Ero se bori za prava pjevača

Intervju: Miljenko Đuran, operni pjevač

  • Miljenko Đuran, foto: ZE ZagrebMiljenko Đuran rođen je 1961. u Zagrebu. Bio je službenik Zagrebačke banke kad su otkrivene njegove glasovne i glazbene sposobnosti. Zagrebačka banka peuzela je skrb o njegovu školovanju, koje je počelo 1987. kod naše velike umjetnice Biserke Cvejić. Kasnije se nastavio usavršavati kod naše vrsne pjevačke pedagoginje Marije Borčić. Kao koncertni pjevač nastupio je već 1989. u Bachovu Magnificatu,a nakon položene audicije u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, u travnju 1991. debitirao je kao Pedrillo u Mozartovoj Otmici iz saraja. Od tada je prisutan na hrvatskoj glazbenoj sceni na kojoj je ostvario niz uloga u operama i operetama. Sudjelovao je na nekoliko praizvedaba opera. Nastupio je i u prvoj izvedbi opere Nikola Šubić Zrinjski 2002. u produkciji Opere u Torontu. Uz nastupe na operno-operetnoj sceni, redovito priprema i solističke koncerte te se već predstavio slovenskoj, austrijskoj i francuskoj publici. Stalno surađuje s Operom SNP-a u Novom Sadu. Dobitnik je Nagrade Hrvatskog glumišta za 2005. godinu za uloge Miće u Eri s onoga svijeta Jakova Gotovca i Juranića u operi Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca.

    Danas ste jedan od naših najtraženjih pjevača ali to zanimanje nije bilo Vaša prva vokacija. Vaša pjevačka karijera počela je dosta neobično a nije se obično ni razvijala.

    Počela je poslije bankarskih poslova, i pokazalo se da to i nije bilo tako loše.
    Živko Želev (Belmonte), Miljenko Đuran (Pedrillo) – debitantski nastup Miljenka Đurana 19. travnja 1991. – HNK u Osijeku: Wolfgang Amadeus Mozart, Otmica iz saraja, dirigent Zoran Juranić, redatelj Tomislav Durbešić, foto: Arhiv HNK-a Osijek
    Pretpostavljam da nije bilo lako početi ispočetka a već ste bili etablirani.

    Najteže je bilo ponovno sjesti u klupu i početi učiti. S dvadeset i šest godina odlučio sam se baviti nečim što nije imalo nikakve veze s onim što sam do tada učio i radio i s čime sam živio. Pjevao sam, doduše, u društvu, ljudima se sviđao moj glas. Bio sam veliki operni fan, ali biti fan ne znači da možete pjevati u operi. Dakle, morao sam ostaviti sve da bih počeo učiti pjevanje i stjecati glazbenu naobrazbu. Ali bio sam okružen ljudima koji su mi davali podršku i krenuo sam, probao sam. Imao sam veliku sreću da je iza mene stajala moja Zagrebačka banka koja mi je kroz te četiri godine studija davala novčanu potporu i tako sam imao neku sigurnost u slučaju neuspjeha. No, moram nešto dodati. Pravi poticaj za bavljenje pjevanjem dao mi je nažalost pokojni maestro Vjekoslav Šutej. Godine 1984. otpjevao sam mu u Splitu audiciju u pola osam ujutro i rekao mi je da ću pogriješti ako se ne budem počeo ozbiljno baviti pjevanjem. Savjetovao mi je da odem kod, nažalost, također pokojnog Nonija Žuneca. U pola godine rada on me je naučio izgovarati vokale ali mi je istodobno savjetovao da odem pedagogu s više iskustva. I tako, uz pomoć nekih ljudi, došao sam do naše velike dive Biserke Cvejić koja je bila oduševljena da joj dolazi tenor iz Zagreba.

