Petar Iljič Čajkovski rođen je 7. svibnja prema Gregorijanskom (25. travnja prema Julijanskom kalendaru) 1840. u malome mjestu Kamsko Votkinsku u podnožju Urala, gdje se njegov otac s obitelji doselio da bi preuzeo mjesto upravitelja tamošnjeg rudnika željeza. Prve glazbene spoznaje stekao je od majke i od francuske guvernante na čiji je nagovor počeo učiti klavir. No, glazba je bila imanentna njegovoj prirodi i premda se s devetnaest godina zaposlio u Ministarstvu pravde, počeo je uzimati sate harmonije i kontrapunkta kod Nikolaja Ivanoviča Zarembe (1821-1879) i 1862. upisao se na novootvoreni petrogradski Konzervatorij. Zatim napušta pravničku službu i potpuno se posvećuje glazbi. To su godine osnivanja Ruskoga glazbenog društva, konzervatorija u Petrogradu i Moskvi te izražajnijeg zahtjeva mladih skladatelja za stvaranje takvoga glazbenoga govora koji će biti temeljen na značajkama narodne glazbe, a na način kako je to pokazao Mihail Glinka (1804-1857). Čajkovski je – upisavši Konzervatorij – i ne znajući pristupio akademskoj struji. No on je od najmlađih dana – počevši od trenutka kada je kao desetogodišnji dječak slušao s majkom u Marijinskom teatru operu Život za cara (kod nas izvođenu kao Ivan Susanjin) – gajio veliko i istinsko poštovanje prema Glinki. Ujedno, cijelim svojim bićem i budućim stvaralaštvom te simpatijama prema skladatelju, dirigentu i pijanistu Miliju Balakirjevu (1836-1910) i njegovim istomišljenicima, pokazat će da je nedjeljivo vezan za rusku zemlju i njezin folklor.
Odmah nakon diplome Čajkovskom je 1866. ponuđeno mjesto profesora harmonije na moskovskom Konzervatoriju. Pedagoški rad nije ga zadovoljavao. Sputavao ga je u slobodi stvaralaštva, i kada mu je godine 1878. bogata udovica Nadežda Filaretovna von Meck (1831-1894) ponudila redovitu mjesečnu novčanu potporu, on ju je bez puno oklijevanja prihvatio, napustio Konzervatorij i od tog se časa posvetio isključivo skladanju. Uspjeh je dolazio postupno, iako ga nisu mimoilazila razočaranja i nerazumijevanje. Tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina 19. stoljeća njegova djela postala su opće poznata i cijenjena. Popularnost su mu definitivno učvrstile dirigentske turneje po Rusiji, Europi, Sjevernoj Americi. Dana 6. studenoga/25. listopada 1893., samo nekoliko dana nakon što je u Petrogradu ravnao praizvedbom svoje Šeste simfonije, na vrhuncu karijere, Čajkovski naglo umire od kolere u pedeset i četvrtoj godini.
Čajkovski je u operi vidio najpogodniji oblik kojim će moći izraziti nacionalne osjećaje i vezu s ruskim glazbenim folklorom. No, premda je napisao deset opera, samo dvije – Evgenij Onjegin i Pikova dama – mogu se smatrati remek-djelima koja su postala sastavni dio repertoara svjetskih opernih kuća. Opere je skladao s promjenljivim uspjehom. Krivo odabrana tema kao i loši libreti bili su uzroci neuspjeha većine njegovih opernih radova. Njegovi prvi operni pokušaji bili su već nakon završenog studija kada je od 1867. do 1868. radio na operi Vojvoda prema drami San ne Volgi Aleksandra Nikolajeviča Ostrovskog (1823-1886). Praizvedena 1869. u Boljšoj teatru u Moskvi, opera nije imala uspjeha ni kod publike ni kod kritike i nakon pete izvedbe skinuta je s repertoara. U izboru teme druga je opera Undina bila uspješnija, ali zbog nesporazuma s ravnateljem Carskih kazališta nije nikad postavljena na scenu. Razočaran, Čajkovski je uništio rukopis, a nekoliko sačuvanih odlomaka unio je u balet Labuđe jezero, Drugu simfoniju i scensku glazbu za Snjeguročku Ostrovskog. Treća opera, Opričnik, praizvedena 1874. u Marijinskom teatru u Petrogradu s velikim uspjehom već sadrži neke njegove osnovne preokupacije: motiv sudbine, ironije kojom se ona poigrava s ljudskim osjećajima i životima te temu neostvarene ljubavi.
