Ako postoje dva pojma koja su neraskidivo povezana onda su to Aida i Split, preciznije Aida i Peristil. Netko će reći da se isto može reći za povezanost Verdijeva remek-djela s Arenom u Veroni ili s rimskim Termama di Caracalla, što je, naravno, točno, kad je riječ o spektaklu. No ako je riječ o biti drame dimenzija klasične tragedije kao vrste i Verdijeve romantične opere klasičnih linija velikog poteza, Peristil sa svojom sfingom i Vestibulom upravo je za nju predodređen, kao stvoren. Jer Aida je ipak ponajprije vječni sukob između ljubavi i dužnosti koji na kraju slama svo troje protagonista, a raskoš trijumfalnog prizora tek je vanjski okvir koji tu dilemu može podcrtati, ali nikako ne određuje operu.
Aidu je splitsko općinstvo upoznalo još 1897. u izvedbi talijanske operne družine Alberta Landija. No tek ju je zagrebačka Opera na nekoliko svojih gostovanja prikazala u punom sjaju. U pet izvedaba opere na njezinu gostovanju 1910. Split je mogao doživjeti u ulozi Amonasra svojega Marka Vuškovića koji je karijeru upravo u njemu počeo. Petnaest je godina prošlo do novog gostovanja zagrebačke Opere 1925. s dvjema izvedbama u vrhunskoj postavi. Dirigirao je Milan Sachs, Zdenka Zika i Mario Šimenc bili su među najljepšim dramskim glasovima cjelokupne naše operne povijesti, a Josip Križaj u ulozi Ramfisa jedan od najvećih umjetnika hrvatske operne scene. Gostovanje 1933. donijelo je buduću veliku Zinku Kunc Milanov, a uz nju i Šimenca još jednu veličanstvenu umjetnicu – Ančicu Mitrović. Godine 1935. dirigirao je Krešimir Baranović, a uz Šimenca, Križaja i Ančicu Mitrović Zinka je bila dragulj predstave. Splitski list Novo doba 28. svibnja napisao je da je bila „temperamentna, kraljevski lijepa i zamamna Aida koja kida srce i mozak“. U međuvremenu je godine 1926. gostovala i ljubljanska Opera.
Splitska Opera počela je sustavno djelovati 1945., a prva izvedba Aide bila je 4. veljače 1954. Bio je to velik pothvat ansambla pod ravnanjem energičnog direktora Opere Silvija Bombardellija. Redatelj, scenograf i kostimografkinja bili su gosti iz Zagreba Stanko Gašparović, Aleksandar Augustinčić i Inge Kostinčer-Bregovac, koreografi Ana Roje i Oskar Harmoš. Kao što to danas nije više običaj, solistička podjela bila je sastavljena isključivo od članova splitske Opere. Predvodila ju je Andrica Dumanić u naslovnoj ulozi. Pjevačica na kojoj se temeljio repertoar, koja je pjevala gotovo sve sopranske uloge, osim koloraturnih i ekstremno dramskih, nastupala je u toj ulozi nekoliko godina i bila jedna od njezinih važnijih interpretkinja. Radames je bio tenor veličanstvena dramskog glasa Ilija Žižak, koji je Radamesa također pjevao nekoliko godina. Amneris je pjevala Maja Božin, a Amonasro je bio jedan od najvećih umjetnika hrvatske operne scene, nezaboravan i u toj ulozi nedostižan Ante Marušić. Franjo Binder, Ljubo Šegvić, mlada i vrlo talentirana Vesna Milatić i Pero Matulić pjevali su Ramfisa, Kralja, Svećenicu i Glasnika.