    Remendado – HNK u Zagrebu, Georges Bizet, Carmen, dirigent Nikša Bareza, redatelj Milko Šparemblek, 1996., foto: ZE ZagrebDoduše, kad sam je nazvao bila je malo iznenađena mojim glasom. Učinio joj se pretamnim za tenora. Otpjevao sam joj arije Rodolfa iz La Bohème i Nemorina iz Ljubavnog napitka. Pristala je raditi sa mnom. No to je značilo ostaviti Zagreb, ostaviti posao, promijeniti sredinu. Prespavao sam, razmislio i odlučio. Otišao sam u Beograd, marljivo radio s profesoricom Cvejić, ali se u cijelu priču uključila i profesorica Doroteja Cesnik-Spasić, s kojom je Biserka Cvejić tijesno surađivala. Moja Dorica vodila me radom i disciplinom mojemu cilju i ostala sve do danas moj mentor i najstroži kritičar. Pokazalo se da je ta suradnja urodila plodom, jer ubrzo sam dobio prvu priliku. Maestro Vladimir Kranjčević pozvao me je 1990. za tenorsku dionicu u Liturgiji domestici Aleksandra Grečanjinova sa Zborom RTB i Gudačkim orkestrom Dušan Skovran u crkvi sv. Antuna na Vračaru. Primjetio me je na produkciji glazbene škole Kosta Manojlović iz Zemuna na Kolarčevom narodnom univerzitetu u Beogradu kad sam pjevao u Bachovom Magnificatu. Nastup s maestrom Kranjčevićem, poznatom po svojoj žustrosti u radu s pjevačima na koje postavlja velike zahtjeve, u golemoj crkvi, gdje smo mi solisti stajali s jedne strane a orgulje su bile s druge – a sve su solističke dionice vezane uz orgulje – bio je doista vatreno krštenje. No publika me je sjajno primila i bio je jako dobar osvrt kritike.

    Vašek – HNK u Zagrebu: Bedřich Smetana, Prodana nevjesta, dirigent Zoran Juranić, redatelj Nicolaus Windisch Spoerk, 1994., foto: Arhiv HNK-a u ZagrebuDa, pisalo je da ste se Vi u tom prostoru intonativno najbolje snašli.

    S tom sam namjerom i išao prihvatiti izazov.

    I nakon nekog vremena rada debitirali ste u lirskoj ulozi Pedrilla.

    Gospođa Cvejić je uvijek govorila da moram pjevati tanko i vrlo lirski. Ja bih joj odgovarao, može sve samo ne Mozart. A onda me na nekoj produkciji čuo dirigent Željko Miler i pozvao da dođem na audiciju u HNK u Osijeku, za baruna Trenka. Gospođa Cvejić mi je dozvolila da odem ali je jasno dala na znanje da uloga Trenka ne dolazi u obzir. To je uloga za dramskog tenora. No, rekla je, neka me čuju, možda će mi dati nešto drugo. Moja Dorica se također složila i došla je sa mnom u Osijek da mi bude potpora ali i strog sudac. Položio sam audiciju za bilo što ali ne za Trenka. Mo Miler je u međuvremenu umro, poslušao me je tada Mo Zoran Juranić koji me nekako prati tijekom karijere. I debitirao sam u Mozartovoj godini kao Pedrillo u Otmici iz saraja, nimalo lakoj ulozi za početnika. Ali imao sam sreću da su uz mene bili divni ljudi. Redatelj Tomislav Durbešić imao je izuzetno puno strpljenja i učio me kako hodati po sceni, kako sjesti, kako ustati, kako ostati u mozartovskom stilu, i što je najvažnije, naučio me je da na scenu ne mogu doći kao Đuran nego kao Pedrillo. Radilo se tada s nama mladima, što mislim da danas nedostaje.

    Sou-Chong – HNK u Osijeku: Franz Lehár: Zemlja smiješka, dirigent Mladen Tutavac, redatelj Petar Vujačić, 1998., foto: Arhiv HNK-a u OsijekuI tako je počela Vaša karijera. Odlučili ste da ćete postati slobodni umjetnik i nećete ulaziti u stalni angažman. Je li do toga došlo isključivo Vašom odlukom ili Vam nitko nije ponudio stalni anažman?

