Berislav Klobučar rođen je 28. kolovoza 1924. u Zagrebu u građanskoj obitelji od oca Franje, gradskog senatora i majke Marije, rođene Černoušek. U obitelji se njegovala glazba. I njegov sedam godina mlađi brat Anđelko postao je glazbenik – skladatelj i orguljaš. Glazbenu naobrazbu stekao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, dirigiranje je od 1940. do 1943. učio kod Lovre pl. Matačića. Dva ratna ljeta proveo je u Salzburgu radeći s Clemensom Kraussom. Nije navršio ni devetnaest godina kad je u zagrebačkoj Operi 30. lipnja 1943. ravnao Freudenreichovim Graničarima, a već je 26. listopada dirigirao Werthera s Josipom Gostičem i Marijanom Radev. U rujnu 1944. povjerena mu je premijera Gorana Antuna Dobronića. Postigao je potpun uspjeh, „a Dobronićeve partiture nije lako dirigirati!“. [...] Orkestar i zbor djelovali su koncizno i svježe, solisti su od reda odgovorili zadatku. [...] „Malobrojno obćinstvo posebnom je srdačnošću pozdravilo mladog dirigenta Berislava Klobučara i orkestar, koji su imali velikog udjela u ovom radu.“ – napisao je Milan Katić 23. rujna u listu Nova Hrvatska. Osječki Hrvatski list dodao je da je dirigent Klobučar „plastično izradio orkestralno tkivo i povezao u jednu jedinstvenu cjelinu bezbrojne motive koji vrve partiturom“. Bilo je odmah jasno da se pojavio talentirani dirigent koji će uskoro moći preuzeti repertoar.
I to se dogodilo. Klobučar je već u prosincu 1944. dirigirao obnovu Šišmiša, u veljači 1945. obnovu Manon s Nadom Tončić i Josipom Gostičem, u studenome obnovu Werthera s Gostičem i Zlatom Gjungjenac, u ožujku 1947. novu obnovu Manon s Dragicom Martinis, u rujnu Toscu sa Zinkom Kunc Milanov, u listopadu premijeru Hoffmannovih priča s Gostičem, Dragicom Martinis i Josipom Križajem te preuzeo Aidu. Počeo je ravnati praizvedbama djela hrvatskih autora, u svibnju 1948. Matijom Gupcem Ive Lhotke-Kalinskog, u listopadu 1950. Brkanovićevim Ekvinocijem, u siječnju 1951. operom Dimnjaci uz Jadran Ive Tijardovića. Dirigirao je i u Rijeci. A onda je otišao u Beč.
Najprije je 1952. nastupio na Bečkom radiju, a onda je na preporuku tadašnje zvijezde Bečke državne opere Dragice Martinis, kojoj je zbog toga cijeloga života bio zahvalan, što ukazuje na ljudsku komponentu njegove osobnosti, 15. svibnja 1953. prvi put dirigirao u Bečkoj državoj operi. Bila je to Madame Butterfly, naravno, s Dragicom Martinis. Slijedio je 28. lipnja Rigoletto, i u studenome 1953. Tosca s Gostičem, Carmen s Marijanom Radev, Otello s Gostičem, Trubadur, i Pikova dama s Gostičem. U Bečkoj državnoj operi Klobučar je dirigirao punih četrdeset godina, do 1993., posljednji put 28. lipnja Puccinijevom Turandot s Evom Marton u naslovnoj ulozi. Dirigirao je 53 opere i ostvario 1133 nastupa. Najviše je ravnao Toscom – 96 puta. Ravnao je s nekoliko prvih izvedbi 1956. u obnovljenj zgradi Opere – Krabuljnim plesom s Dragicom Martinis i Gostičem, Toscom, Trubadurom i Knezom Igorom. Dirigirao je obnovom Ljubavnog napitka i Salome. Godine 1992. postao je doživotni počasni član Bečke državne opere. Istodobno je 5. lipnja 1957. bio sudionik najljepšeg hrvatskog trenutka u Volksoperi – premijere opere Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca. Gostič je pjevao Eru, Sonja Mottl Đulu, režirao je Tito Strozzi. Od 1960. do 1971. Klobučar je bio Generalmusikdirektor u Grazu što znači da je bio direktor opere i Simfonijskog orkestra cijele Štajerske.