Četvrti pokušaj Čajkovskog na opernoj sceni bila je opera Kovač Vakula, nastala prema pripovijetki Badnja noć iz zbirke Ukrajinske pripovijetke – Večeri u zaselku kraj Dikanjke Nikolaja Vasiljeviča Gogolja (1809-1852). U njoj se isprepleću realnost i mašta, a stvarna stvorenja kreću se uz bok nadnaravnim bićima. Kovač Vakula praizveden je 1876. u Marijinskom kazalištu u Petrogradu s osrednjim uspjehom. Čajkovski je operu kasnije preradio i dao joj je naslov Cipelice (Čerevički). Tako prerađene Cipelice praizvedene su 1887. u Boljšoj teatru u Moskvi.
A onda je Čajkovski posegnuo za opusom zacijelo najslavnijeg ruskog pjesnika – Aleksandra Sergejeviča Puškina (1799-1837) i prema njemu stvorio svoja najbolja djela. Prvo je bilo Evgenij Onjegin, praizveden 1879. u moskovskome Malom teatru. Nakon Onjegina skladao je Djevicu Orleansku, poznatiju kao Jeanne d'Arc, u kojoj ga je, kako je pisao Nadeždi von Meck, očaravala „dubina psihološke istine u karakteru junakinje“. Radeći istodobno na libretu i glazbi Čajkovski je svojom skladnom i uznositom glazbom dao otmjen i veličanstven portret francuske narodne junakinje. Praizvedba opere 1881. u Marijinskom kazalištu u Petrogradu bila je vrlo uspjela. Dirigirao je slavni češki dirigent Eduard Francevič Nápravnik (1839-1916) koji se četrdesetogodišnjim djelovanjem kao prvi dirigent Marijinskog kazališta duboko utkao u ruski glazbeni život. Djevica Orleanska prva je opera Čajkovskog koja se čula izvan Rusije – 1882. u Pragu.
Nakon Djevice Orleanske Čajkovski je ponovno posegnuo za Puškinom. Nadahnuće je našao u njegovoj poemi Poltavska bitka, a pozornost mu je privukao lik legendarnoga kozačkog atamana, ili hetmana, iz doba Petra Velikog, Ivana Stepanoviča Mazepe (1639-1709), ambicioznog i častohlepnog, ogrezlog u podmuklost i zlodjela, klevetnika i izdajice, ali hrabrog i poduzetnog, jedne od onih povijesnih ličnosti koje su stotinjak godina zaokupljale pozornost umjetnika. U operi Čajkovski razvija svoju omiljenu temu – borbu ljudskog osjećaja s okrutnim silama koje ometaju sreću. Privukla ga je neobična ljubav, zanos mlade djevojke Marije prema pedeset godina od nje starijem čovjeku. Prema njoj se odnosio s posebnom ljubavlju i iskrenim osjećajem. Ukrasio je svoju junakinju svim onim što za njega predstavlja ideal žene. Mazepa je praizveden 1884. u Boljšoj teatru u Moskvi, a četiri dana poslije izveden je u Marijinskom kazalištu u Petrogradu.
Radnja osme opere Čajkovskog, Čarobnice događa se potkraj 15. stoljeća u Nižnjem Novgorodu. Praizvedena je 1887. u Marijinskom kazalištu u Petrogradu. Dirigirao je skladatelj. Ta tragedija ljepote, ljubav pučanke i sina careva namjesnika privlačila je publiku u ruskoj provinciji. No određena hipertrofiranost i gomilanje događaja unatoč intenzitetu dramskih situacija i iskrenom lirizmu kojima je protkano cijelo djelo nije nikako mogla učiniti Čarobnicu dijelom standardnog repertoara.