    Prije nego što sam otišao u Beograd učlanio sam se u Glazbeno udruženje u Zagrebu. Mislio sam da mi to jednog dana može pomoći – i pomoglo mi je kad sam se vratio iz Beograda zbog okolnosti koje su nastale početkom devedesetih i ratnih zbivanja. Nisam se vraćao u banku, počela je moja pjevačka karijera. Nagovorili su me da podnesem zahtjev za članstvom u Zajednici samostalnh umjetnika. Imao sam već dosta nastupa i zabljesnuo sam na neki način kao mladi pjevač na hrvatskoj opernoj sceni pa sam dobio status samostalnog umjetnika. HNK u Oijeku ponudilo mi je negdje 1994., 1995. da uđem u angažman, kao i koju godinu kasnije i HNK u Zagrebu. Nisam o tome razmišljao. Imao sam puno ponuda, najedanput sam se našao u opereti, trebalo je puno raditi i uskladiti sve obaveze. Vlado Štefančić me je u Kazalištu Komedija uzeo pod svoje. Govorio je da opereta ne može bez mene, tako da sam imao puno posla.

    Helinand – HNK u Zagrebu: Zoran Juranić, Govori mi o Augusti, dirigent Zoran Juranić, redateljica Stephanie Jamnicky, 1999., foto: Arhiv HNK-a u ZagrebuI kao što je rekao naš veliki Tomislav Neralić, mogli ste sebi priuštiti da budete slobodnjak.

    Sjećam se te njegove konstatacije kad smo radili Hovanščinu. Rekao mi je da se ne moram bojati za budućnost, naravno, ako me posluži zdravlje i ako ne budem tenor u bukvalnom smislu te riječi nego umjetnik i tu svoju umjetnost plasiram na najbolji mogući način. I ja sam se doista trudio da se u tom smjeru razvijam. Imao sam sreću da su me prigrlili danas također, nažalost, pokojni Marija Borčić i Mladen Raukar koji su me dobro peglali. Od Doroteje Spasić koja me je također dobro tesala otišao sam k njima – ne znam tko je u tome bio uporniji. Izrađivali smo svaki ton i nije bilo popuštanja. Gospođa Borčić je već bila teško bolesna kad sam joj došao u Dom s DVD-om mog prvog Ere. Tri smo dana doslovce na njezinoj postelji slušali svaki dan po jedan čin opere. Ona je sve čula, svaki ton koji nije bio dobar, neku nečistu intonaciju, krivi ili nesigurni upad. Pokušao sam se opravdati da je to bila moja prva predstava. Strogo je uzvratila: „Neka ti to bude prvi i zadnji put da si to tako otpjevao.“ Ispravljali smo svaki ton. Puno mi je pomogla i zauvijek sam joj zahvalan.

    S kim sada radite?

    Smatram, i to nije nikakvo novo otkriće, da pjevači trebaju imati kontrolu pedagoga tijekom gotovo cijele karijere. Ostao sam usko vezan s Doricom. I dalje me prati i špijunira, naravno i kritizira, ali mislim s velikim ponosom! Protivnik sam i nemam dobro mišljenje o odlascima k raznim profesorima pjevanja, po svaku cijenu, čestim promjenama, samo da bi se reklo da s nekim radim, jer pokazalo se u više slučajeva da to nije dobro! Radim sam okrećući filmove svojih satova sa svoje Tri dame (Biserkom, Doricom, Marijom). Neobično se često sjetim rada s Mladenom Raukarom, njegovih savjeta, i zahtjeva, ponavljanja, uvjeravanja – gdje, što, kako! Isto tako, puno vremena provodim slušajući svoje idole (Franco Corelli, Giuseppe di Stefano, tehnički suvereni Luciano Pavarotti), rekao bih, virtualno se nadograđujem i održavam. U tom sam pogledu malo više vuk (mačak) samotnjak! Dakle, klimam s tim što imam – i zadovoljan sam, jer sam postojan, evidentnoga napredovanja, rekao bih, osjećam da sam na pravom putu, koji me vodi ka vrhuncu uspješne pjevačke karijere! Iskreno, sretan sam, i ispunjen zbog svojih dosadašnjih uspjeha!
    Juranić – HNK Osijek: Ivan pl. Zajc, Nikola Šubić Zrinjski, dirigent Zoran Juranić, redatelj Ivica Krajač, 2004., foto: Arhiv HNK-a u Osijeku
    Jako ste puno pjevali u opereti i, kao što se vidi, to Vam nije naškodilo. A u nas vlada mišljenje, pogrešno, da je nastupanje u opereti manje vrijedno i opasno.