Mislim da nismo daleko od istine ako kažemo da je mogućnost izvedbe Aide na Peristilu bila jedan od glavnih razloga što su počele Splitske ljetne priredbe. One su, doduše, otvorene Erom s onoga svijeta, ali Gotovčevo remek-djelo do danas nije pronašlo svoj prostor, a Aida je odmah bila pun pogodak i postala simbol ne samo ljetnih priredaba nego cjelokupnog splitskog opernog života. Na Peristilu je i poslije bilo vrlo dobrih realizacija, no jedino je još Nabucco, premijerno izveden 1962. na 9. Splitskim ljetnim priredbama, trajno zasjeo u repertoar. Druge se opere, neke unatoč i vrlo kvalitetnom uprizorenju i dobroj korespondenciji s ambijentom, nisu dulje održale. Aida je bila i ostala kraljica. U današnjem svijetu masovnih turističkih kretanja trebala bi biti dio turističke ponude, što znači trajno na repertoaru.
Dakle, 17. srpnja 1954. bio je početak jedne slavne tradicije s kojom bi svaka kultura mogla biti ponosna. Toliko se govori o Hamletu na Lovrijencu, a Aida na Peristilu nije ništa manje srasla s prostorom niti je Verdi manji skladatelj nego što je Shakespeare dramatičar. Realizirana tek s nužnim scenskim elementima, s kostimima čistih linija dominantne bijele boje, s minimalnim režijskim zahvatima Aida je na Peristilu prodisala punim plućima. Glazba i scena potpuno su se prožimale i postale jedno biće. U toj je predstavi nastupila u ulozi Amneris jedna od najvećih pjevačica koje su se čule na Splitskom ljetu – Nada Puttar-Gold.
U 112 izvedaba opere (s nekolikogodišnjim prekidom) izmijenilo se mnogo sudionika. Neki su se posebno usjekli u sjećanje: logična režija Tomislava Kuljiša, koji je znao odlično rasporediti soliste i zbor i jednostavno ih pustiti da djeluju, gotovo minimalistička a efektna scenografija Rudolfa Bunka, kasnije scena i kostimi Jagode Buić. Teško je nabrojiti sve pjevače koji su nastupili tijekom proteklih šest desetljeća, ali dvije su umjetnice obilježile ovu manifestaciju: Biserka Cvejić kao Amneris i Ljiljana Molnar-Talajić kao Aida. Radamesa je s mnogo uspjeha pjevao tenor krasna lirico-spinto glasa i posebno omiljen kod publike, Attilio Planinšek. Vrhunski Radames bio je Josip Gostič. Aidu je izvrsno pjevala Vilma Nožinić, a Vilma Bukovec bila je vrlo atraktivna. Dvije su se predstave posebno urezale u sjećanje: završne izvedbe opere 1974. i 1975. godine. Ljiljani Molnar-Talajić i Biserki Cvejić pridružio se 1975. u ulozi Radamesa Luigi Ottolini, a krasni duboki glasovi oba puta bili su Duško Kukovec, Franjo Petrušanec i Ante Mijač. Dirigirao je, naravno, Nikša Bareza, odličan poznavatelj Verdijeva opusa, posebno vrstan interpret te partiture. U posljednjim izvedbama opere najviše se profilirala Zlatomira Nikolova kao Amneris.
Na ovogodišnjem 60. Splitskom ljetu Aida će 14. srpnja doživjeti svoju 113. izvedbu. Dirigent je Nikša Bareza. Redateljski debi u trećoj premijernoj Aidi u povijesti festivala imat će Dražen Siriščević. Naslovnu ulogu pjeva Kristina Kolar. Amneris je Elena Cassian, Radames Kamen Čanev, Amonasro Carmelo Corrado Caruso, a dva raskošna hrvatska basa Ivica Čikeš i Luciano Batinić pjevat će Ramfisa i Kralja. Svećenica je Ivana Lazar. Ansambli HNK-a Split realiziatori su izvedbe, a u autorskom su timu i Juraj Zigman, Dinko Bogdanić, Slaven Raos i Zoran Mihanović.
© Marija Barbieri, KALSIKA.hr, 10. srpnja 2014.
