georg Strauss rođen je 11. lipnja 1864. u Münchenu. Njegov je otac gotovo pola stoljeća bio prvi hornist orkestra Bavarske dvorske opere, a majka potječe iz bogate obitelji tvorničara piva Pschorr. Počeo je skladati sa šest godina, a kao šesnaestogodišnjaku pružila mu se prigoda da sluša svoju prvu simfoniju u izvedbi očeva orkestra pod ravnanjem poznatog tumača glazbe Richarda Wagnera, glasovitog Hermanna Levija (1839-1900). Pobudio je pozornost jednog od najvećih dirigenata 19. stoljeća Hansa von Bülowa (1830-1894) koji mu je 1885. ponudio mjesto svojeg asistenta u Meiningenu. Do tada odgajan na klasičnoj glazbi, Strauss se ondje približio Wagnerovim djelima i okrenuo tzv. „glazbi budućnosti“. Godine 1886. postao je treći dirigent Bavarske opere, 1889. otišao je u Dvorsku operu u Weimaru i izborom repertoara pobudio pozornost. Velik uspjeh njegovih simfonijskih pjesama Don Juan i Tod und Verklärung (Smrt i preobraženje) naveo je Bülowa da ga proglasi „Richardom Trećim“, jer za njega, vatrenog obožavatelja Wagnera, nije moglo biti Richarda Drugog.
U Weimaru se Strauss sve više posvećivao operi. Dirigirao je 1893. praizvedbom opere Hänsel und Gretel (Ivica i Marica) Engelberta Humperdincka i 10. svibnja 1894. praizvedbom svoje prve opere Guntram za koju je sam sastavio libreto. Njegova učenica, a poslije i zaručnica Pauline de Ahna (1863-1950), s kojom se vjenčao u rujnu iste godine, pjevala je glavnu žensku ulogu Freihild. Nema dvojbe da je ona znatno utjecala na izrazitu predominaciju ženskih likova i sopranskoga glasa u gotovo svim Straussovim operama, a i neki likovi imaju mnogo od njezine mušičave i burne naravi i svojom su tessiturom odjek njezina krasna glasa. Druga izvedba Guntrama bila je sljedeće godine u Münchenu, ali je naišla na otpor kritike i izvođača, što Strauss svojemu rodnom gradu nije nikada zaboravio, ali se 1896. ipak u nj vratio kao šef-dirigent. Godine 1895. izvedena je njegova simfonijska pjesma Till Eulenspiegels lustige Streiche (Vragolije Tilla Eulenspiegela).
Strauss je 1898. postao šef-dirigent Kraljevske opere u Berlinu i ostao do 1908. godine. Bilo je to vrijeme kada su prvi dirigenti u Operama u Berlinu i Beču bili dvojica velikih skladatelja – Richard Strauss i Gustav Mahler (1860-1911). U to je vrijeme skladao drugu operu, Feuersnot (Nestašica vatre) – na libreto austrijskog kulturnog kritičara, pisca i osnivača cabareta u Njemačkoj Ernsta von Wolzogena (1855-1934), koji je staru flamansku legendu Das erloschene Feuer zu Audenaerde (Ugasle vatre Audenaerde) smjestio u srednjovjekovni München. Praizvedba je bila 21. studenoga 1901. u Semperoperi u Dresdenu. Dirigirao je austrijski dirigent Ernst von Schuch (1846-1914), muzički ravnatelj Dvorske opere i središnja osoba glazbenog života saske prijestolnice. Postigao je izvanredno visoku razinu sviranja dresdenskog orkestra, specijalizirao se za Wagnera, ali je bio i dirigent praizvedbi drugih Straussovih opera Salome, Elektre i Kavalira s ružom. Car Franjo Josip odlikovao ga je plemićkim naslovom. Strauss je bio tako oduševljen prijemom da je osam njegovih opera praizvedeno u tom gradu. U odnosu prema Guntramu, operu staroga tipa na tragu Wagnera, Nestašica vatre svojom duhovitošću i razgovornim stilom naviješta budućeg autora Kavalira s ružom. Usporedno s radom na operama Strauss je skladao simfonijske pjesme Also sprach Zaratustra (Tako je govorio Zaratustra), Don Quixote (Don Quijote) i Ein Heldenleben (Život junaka) te Simfoniju domesticu (Symphonia Domestica).
Saloma
Dana 9. prosinca 1905. u Semperoperi u Dresdenu praizvedena je opera koja je uzvitlala veliku prašinu, postigla senzacionalan uspjeh kod publike i u roku od dvije godine bila uvrštena na repertoar pedeset opernih kuća kao jedno od najcjelovitijih i najkonciznijih glazbeno-scenskih djela. Riječ je, naravno, o Salomi za koju je skladatelj sam napisao libreto, temeljeći ga na njemačkome prijevodu iz pera pjesnikinje Hedwig Lachmann (1865-1918) istoimene tragedije glasovitog irskog dramatičara i pjesnika, Oscara Wildea (1854-1900), nastale 1893. godine. Mahler je smatrao Salomu „jednim od najvećih remek-djela vremena“ i ogorčen što je cenzura zabranila njezinu izvedbu u bečkoj Dvorskoj operi, htio je dati ostavku, ali ga je Strauss od toga odvratio. Praizvedbom je dirigirao Ernst von Schuch.