Šezdesetih godina prošloga stoljeća Klobučar je počeo djelovati i izvan Austrije. Godine 1964. na Bayreuthskim svečanim igrama dirigirao je Prstenom Nibelunga, 1967. Tannhäuserom i Lohengrinom, 1968. Majstorima pjevačima i Tristanom i Izoldom, 1969. opet Majstorima pjevačima. U ožujku 1967. u milanskoj Scali ravnao je novom produkcijom Salome u scenskoj postavi Bavarske državne opere iz Münchena s Birgit Nilsson u naslovnoj ulozi. Slavna švedska umjetnica osobito je cijenila našeg dirigenta. Cijenila je njegovu iskrenu ljubav prema glazbi, smjernost i poslovičnu skromnost te način na koji je pristupao pjevačima, a cijenila ga je i zbog njegova iznimnog osjećaja za pjevačku frazu i interpretaciju. No i mnogi su ga drugi slavni operni pjevači također poštovali baš zbog tog talenta i njegove iskrene odanosti glazbi. U bečkim umjetničkim krugovima bilo je poznato da su velike zvijezde tražile da im on dirigira prvi nastup. Imale su puno povjerenje u njegovo znanje i muzikalnost. Klobučar je bio dirigent stare škole, što je značilo služiti glazbi, a ne služiti se glazbom da bi se stekla slava i popularnost.
Sve što je Berislav Klobučar postigao, postigao je isključivo svojim umjetničkim kvalitetama. One su bile tolike da je 1968. došao i u Metropolitan. Prvi put je u siječnju dirigirao Ukletim Holandezom i njime ravnao devet puta. Slijedio je Lohengrin, kojim je ravnao osam puta, pa je preuzeo od Herberta von Karajana Walküru, kojom je ravnao četiri puta. Snimka Walküre s Birgit Nilsson kao Brünnhildom objavljena je na CD-u. Od 1972. do 1981. Klobučar je bio ravnatelj Kraljevske opere u Stockhomu, gdje je uspostavio tijesnu suradnju s Birgit Nilsson. Postao je član Švedske kraljevske glazbene akademije i dobio Orden polarne zvijezde Kraljevine Švedske. Od 1982. do 1988. bio je ravnatelj Opere i Filharmonije u Nici. Dirigirao je na festivalima u Salzburgu i Bregenzu, u opernim kućama u San Franciscu, Chicagu, Dallasu, New Orleansu, Torontu, Buenos Airesu i Tokiju. Nastupao je u najpoznatijim svjetskim i europskim koncertnim dvoranama, ravnao mnogim uglednim svjetskim orkestrima, primjerice Bečkom i Berlinskom filharmonijom, Bečkim i Berlinskim simfoničarima, Orkestrom radija i Filharmonijom iz Stockholma, Simfonijskim orkestrom iz Göteborga, Simfonijskim orkestrom NHK iz Tokija, Novom tokijskom filharmonijom. Snimio je nekoliko diskografskaih izdanja.
Tek je potkraj osamdesetih Klobučar počeo dolaziti u Zagreb, ali je nastupio tek 2004., nakon pune 53 godine dirigentskog izbivanja iz hrvatskoga glavnog grada. Tada je bio i predsjednik žirija dirigentskog natjecanja Lovro & Lily Matačić i primio nagradu za životno djelo s imenom svoga velikog učitelja. Najprije je u veljači u zagrebačkoj Katedrali s Hrvatskim komornim orkestrom, solistima i zborom dirigirao Mozartovim Requiemom. U jesen iste godine u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog s orkestrom Zagrebačke filharmonije ravnao je djelima Richarda Straussa.
Berislav Klobučar za svoj je rad dobio nekoliko iznimno vrijednih nagrada i priznanja, uz navedena: Zlatnu medalju grada Beča, Počasni križ za znanost i umjetnost Republike Austrije, te 2009. Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića i 2010. Veliko srebrno odličje za zasluge Republike Austrije. Od 2006. bio je dopisni član Razreda za glazbenu umjetnost i muzikologiju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Umro je 13. lipnja 2014. u Beču, u kojemu je proveo najveći dio života. Glazba je izgubila jednog od onih samozatajnih službenika kakvi su danas rijetki, a Hrvatska umjetnika kojega nije dovoljno vredovala.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 4. srpnja 2014.