    I to je bilo stjecajem okolnosti. Opereta se tada dosta njegovala u Komediji, Vlado Štefančić, naš nabolji operetni redatelj, želio je da mu pjevam i ja sam već u siječnju 1993. u Barunu Trenku pjevao manje zahtjevnu ulogu Nikole. Zatim su došli Edwin u Kneginji čardaša, Tassilo u Grofici Marici, Orlovski u Šišmišu, Camille de Rosillon u Veseloj udovici, pa Sou-Chong u Zemlji smiješka, uloga opernih zahtjeva, te Princ od Parme u Boccacciu, Max u Madame Troubadour, Vojvoda od Urbina u Noći u Veneciji i na kraju i onaj Trenk s početka priče. Manje više, te sam uloge pjevao i u Osijeku. To mi je dobro išlo ali sam se malo pribojavao da ne bih ostao u opereti i zapostavio operu. Ipak, sve je to bila samo dobra škola za danas! A mišljenje da je opereta lakša? Pa Sou-Chong je mali Otello! Samo u prvom činu ima tri arije i dva dueta. Ta uloga i njezina središnja arija Dein ist mein ganzes Herz na neki su način obilježili moju manje vrijednu operetnu karijeru, uvijek mi traže da je pjevam na koncertima. Još sam u djetinjstvu maštao kako bih rado pjevao tu ulogu i, eto, ostvarilo se i to.

    Možda se onda i Otello jednoga dana ostvari! Vi niste samo pjevač s glasom koji se razvija prema dramskom tenoru nego ste glazbeno-scenski umjetnik velike muzikalnosti i velike kreativnosti. Već ste na svojim počecima od male uloge, kao što je npr. Remendado u Carmen napravili malu vinjetu, da ne govorimo o Monostatosu u Čarobnoj fruli.

    Za svaku se ulogu, kolikogod velika ili mala bila, jednako temeljito pripremam. Nastojim uvijek biti po nečemu zapamćen a to je i teže u manjoj ulozi. Ali ako nešto odigrate s uvjerenjem, možete biti zapamćeni i ako samo pređete scenom. Moj savjet mladima: nikada ne odbijati ulogu rukovodeći se njezinim trajanjem. Uloga je uloga makar to bile samo tri riječi: kao pismo za vas. Mislim da sam bio zapažen u svakoj ulozi bez obzira na njezino trajanje. Uzmimo npr. Prodanu nevjestu – s jednakim sam zauzimanjem, a vjerujem i uspjehom, pjevao Vašeka i Janka. Spomenuli ste Monostatosa. Nakon moje arije i plesa sa sedam crnčića dobili smo ovacije na otvorenoj sceni. Na tome se gradi karijera. A Otello? – ooo daaa, želim!
    Manrico – SNP Novi Sad: Giuseppe Verdi, Trubadur, dirigentica Željka Milanović, redatelj Voja Soldatović, 2008., foto: Arhiva SNP-a Novi Sad
    Možda je upravo građenje lika, naravno, uz naglašenu muzikalnost i muzičku sigurnost razlog da ste nastupili na nekoliko praizvedaba opera: Govori mi o Augusti i Posljednji ljetni cvijet Zorana Juranića i Mileve o životu Alberta Einsteina Aleksandre Vrebalov te na prvoj hrvatskoj izvedbi opere Priče iz Bečke šume Mire Belamarića.