Naslovnu ulogu tumačila je Marie Wittich (1868-1931), komorna pjevačica Dvorske opere u Dresdenu u kojoj je bila 25 godina u angažmanu. Slavna wagnerijanka, bila je poznata po snazi, vibrantnosti i dramskoj kvaliteti glasa. Također poznati wagnerijanac, komorni pjevač Dvorske opere, njemački bas-bariton Karl Perron (1858-1928), budući prvi Orest i barun Ochs, pjevao je Jochanaana. Herod je bio češki tenor Karel Burian (1870-1924).
Ne iznenađuje što je sadržaj Salome izazvao burne reakcije. Ona se toliko razlikovala od tadašnjeg standardnog opernog repertoara. Opsesivna strast izopačene Herodijadine kćeri gotovo djevojčice, njezina neutaživa žudnja za zatočenim Ivanom Krstiteljem, žudnja njezina očuha Heroda za njom, ples sa sedam velova i razrješenje u perverznoj djevojčinoj želji za glavom Krstitelja – Jochanaana – nije bio uobičajeni operni siže. Francuski skladatelj Jules Massenet (1842-1912) poslužio se istom temom, ali ju je prikazao prilično romantično. Strauss je elementarnom snagom i nezaustavljivim tijekom opisao tu silovitost i ludilo u ozračju orijentalne noći obasjane mjesečinom, izvlačeći iz velikog orkestra od sto i pet glazbenika nepresušno bogatstvo egzotičnih boja koje izvanredno naglašavaju psihologiju likova i dramatiku situacije. Senzualnost i snažno erotsko djelovanje protagonistice, vjerski žar Jochanaana, pohotnost judejskog tetrarha Heroda izvanredno su ocrtani u toj briljantnoj partituri.
Prva hrvatska izvedba Salome bila je u Operi Kraljevskog zemaljskog hrvatskog kazališta u Zagrebu 15. svibnja 1915. godine, nepunih deset godina nakon praizvedbe, tri godine prije prve izvedbe u Bečkoj dvorskoj operi 14. listopada 1918. Izvanredan tekst Oscara Wildea preveo je Andro Mitrović, dirigirao je istaknuti dirigent, đak praškog Konzervatorija, Fridrik Rukavina, redatelj je bio Ivo Raić-Lonjski a naslovnu je ulogu pjevala Vika Engel koja je Salomu, i u nazočnosti autora, već pjevala u bečkoj Volksoperi 1912. godine. Herodijada je bila Beata Bauerova o kojoj se malo zna. Heroda je pjevao omiljeni operni prvak Stanislav Jastrzebski, tenor velikoga glasa i snažnog izraza, a Johanaana Ivan Levar. Sudeći prema odjecima u tisku publika je bila spremnija za prijem djela nego neki kritičari.
Saloma je prilično čvrsto zasjela u repertoar zagrebačke Opere i do danas doživjela četiri obnove i zajedno s tri gostovanja u Luksemburgu 68 izvedaba. Prva je obnova bila 3. prosinca 1922. pod ravnanjem Milana Sachsa u režiji dr. Branka Gavelle, druga 18. travnja 1934. pod ravnanjem Lovre Matačića u režiji Petra Raičeva, treća 10. lipnja 1955. opet pod Sachsovim ravnanjem, u novome prijevodu Stanislava Biničkog i u režiji Tita Strozzija, i najnovija 16. veljače 1988. pod ravnanjem Mira Belamarića u režiji Tobiasa Richtera. Poslije Vike Engel poznate interpretkinje Salome bile su Ljubica Oblak-Strozzi (buduća prvakinja Berlinske opere pod imenom Violetta de Strozzi), Bahrija Nuri-Hadžić (koja će tri godine kasnije pjevati Bergovu Lulu na praizvedbi opere u Zurichu), Ančica Mitrović, Nada Tončić (plesala je Nevenka Biđin) i Zlata Gjungjenac-Gavella koja je ulogu kreirala u ljubljanskoj Operi. Na predstavi 14. ožujka 1935. u ulogu Prvog Nazarenca uskočio je Marko Rothmüller, kasniji poznati Johanaana u Covent Gardenu (1947. s Ljubom Velič pod ravnanjem omiljenog Straussovog dirigenta Clemensa Kraussa) i u Bečkoj državnoj operi. Saloma je koncertno izvedena u listopadu 1975. godine pod ravnanjem Lovre pl. Matačića sa Zagrebačkom filharmonijom s Radmilom Bakočević u naslovnoj ulozi.