„Vjerujem da je Pikova dama moje najbolje djelo.“ – napisao je Čajkovski dovršavajući je 31. ožujka 1890. u Firenci. Libreto opere koji je Čajkovskom priskrbio brat Modest znatno odstupa od Puškinove pripovijetke, u karakteru glavnog lika Hermana i, poglavito, u razrješenju Lizine sudbine. Pikova dama praizvedena je 19. prosinca 1890. u Marijinskom kazalištu u Petrogradu. Glavne su uloge tumačili Nikolaj Figner (1857-1918) i njegova supruga Medea Mei (1859-1952). Dirigirao je Eduard Nápravnik. Kad je pristupio skladanju svoje posljednje opere Jolanta Čajkovski je priznao bratu Modestu, koji mu je priskrbio libreto prema poetskoj drami Kong Renés Datter (Kći kralja Renéa) danskog pjesnika Henrika Hertza (1797-1870): „Srednjovjekovni vojvode, vitezovi i njihove gospe zaokupili su moju maštu, ali ne i srce.“ No, ipak, oduševila ga je romantizirana ljubavna priča o slijepoj princezi iz 15. stoljeća. Ostao je posve dosljedan vlastitim životnim i umjetničkim afinitetima, s tom razlikom što je romantičarsko-depresivni karakter glazbe prilagodio sjetno-idiličnoj naravi sentimentalne priče čiji je završetak poentiran iznenadnim sretnim obratom. koji kulminira u svečanom optimističkom finalu. Jolanta je zajedno s baletom Ščelkunčik (Orašar) praizvedena u prosincu 1892. u Marijinskom kazalištu u Petrogradu. Dirigirao je Nápravnik a glavne uloge pjevali su supruzi Figner.
Nastanak Evgenija Onjegina
Godine 1877. slavna mezzosopranistica Elizabeta Andrejevna Lavronska (1845-1919) predložila je Čajkovskom da sklada operu prema Puškinovu Evgeniju Onjeginu. Zamisao ga je posve obuzela i poslao je primjerak Onjegina svojemu libretistu Konstantinu Šilovskom (1849-1893). No već prije nego što mu je stigao libreto, skladao je Tatjanin prizor s pismom zadržavši potpuno Puškinove stihove. Sredinom svibnja 1877. počeo je dobivati pisma od svoje studentice na Konzervatoriju, Antonine Ivanovne Miljukove (1848-1917), u kojima mu je pisala kako je već odavno u njega zaljubljena. Počeo je nju poistovjećivati s Tatjanom – a ona joj uopće nije bila slična. Lijepa dvadesetosmogodišnja Miljukova živjela je u uvjerenju da su svi muškarci s kojima je dolazila u doticaj bili u nju zaljubljeni.
Ogorčen na Onjegina, kojega je smatrao hladnim cinikom i čije je ponašanje prema Tatjani prezirao, Čajkovski se oženio Miljukovom. Brak je sklopljen 18. srpnja 1877., bio je to samo na papiru, ali skladatelja je unesrećio. U svibnju 1878. stigla mu je vijest da je Antonina pristala na rastavu pa se novim oduševljenjem bacio na Onjegina. Pisao je bratu Modestu: „Kakvo je bogatstvo poezije u Onjeginu! Ima pogrešaka, znam. Ne pruža dovoljno mogućnosti za scenske efekte, ali sjaj poezije, humanost i jednostavnost teme koju je Puškin tako nadahnuto izrazio u svojim stihovima, nadoknađuje sve te nedostatke.“
S Onjeginom je opera krenula drugim putem. Skladatelj stavlja u prvi plan intimnu dramu protagonista daleko je pretpostavljajući vanjskim događajima, i tako ruši klišeje dramskog vrhunca. Jer, ako je prvi čin drama Tatjane, drugi je drama Lenskog, a treći drama Onjegina. Svaki čin je cjelina za sebe, a sva su tri čvrsto povezana u jednu. Svjestan novina Čajkovski je i dao djelu podnaslov „lirski prizori“. Početkom siječnja 1878. pisao je svojemu studentu u čije je kritičke opaske najviše vjerovao, skladatelju i pijanistu Sergeju Ivanoviču Tanejevu (1856-1915): „Moje skromno djelo nisam čak želio opisati kao operu, nego kao „lirske prizore“. Ako moje oduševljenje za Onjegina ističe ili razotkriva moju ograničenost, moju zaglupljenost, nerazumijevanje temeljnih zahtjeva koji se postavljaju pred operu, ispričavam se. Ali tvrdim da ta glazba proizlazi iz mojeg najskrovitijeg bića. Onima koji žele poslušati glazbeno oslikavanje jednostavnih, svakidašnjih i općeljudskih osjećaja moja će opera, nadam se, pružiti zadovoljstvo.“
Izricanje osjećaja pismima jedna je od glavnih karakteristika emotivnog života velikoga ruskog skladatelja. Četrnaest godina intenzivnog dopisivanja s Nadeždom von Meck, a da se s njom nikada nije sreo, dovoljno o tome govori. Kad je završio rad na Onjeginu pisao joj je o svojim razmišljanjima dok je skladao operu: “Naravno, toj operi nedostaje snažan dramski razvoj, ipak, ona će prikazati zanimljive prizore iz svakidašnjeg života i u njoj ima toliko poezije! Čak i ako moja opera nije baš prikladna za scensku izvedbu, iako u njoj nema puno radnje, ja sam zaljubljen u heroinu Tatjanu, oduševljen sam Puškinovom poezijom i skladam za nju glazbu jer me je jednostavno očarala. Našao sam nadahnuće u samoj poeziji i njezinoj formi, u njezinu zvučnom skladu koji zalazi u dubinu duše. Jer ona i jest glazba. . . ..Zaplet je vrlo jednostavan, nema scenskih efekata, u glazbi nema sjaja koji očarava, ni snažnih obrata….