    Sjećam se da je Mo Belamarić izričito tražio da ja budem Pijanac u njegovoj operi. U isto vrijeme imao sam u Osijeku premijeru Grofice Marice. Sve se poduzelo kako bih uskladio te dvije vrlo različite obaveze. Mo Belamarić je bio iznimno zahtjevan, sve je moralo biti točno onako kako je zamislio, bilo je teško ali smo se trudili i napravili smo dobru predstavu. Mo Juranić mi je još na mom debiju spomenuo da ću pjevati ulogu u operi na kojoj je radio – Govori mi o Augusti, i tako se dogodilo. Ulogu Berta u operi Posljednji ljetni cvijet u koprodukciji Muzičkog biennalea Zagreb i SNP-a u Novom Sadu napisao je za mene uzevši u obzir sve moje mogućnosti. I doista ih je iskoristio u punoj mjeri, pogotovo u drugom činu! Uz njegovo skladateljsko znanje, dirigentsko iskustvo i volju da pomogne, pogotovo nekome s kim dugo surađuje, napravili smo dobru predstavu. Isto je bilo u radu s Aleksandrom Vrebalov na Milevi. Vidjela me je u jednoj predstavi i odmah zatražila za ulogu profesora Vebera. Profesor Veber je bio smiren ali vrlo energičan čovjek a mi smo napravili suštu suprotnost, napravili smo ga vrlo nervoznim i ja sam u osam minuta koliko sam bio na sceni jednostavno preokrenuo operu u svoju korist.
    Profesor Veber – SNP Novi Sad: Aleksandra Vrebalov, Mileva, dirigent Aleksandar Kojić, redatelj Ozren Prohić, 2011. – fotografija s pokusa, ustupila Adriana Ostojić Skurupatis
    Osvrnut ćemo se sada na dvije Vaše uloge po kojima ste sada najpoznatiji – na Eru i Hermana u Pikovoj dami.

    Ero je posebna priča u mojoj karijeri. Vrlo sam ponosan i vrlo žalostan. Mo Šutej me je na njega nagovorio i imao je u planu da se napravi tonski zapis jedne uspješne generacije koja je mogla udovoljiti zahtjevima te teške partiture. No, on je, nažalost, prerano umro. Dvije godine sam radio na Eri, čitao, učio, vježbao, pjevao, mučio se ali nisam odustajao. Želio sam tu ulogu otpjevati barem u sobi. Onda sam s korepetitoricom deset dana punim glasom prolazio ulogu od korica do korica, otprilike osamdesetak minuta glazbe koliko Ero ima pjevati. Nakon deset dana glas nije bio ni najmanje umoran, dobro sam se osjećao, i htio sam se prodati kao Ero. Došao sam tadašnjem ravnatelju Opere Mo Juraniću i rekao mu da bih želio pjevati Eru. On mi je glatko rekao: „To ne. Ostavite za poslije.“ Ni neke druge osobe nisu bile oduševljene tom mojom željom, što ne zamjeram, jer je bilo u najboljoj namjeri. Zamjerio sam samo Upravi što nije našla petnaestak minuta vremena, pozvala korepetitora i pustila me da otpjevam dvije, tri arije da se vidi tj. čuje mogu li ja to uopće pjevati. Nimalo ohrabrujuće. Ali nisam odustajao.
    Mića/Ero – HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka: Jakov Gotovac, Ero s onoga svijeta, dirigent Ivo Lipanović, redatelj Krešimir Dolenčić, 2009. – foto ustupila Matilda Rudec, e-rijeka.com
    Slučajno sam saznao da će se Ero izvesti u sklopu Dana Matice hrvatske u Mostaru 2004. u koprodukciji s Operom iz Sarajeva i da će dirigirati Mo Šutej. Nešto ranije imao sam koncert s njim sa Zagrebačkom filharmonijom gdje sam četrdeset minuta stajao na podiju, izmjenjivale su se sopranistice, a ja sam im bio partner u arijama i duetima iz opereta. Mo Šutej je bio oduševljen pa sam se odvažio da mu se ponudim za Era i poslao mu mail. Dva dana nije bilo odgovora a onda me je treće večeri u 19 i 15 nazvao i poručio da za tri dana dolazi u Zagreb, neka nađem korepetitora u HNK-u da mu otpjevam ulogu i najavio da ću pjevati Era u Sarajevu. Sljedeći dan sam ga nazvao i pitao kome ću biti alternacija. Odgovorio mi je: „Nemaš alternacije.“ I nakon što smo poslije dva, tri dana radili u velikoj pokusnoj dvorani potvrdio je da sam ja definitivno njegov prvi izbor za Eru. Bilo je velikih pritisaka na njega, govorili su mu da ja to neću moći, da ću se slomiti, da će me Ero pokopati. No on je mao toliko povjerenja u mene da je to upravo nevjerojatno. Angažirao je svog tadašnjeg asistenta, danas našeg istaknutog dirigenta međunarodnog ugleda, Ivana Repušića i preporučio mu da na mene pazi kao na malo dijete. „On mora izaći s Erom kao pobjednik.“ – rekao mu je.