Saloma je izvedena i na Splitskom ljetu, u prekrasnom ambijentu Peristila. Godine 1969. ostvario ju je Mladen Bašić s redateljem Danielom Marušićem u suradnji sa Simfonijskim orkestrom tadašnje RTV Zagreb. Nastala je tada radijska i televizijska snimka opere. Naslovnu je ulogu tumačila Mirka Klarić tada u naponu svojih velikih kreativnih sposobnosti. Herod i Herodijada bili su također odlični Franjo Paulik i Nada Puttar-Gold a Johanaan Duško Kukovec. Godine 1996. i 1997. Opera HNK-a u Splitu ponovno je posegnula za Salomom. Dirigirao je Ivo Lipanović, režirao Petar Selem, a Salomu je tumačila vrsna talijanska sopranistica Fiorenza Cedolins, tada članica splitske Opere, koja je poslije stekla širi međunarodni ugled. Najnovije, polukoncertno predstavljanje Salome ponudila je 1999. i 2000. Dunja Vejzović u suradnji sa svojim suprugom Christianom Romanowskym. Tumačila je naslovnu ulogu. Sudjelovala je Zagrebačka filharmonija, dirigirao Kazushi Ōno, poslije János Kovács. Zlatomira Nikolova bila je vrlo uspjela Herodijada novijih zagrebačkih i splitskih realizacija djela.
Elektra
Prošlo je tek nešto više od tri godine od praizvedbe Salome, a Strauss je u Semperoperi u Dresdenu 25. siječnja 1909. predstavio novo remek-djelo – Elektru. Bio je to početak jedne od najplodnijih suradnji skladatelja i libretista u povijesti opere. Austrijski romanopisac, pjesnik, dramatičar i esejist, Hugo von Hofmannsthal (1874-1929) upoznao je Straussa još 1900. u Parizu i ponudio mu libreto za jedan balet. Straussu se libreto svidio, ali ga nije uporabio. U kontakt s Hofmannsthalom došao je tek u radu na Elektri. No tada je gotovo proročanski zapisao: „Stvoreni smo jedno za drugo.“ Hofmannsthal je libreto temeljio na vlastitoj drami nastaloj 1903. prema istoimenoj Sofoklovoj tragediji. Priča o Agamemnonu kojega je ubila žena Klitemnestra zajedno s ljubavnikom Egistom, njegovim dvjema kćerima – Elektrom koja vapi za osvetom i mnogo blažom Krizotemidom – te sinu Orestu, o konačnoj osveti nad preljubnicima i Elektrinu samrtnom plesu, pružila je Straussu mogućnost da sjajno glazbeno uobliči klasičnu tragediju u svoj njezinoj pregnantnosti. Njegov je glazbeni jezik u njoj stigao do granice koju poslije neće prijeći, a neće se više ni pozabaviti takvim opsesivnim heroinama. Danas je opera dio standardnog repertoara, ali u doba praizvedbe bila je dosta šokantna.
Interpretkinja Klitemnestre, slavna kontraaltistica Ernestine Schumann-Heink (1861-1936) rekla je tada: „Nikada više neću pjevati tu ulogu. Bilo je strašno. Bile smo skupina ludih žena...“ Naslovnu ulogu tumačila je njemačka sopranistica Annie Krull (1876-1947), Orest je bio Karl Perron, a Krizotemida Margarethe Siems (1879-1952). Strauss će za nju skladati Maršalicu u Kavaliru s ružom i vratolomne kolorature Zerbinette u izvornoj, stuttgartskoj verziji Arijadne na Naxosu. Imala je glas golema raspona pa je mogla pjevati i golem repertoar, od Zerbinette do Carmen.
Elektra je svoje prvo hrvatsko uprizorenje, doduše tek poluscensko, doživjela u Zagrebu 12. i 14. studenoga 1976. pod ravnanjem Lovre pl. Matačića. Sudjelovala je Zagrebačka filharmonija. Protagonistica je bila tada vrlo tražena Elektra u svijetu, Danica Mastilović. Božena Ruk-Fočić pjevala je Krizotemidu, Đurđevka Čakarević Klitemnestru, a Egista i Oresta Franjo Paulik i Ferdinand Radovan. Predstava je u gotovo istom obliku, izvedena 14. srpnja 1977. na Držićevoj poljani u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara. Zagrebačka Opera uvrstila je djelo u repertoar 10. ožujka 1990. Dirigirao je Miro Belamarić, režirao Günter Könemann, a izvrsna protagonistica bila je Ivanka Boljkovac. Ruža Pospiš-Baldani pjevala je Klitemnestru, Carmen Reppel Krizotemidu, Hrid Matić Egista i Neven Belamarić Oresta.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 2. prosinca 2014.