… Moj najveći san jest vidjeti Onjegina u izvedbi Konzervatorija. To djelo traži mala financijska sredstva i neveliku pozornicu… Nikada neću svoju operu dati kazališnim upravama prije nego što bude uprizorena na Konzervatoriju… Ovaj put ne trebam veliku pozornicu s njezinom rutinom, zakonitostima, s netalentiranim redateljima, s besmislenom, iako raskošnom scenografijom, sa strojevima koji dirigiraju umjesto dirigenta i tako dalje, i tako dalje… Vjerujem da će čar Puškinove poezije nadoknaditi sve scenske nelagodnosti… Kad je o samoj glazbi riječ, mogu reći sljedeće: ako se ikada glazba skladala s istinskom strašću, s ljubavlju prema sadržaju i prema likovima, tada je to glazba Onjegina. Treptao sam i drhtao od neizreciva užitka dok sam ga skladao. Ako i najmanji dio onoga što sam osjećao dok sam skladao tu operu nađe odjeka u slušatelja, bit ću dovoljno nagrađen i ništa mi više nije potrebno.”
Pola stoljeća dijeli Čajkovskog od Puškina. Čovjek se počeo okretati sebi, i Čajkovski je u biti zanemario odrednice Puškinove „enciklopedije ruskog društva svojega vremena”, kako je Puškinovo djelo nazvao istaknuti ruski književni kritičar Visarion Grigorjevič Bjelinski (1811-1848), u pet tisuća stihova, i u manje od tisuću svojeg je Onjegina zamislio kao tragediju troje ljudi koji u sukobu sa stvarnošću umiru, ili stvarno kao Lenski, ili polaganim besciljnim trajanjem kao Tatjana i Onjegin. Svi ostali, Olga koja je kontrapunkt Tatjani, Triquet koji svojim francuskim kupletima pojačava dramatsku napetost prizora na plesu kod Larine, zatim sama Larina i dadilja Filipjevna kao odraz prošlih dana, pa čak i knez Gremin sa svojom ispovjednom arijom, tek su periferni likovi koji su tu da bi objasnili protagoniste, osobito Tatjanu. Ali knezu Greminu Čajkovski je podario jednu od najljepših basovskih arija ruske glazbe i kroz nju on izrasta u pravi plemeniti lik ostarjelog džentlemena, što bi donekle trebalo objasniti završnu Tatjaninu odluku da se odrekne Onjegina.
Nitko neće osporiti da je Puškinov Evgenij Onjegin autobiografskog karaktera. To je i Onjegin Čajkovskog, ali bitno drukčije. Sva tri lika u operi nose osobine skladatelja. Ali, ma koliko mu intimno bio blizak lik Onjegina, u liku Lenskog sagledao je vlastitu promašenost prema suprotnom spolu, a u samoj Tatjani koja u operi postaje glavni lik (kod Puškina je to ipak naslovni junak) našao je odbljesak onih nježnih treptaja svoje duše koji uzmiču pred nemogućnošću ostvarenja ljubavi. Tatjana je najpotpuniji izraz introvertirane intimnosti Čajkovskog. Sve ono u što se nikada nije osobno upustio, njegovu patnju zbog stvarne i mučne izolacije koju nije želio ali mu je bila neophodna, i na kraju dugo postupno umiranje u besmislenom i jalovom trajanju – sve je to izrazio kroz taj lik. Onjegina doživljava prvenstveno u odnosu prema Tatjani pa ga opisuje glazbom u kojoj ima naglašene superiornosti i hladnoće. Lik pjesnika Lenskog, mnogo je ljepši, dorečeniji, poetičniji, nego u Puškinovu pjesničkom izvorniku.