    Moj prvi Ero bio je u Mostaru, drugi u Sarajevu. Nazočile su naše uvažene kritičarke Jagoda Martinčević i Bosiljka Perić-Kempf i obje su me podržale. Za mene je to bio dodatni poticaj. Od tada sam s Erom rastao i srastao, stalno ga nadograđujem, unosim u njega cijeloga sebe i danas čujem kako ljudi kažu: „Evo našeg Ere!“ Dogodilo mi se da sam još u prvih osam mjeseci Eru otpjevao na svim hrvatskim pozornicama, dvjema bosansko-hercegovačkim, ušao sam i u Srbiju, otpjevao ga u Novom Sadu i deset godina kontinuirano surađujem s tim ansamblom. Vrlička česma, mjesto nastanka libreta, više ne može bez mojega Ere! Piše se kako u lik Ere unosim potrebnu komiku ali i potrebnu oziljnost, da ga izgrađujem kroz operu i reljefno prikazujem, da uspostavljam kontakt sa slušateljima i gledateljima. Pohvala je puno i to me nosi. Osobito me obvezuju i emotivno ispunjaju ovacije najmlađe publike gdje god da se pojavim s tom ulogom! Za njega sam vrlo brzo dobio Nagradu hrvatskog glumišta. Ero je veliki, ali slatki teret. Pjevam ga deset godina i otpjevao sam ga 85 puta, samo u četiri mjeseca protekle sezone imao sam osamnaest predstava: premijera u Novom Sadu, premijera u Osijeku, obnova u Rijeci, i pored toga nasupi u Zagrebu i Splitu.

    Herman –SNP Novi Sad: Petar Iljič Čajkovski, Pikova dama, dirigent Aleksandar Kojić, redatelj Oleg Meljnikov, 2011., foto: Arhiva SNP-a Novi SadVaš smisao za humor i komiku dobro je poznat i jasno je da Vam Ero dobro leži jer uz to nemate nikakvih glasovnih problema pa Vam i ne škodi, a mnoge je tenore koji nisu imali vokalnih predispozicija za tu pakleno tešku ulogu gotovo uništio, no Herman je nešto posve drugo, iznimno ozbiljna, dramska, kompleksna i vrlo teška uloga. Dva pola, reklo bi se.

