Posve je prirodno da svaki narod njeguje svoje kulturno blago i da mu posvećuje dostojnu pažnju. Tako se u repertoaru obnovljene zgrade Opere i Baleta Slovenskoga narodnog gledališča našao se i omiljeni Gorenjski slavuj. Obnovljeno zdanje obogatilo se novim prostorima što znatno poboljšava rad ansambla. Stalni postav kostima i drugih predmeta u vitrinama u prizemlju, pomno njegovan okoliš i, ponajprije, gledalište u novom sjaju gdje su srušeni zidovi koji odijeljuju lože pa se doima većim nego što jest – sve je to tražilo nov pristup poglavito djelima klasičnog repertoara. A takav je i Gorenjski slavček, slovenska nacionalna opera, koja nije ništa izgubila na svojoj obljubljenosti kod slovenskog gledateljstva, iako je već prošlo gotovo stotinu i pedeset godina od njezine praizvedbe.
Njezin skladatelj, a uz to još dirigent, orguljaš i pijanist, Anton Foerster rođen je 1837. u Osenicama u Češkoj. Još prije mature učio je pjevanje kao tenor. Nakon mature stupio je u cisterijanski samostan a zatim je krenuo u Prag na studij prava i glazbe. Kompoziciju i glasovir učio je kod Bedřicha Smetane. Nakon diplome na pravu otišao je 1865. u Senj u kojemu je dvije godine bio zborovođa i orguljaš katedrale. Godine 1867. preselio se u Ljubljanu u kojoj je tada ustanovljeno Dramatično društvo. Tri je godine vodio zbor Narodne čitaonice a u sezoni 1869./1870. dirigirao je prve glazbene predstave – uglavnom operete – koje je Društvo izvodilo. Od godine 1868. do 1909. bio je vođa crkvenog zbora i orguljaš u katedrali. Jedan je od osnivača Cecilijina društva (Društva svete Cecilije) unutar kojega je osnovao orguljašku školu iz koje su potekli vrsni slovenski orguljaši. Nakon umirovljenja preselio se u Novo mjesto gdje je i umro 1926. godine.
Foerster je počeo skladati u Senju, uglavnom djela za crkvenu glazbenu praksu. Skladao je mise na staroslavenske, hrvatske i latinske tekstove ali ponekad i djela sa svjetovnom tematikom, među njima i neka na tekstove hrvatskih pjesnika. Skladao je oko četiri stotine skladbi ali je poznat ponajprije kao autor Gorenjskog slavuja, na kojemu je radio od 1872. do 1896. Zajedno sa skladateljem Benjaminom Ipavcem i s Franom Gerbičem, koji je bio prvi tenor prvog razdoblja Hrvatske opere pod ravnanjem Ivana pl. Zajca, svojom je nadarenošću i velikom glazbenom naobrazbom jedan od najzaslužnijih za razvoj slovenske glazbene romantike.
U namjeri da potakne glazbeno stvaralaštvo Dramatično društvo objavilo je natječaj za djela na nekoliko područja – među njima i za operetu – i prvu je nagradu dobio Foersterov Gorenjski slavuj, nastao na libreto pjesnikinje i spisateljice Luize Pesjakove (1828-1898). Partiture su poslali na ocjenu u Prag i Smetana je zapisao da od prispjelih djela „prvu i jedinu nagradu bez sumnje zaslužuje Gorenjski slavuj. Svježe je pjevnosti, domišljato, pokazuje autorovo bogato znanje harmonije i spretnu instrumentaciju“. U obliku operete u dvanaest brojeva s govorenim dijalozima Gorenjski slavuj praizveden je 27. travnja 1872. Zanimljivo je napomenuti da je u predstavio pjevao i redatelj bio Josip Nolli, budući Zajčev prvi Nikola Šubić Zrinjski. Djelo je ubrzo palo u zaborav možda i zbog financijske krize koja je pogodila sve zemlje Austro-Ugarske Monarhije. Stanje se poboljšalo 1886. kad su glazbeno vodstvo Društva preuzeli dobro nam znani Gerbič i Nolli, koji su vrlo zaslužni i za razvoj Hrvatske opere, i nastavilo se 1892. izgradnjom nove kazališne zgrade. Kolikogod su Gerbič i Nolli skrbili za odgoj mladih pjevača, toliko su i željeli stvoriti slovenski glazbeni repertoar pa su se obratili Foersteru.