Nasuprot Onjeginu „hladna, prodorna razbora“, Lenski je posve drukčije prirode, strastveni zanesenjak. Sagledavši upravo u njemu svoju promašenost u odnosu prema suprotnom spolu, s njim se više poistovjetio i povjerio mu najljepše lirske stranice partiture, naravno uz one povjerene Tatjani. Mladi, zaneseni pjesnik Lenski, prožet romantičarskim viđenjem ljubavi i prijateljstva, spreman idealizirati vlastite osjećaje, stalno u stanju ushita, suprotan je Onjeginovom oštrom i hladnom umu. On očajava nad nedosegnutom svrhom života i umire zbog toga što je suprotan svojoj okolini, što je, kao i Tatjana, u sukobu sa stvarnim svijetom. Najtoplije i najljepše stranice povjerio je Čajkovski onome koji u prolaznosti nepovratno odlazi, i njegova je smrt tragičan kraj svih mogućnosti smislenog postojanja.
Smrću Lenskog počinje umiranje Onjegina i Tatjane. Njihova je sudbina određena. Onjegin će lutati svijetom opterećen osjećajem krivnje zbog smrti prijatelja, Tatjana će se udati za kneza Gremina. Tatjana i Onjegin isključeni iz života, bez ambicija, prilagođavajući se u potpunosti zakonima okoline, bez želje za borbom, lišeni nade nastavit će besmisleno postojanje. Očajnički Onjeginov pokušaj da probudi Tatjaninu ljubav naići će na njezino tiho priznanje ali i odlučno odbijanje. Ostaje nam da razmislimo, je li njegov probuđeni zanos bio tek posljednji vapaj za smislom postojanja, ili istinska, prava ljubav. A nije li to i jedno od vječnih pitanja ljudskih odnosa?
Evgenij Onjegin je Puškinov i Čajkovskijev ekvivalent tada vrlo popularnog „suvišnog čovjeka“, lika koji je u književnost unio lord Byron. U najvećoj mjeri introvertiran, Čajkovski je najdublje pogodio problem koji muči sve naraštaje. „Suvišan čovjek”, čovjek koji zna što neće ali ne zna što hoće, talentiran, uvjeren u neki dublji smisao postojanja, koji nije u stanju sučeliti se s najvažnijim životnim izazovima nego gubi tlo pod nogama i zatvara se u besmisleno trajanje, glavni je junak niza umjetničkih remek-djela. Djelo Čajkovskog sadrži bitnu preokupaciju iole senzibilnijeg čovjeka – dilemu o smislu ljudskog postojanja. Naravno, ni Čajkovski nije riješio tu dilemu, ali svojom se romantičarskom koncepcijom s natruhom oplakivanja više približio slušatelju nego što bi to mogao učiniti netko hladnog razuma s pukom tvrdnjom.
Evgenij Onjegin praizveden je u Malom kazalištu u Moskvi 29./17. ožujka 1879. Pripremili su ga studenti moskovskog Konzervatorija pod ravnanjem pijanista, dirigenta i skladatelja Nikolaja Rubinsteina (1835-1881). Tatjanu je pjevala Marija Nikolajevna Klimentova (1857-1946), omiljena autorova interpretkinja toga lika koji će tumačiti daljnjih deset godina. Lenski je bio tenor Mihail Medvedev (1856-1925) koji će pjevati Hermana u daljnjim izvedbama Pikove dame. Prva profesionalna izvedba opere bila je 23./11. siječnja 1881. u Boljšoj teatru pod ravnanjem talijanskog dirigenta, čembalista i skladatelja Enrica Modesta Bevignanija (1849-1903) koji je od 1874. do 1881. djelovao u moskovskom Boljšoj teatru i petrogradskom Marijinskom kazalištu. Čajkovski je operu za praizvedbu skladao u komornijem stilu a kasnije ju je prilagodio za izvedbe u carskim kazalištima. Kritičar Ruskih vjedomosti tada je ustvrdio:„Unatoč pomanjkanju dramatičnosti, djelo Čajkovskog vjerojatno će postati jedno od najpopularnijih na našem opernom repertoaru zahvaljujući svojemu narodnom duhu i sjajnoj glazbi.“ Publika je bila ponešto suzdržana. Čajkovski je kasnije izjavio: „Više su pljeskali meni nego operi.“