    Dok sam radio Eru, Mo Šutej mi je rekao da će uloge centralnog faha za mene jednog dana biti idealne i da sam već na putu da to bude jako dobro. Ero nije centralna uloga, ona je visoka, ali, rekao je: „Centar ti jako pomaže da dođeš do kraja uloge a sve to možeš zahvaliti svom radu u opereti.” Kad sam prvi put pjevao Eru u Novom Sadu Bratislav Jatić, ugledni bas Opere s kojim sam 1991. debitirao u Osijeku, predložio mi je da radim s njihovim ansamblom Edwina u Kneginji čardaša. Uspjeh je bio velik i pitali su me što bih želio pjevati. Prvi put sam to doživio nakon petnaest godina karijere! Odgovorio sam da me Trubadur zanima kao predstava, i otpjevao sam ga 2008 godine, ali da bih intimno volio dvije uloge: Hoffmanna u Hoffmannovim pričama i Hermana u Pikovoj dami. Godine 2011. je bila 150. godišnjica SNP-a i odlučili su se za Pikovu damu. Objeručke sam prihvatio Hermana. Rad je bio zanimljiv. S redateljem Olegom Meljnikovim iz Bjelorusije potpuno sam se složio u koncepciji Hermana kojega se treba bojati. On se pitao kako ću s tom energijom koju ulažem u ulogu doći do kraja, uvjerovao sam ga da hoću. Ali dirigent se toj energiji protivio, a pomalo ga je smetao i moj izgovor ruskog. On je zamišljao drukčijeg Hermana a takvog ja nisam mogao prihvatiti. Nismo se našli! Mislim da je Herman podvojena ličnost, kad vas gleda u oči umiljati je mačak a kad okrene glavu postaje zvijer. Otišao sam u Direkciju Opere i rekao da postoje dvije mogućnosti: ili ću pjevati predstave koje taj dirigent neće dirigirati ili ću izaći iz projekta.

    Adel – HNK Split: Josip Hatze: Adel i Mara, dirigent Loris Voltolini, redateljica Dora Ruždjak Podolski, 2011., foto: Arhiv HNK-a SplitNaime, kad dobijem ulogu najprije je želim izraditi sam, čitam sve što mogu naći o tom liku, i s vlastitom koncepcijom dolazim dirigentu i redatelju. Ako se složimo, nema problema. Ako se ne složimo, najčešće prihvaćam njihovu koncepciju i slijedim je. Ali ponekad ne mogu ići protiv sebe. Umjetnik mora držati do sebe i čuvati svoj integritet. To nosi i rizik ali ja se nikada nisam dao gaziti i neću to ni u buduće činiti. Ako vrijedim kad tad ću to dokazati i potvrditi se ma kolike i kakve bile žrtve, pa i različite spletke koje se dosta često pletu oko mene. Tada je u Novom Sadu u alternaciji sa mnom bio kolega iz Beograda i održavanje predstave nije uopće bilo ugroženo. I dogovorili smo se, on će pjevati prve tri predstave s inozemnim dirigentom a ja ću ostale s mladim dirigentom Aleksandrom Kojićem iz novosadske Opere. I, eto, četvrtu sezonu pjevam Hermana u Novom Sadu pred prepunim gledalištem, sa sjajnim prijemom kod publike, dobivam aplauze na otvorenoj sceni, ovacije poslije scene u vojarni, a na kraju da i ne govorim. Taj toliko željen prijem publike, ali i naklonost ansambla, kolega, naprosto me relaksira nakon tri sata pakla koji prolazim kao Herman.

    I gdje se bolje osjećate kao vrckavi, duhoviti Ero ili tragični Herman?