On je bio svjestan da je gradivo Slavuja bliže operi nego opereti i zamolio je libretista Smetanine opere Dvije udovice, pjesnika i prevoditelja Emanuela Züngla (1840-1894) da mu popravi libreto. Dodao je novu glazbu, poglavito splet slovenskih narodnih pjesama, i uglazbio govorne dijelove u recitative. Takav Gorenjski slavuj prvi je put izveden 30. listopada 1896., opet u Nollijevoj režiji. U operi se nedvojbeno osjeća utjecaj češke glazbene romantike ali djelo je u duhu slovensko. Također je nedvojbeno Foersterovo skladateljsko znanje koje je stekao kod Smetane. Opera je vremenom doživljavala različite preradbe i prilagodbe, pa se u svakoj novoj produkciji nešto izbacivalo a nešto dodavalo. Za nas je zanimljiva premijera 13. listopada 1929. kad je tek nešto više od mjesec dana nakon debija naš veliki prvak Josip Gostič nastupio na svojoj prvoj premijeri. Dirigirao je Mirko Polič, režirao Osip Šest. Ulogu Chansonettea pjevao je budući vrstan član zagrebačke Opere, Pavao Grba, tada na početku karijere. Gostič je nekoliko sezona pjevao nimalo laganu glavnu ulogu Franje. Verziju koju danas slušamo i gledamo pripremili su za premijeru 13. ožujka 2013. dirigent Igor Švara i redatelj Vito Taufer. Šteta je da opera prema kraju pada.
Nov pristup ne znači nužno i eksperimentiranje radi eksperimentiranja nego novo sagledavanje djela. Naravno, jedno djelo pruža više mogućnosti, drugo manje, bitno je zaći u njegovu suštinu i naći pravu mjeru. Filozofski pristup može pristajati jednom Mefistofeleu npr. ili Kogojevim Crnim maskama ali nikako ne bi odgovarao ljupkoj priči o gorenjskom slavuju Minki, djevojci lijepa glasa koja je odbila slijediti put moguće slave i ostala sa svojim dragim u svom selu. To je prepoznao poznati slovenski redatelj Vito Taufer, koji je zadržao pomalo naivan ugođaj djela i našao točnu ravnotežu između lirike i humora. Postigao je ljepotu jednostavnosti a u tome su mu vrsni pomagači bili scenograf Samo Lapajne i kostimografkinja Barbara Podlogar. Scena je živjela nekom naivnom, bajkovitom ljepotom, u bogatstvu živih boja.
Njome su se kretali jednostavni seoski (kad se selo zamišlja idilično) likovi iz sredine 19. stoljeća u okolici Bleda: student Franjo koji se nakon dulje odsutnosti vraća u rodno selo (Dejan Maksimilijan Vrbančič), poštar Lovro (Darko Vidic), Minka koja tako lijepo pjeva da je zovu slavuj (Martina Burger), njezina mati (Mirjam Kalin), Francuz Chansonette, učitelj pjevanja i neka vrst današnjeg menadžera (Jože Vidic), njegova žena Ninon (Petra Vrezec), župan Štrukelj (Saša Čano), njegov pomoćnik i pisar, mucavi Rajdelj (odličan Andrej Debevec), Krčmar (Peter Martinčič) i glasom i stasom ljupki sekstet djevojaka. Martina Burger, diplomantica Muzičke akademije u Zagrebu, pokazala je lakoću u koloraturama te toplu i srdačnu glumu. Poslovično pouzdan i razigran Dejan Maksimilijan Vrbančič s uspjehom prelazi u glasovno teži repertoar. Jože Vidic još je jedanput dokazao da mu u cjelini vokalno-scenskog dometa nema mnogo ravnih na ovim prostorima. Živopisnost režije i scene i neusiljen nastup pjevača u ulogama koje nisu baš lake (glavne) ugodno je osvjetljavao Pascal Mérat.
Predstavu je sigurnom rukom vodio iskusni Marko Gašperšič. I u dobroj svirci orkestra, i kompaktnim nastupima zbora te solističkim dionicama pjevača postigao je eleganciju i protočnost što i jest najveća privlačnost te romantične partiture.
Nova sezona u ljubljanskoj Operi i Baletu popraćena je vrlo lijepo oblikovanom knjižicom, iz koje razabiremo da je Opera proslavila 300. godišnjicu rođenja Christopha Willibalda Glucka s operom Orfej i Euridika i da će u siječnju s malim zakašnjenjem obilježiti 150. godišnjicu rođenja Richarda Straussa izvedbom Salome kojom će dirigirati, iz HNK-a u Zagrebu dugo godina odsutan, hrvatski dirigent Loris Voltolini.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 24. studenoga 2014.