No vrijeme je pokazalo da je Čajkovski bio previše skroman. Evgenij Onjegin krenuo je na osvajanje svjetskih pozornica. Poslije praizvedbe u Malom kazalištu u Moskvi i prve profesionalne premijere u Boljšom teatru „lirski prizori” izvedeni su u listopadu 1884. u Marijinskom teatru u Petrogradu pod ravnanjem Eduarda Nápravnika. Put Evgenija Onjegina u svijet bio je trasiran. U prosincu 1888. izveden je u Pragu pod skladateljevim ravnanjem i ispraćen ovacijama. Antonin Dvořák bio je njime oduševljen. U siječnju 1892. izveden je u Hamburgu pod ravnanjem Gustava Mahlera. Čajkovski je bio nazočan izvedbi a i pripremama prije nje. Pisao je: „Ovdašnji kapelnik jednostavno je genijalan. Žarko želi dirigirati prvu izvedbu... Pjevači, orkestar, dirigent ... svi su zaljubljeni u Onjegina.“ U listopadu 1892. Čajkovski je nazočio stotoj izvedbi opere u Petrogradu. Mahler je svoje oduševljenje djelom prenio u bečku Dvorsku operu kad je postao njezin ravnatelj i prva izvedba Onjegina u Beču u njemačkom prijevodu bila je 19. studenoga 1897. godine. A nešto ranije, 30. listopada, za intendanture Stjepana Miletića, opera je prvi put izvedena u Zagrebu u hrvatskom prijevodu Đure Devića. Dirigirao je Nikola Faller. Bogdan Vulaković interpretirao je naslovnu ulogu a češki umjetnici tada u zagrebačkom angažmanu Anka Matoušek, Rikard Hofer i Edo Aschenbrenner pjevali su Tatjanu, Lenskog i kneza Gremina.
U travnju 1900. Evgenij Onjegin izveden je u Scali. Dirigirao je Arturo Toscanini a 1906. u Covent Gardenu, na talijanskom (tko zna zašto) s glasovitom češkom umjetnicom Emmy Destinnovom kao Tatjanom. Prva izvedba opere u Metropolitanu bila je 24.ožujka 1920. opet na talijanskom. Dirigirao je Artur Bodanzky, pjevali su Giuseppe de Luca, Claudia Muzio, Giovanni Martinelli i Adamo Didur.
Od hrvatskih interpreta opere izdvajamo Senu Jurinac koja je Tatjanu pjevala na premijeri Evgenija Onjegina u Bečkoj državnoj operi 1961. pod ravnanjem Lovre von Matačića, Marka Vuškovića koji je bio prvi interpret Onjegina u trećem sustavnom djelovanju zagrebačke Opere, Vladimira Ruždjaka koji je šezdesetih godina prošloga stoljeća interpretirao naslovnu ulogu u Državnoj operi u Hamburgu i Kraljevskoj opernoj kući Covent Garden a pjevao ju je, naravno, i u Zagrebu. Nezaboravne interpretkinje Tatjane bile su Nada Tončić i Mirka Klarić, koja je ulogu tumačila na gostovanjima ansambla zagrebačke Opere do dalekog Japana i individualno u tadašnjem Sovjetskom Savezu.
Opera Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu premijerno će izvesti Evgenija Onjegina, lirske prizore u tri čina (sedam slika), u petak, 14. studenoga s početkom u 19,30 sati. Dirigent je Nikše Bareze. Redatelj i kostimograf je Michał Znaniecki, scenograf Luigi Scoglio, koreografkinja Diana Theocharidis, a oblikovatelj svjetla Bogumił Palewitcz. U predstavi će ove sezone nastupati Cecilija Car i Željka Martić (Larina), Valentina Fijačko i Adela Golac Rilović (Tatjana), Jelena Kordić (Olga), Neda Martić i Branka Sekulić Ćopo (Filipjevna), Robert Kolar i Ljubomir Puškarić (Onjegin), Domagoj Dorotić i Stjepan Franetović (Lenski), Luciano Batinić i Ivica Čikeš (Gremin), Mario Bokun i Ladislav Vrgoč (Triquet), Robert Palić i Alen Ruško (Zareckij) te Ante Batinić i Antonio Brajković (Kapetan). Sudjeluju Zbor i orkestar Opere te Balet HNK-a. Reprizne izvedbe na rasporedu su: u ponedjeljak, 17. studenoga; utorak, 18. studenoga; četvrtak, 20. studenoga i srijedu 26. studenoga u 19,30 sati. Predstava je nastala u koprodukciji s Hrvatskim narodnim kazalištem Ivana pl. Zajca iz Rijeke, u kojem će se izvoditi u prosincu 2014.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 11. studenoga 2014.