    Nije jednostavno na to odgovoriti. U Pikovoj dami Herman je zapravo cijelo vrijeme sam u svom svijetu, sa svojim emocijama, histeriji. Sam držim i vrtim film kroz cijelu predstavu, a kad radim Eru, teško mi je ako partneri s kojima sam na sceni ne igraju sa mnom i ne prate moj ritam – a poznat sam po dobrom ritmu što se nepodopština tiče. No moram priznati da se u nekoliko posljednjih sezona složila respektabilna ekipa partnera s kojima uživam raditi Eru. Tada zaboravim koliko je težak, onda sve ide. Onda pjevate s veseljem, možete se smijati ali i biti tužan. Ero je ozbiljna opera s vrlo ozbiljnim krajem. U trećem činu Ero dolazi jako ozbiljan s čvrstom odlukom: dosta zezancije sad ću reći tko sam. To je puno teže dati nego Nemorina npr., on je tijekom cijele opere malo veseo, malo tužan, ali onda dođe Una furtiva lagrima – jedna tajna suza, i veselju je kraj. Vrlo je to različito od Seviljskog brijača, opere buffe, u kojoj je smijeh od početka do kraja. Možda je meni kao osobi koja je u principu dobro raspoložena i puna vica lakše igrati komične opere, ali treba jako paziti, komika ponekad može otići predaleko pa to može biti i malo nakaradno. Sretan sam da uspijevam odgovoriti zahtjevima obiju spomenutih uloga i podjednako ih dobro iznijeti!

    Pollione – HNK Osijek: Vincenzo Bellini, Norma, dirigent Filip Pavišić, redatelj Dejan Miladinović, 2013., foto: Damir RajleBili dramski ili komični likovi, i Herman i Ero su uloge koje nije dovoljno dobro pjevati nego treba izgraditi lik i interpretirati ga. No Vi ste se vrlo dobro nosili s Pollioneom, Bellinijevom belkantističkom ulogom. A zna se da je najteže pjevati belkanto.

    Svakako. No onako kako ja doživljavam Pollionea, on nije toliko belkanto kao uloge Norme i Adalgise, da ne spomenem tenorske likove u Mjesečarki i Puritancima. Bellini je Pollioneu dao slobodu da bude čak i herojski, ali, naravno, ne smije izaći iz okvira belkanta. Pitao sam se je li mi pametno prihvatiti se Bellinija s obzirom na dramske uloge koje sam radio. Onda sam promislio da su ipak glavni belkantistički likovi u operi te dvije žene a ja sam u Pollioneu htio prikazati njegov razvoj od prilično ležernog u početku do teškog završnog dueta s Normom kad postaje čovjek. Da sam bio na pravom putu potvrdila mi je Gabriela Morigi koja je pjevala Normu, a i pjevački je pedagog, kad mi je rekla: „Pjevaj svojim tonom, ne daj se u tome ometati jer na kraju moraš biti heroj.“ I bio sam!

    Jeste li zadovoljni da ste odabrali status slobodnog umjetnika?

    Jesam, bilo bi vrlo nepravedno da kažem da nisam.

    Kažu za Vas da ste konfliktna osoba. Jeste li?

    Ja sam slobodni umjetnik i nemam osigurana mjesečna primanja pjevao ili ne pjevao. Da bih kao takav mogao opstati, trebam biti profesionalac u svakom smislu a to uključuje i poštivanje dogovora i ugovora. A toga bi se trebala držati i druga strana – što najčešće nije slučaj. Ako sam konfliktan jer tražim da i druga strana poštuje dogovor i ugovor – onda ću to i dalje biti. Držati se dane riječi – za mene je stvar elementarnog odgoja. Ponekad sam toliko revoltiran načinom kako se postupa s nama pjevačima da bih najradije izašao na ulicu s transparentom na kojem bi se tražilo da se to iz temelja promjeni. Zar nije elementarna pristojnost, ako nazovem šest mjeseci poslije odigrane predstave da mi se barem digne telefonska slušalica i nešto odgovori ako mi se već nije isplatila dogovorena naknada za ono što sam pošteno odradio? Ako se ne promjeni odnos prema nama pjevačima, ako se nešto u tom smislu ne poduzme, ako budemo i dalje morali moljakati da nam se isplate honorari kao da tražimo milost pa još zato ponekad snositi posljedice – kakva nam je budućnost?

    © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 25. rujna 2014.