Zvijezda blistava sjaja

Zinka Kunc Milanov (Zagreb, 17. svibnja 1906. – New York, 30. svibnja 1989.) u povodu 25. godišnjice smrti

• Dana 23. rujna 1925. pred mikrofonom odašiljača Radio kluba Zagreb na izložbi u Zagrebačkom zboru, još prije nego što je redovito proradila Radio-stanica Zagreb, nastupila je devetnaestogodišnja sopranistica Zinka Vilfan-Kunc. Uz pratnju brata Božidara otpjevala je njegovu pjesmu Slutnja te pjesme V letu Božidara Širole, Vragoljica Antuna Dobronića i Tamna noći Frana Lhotke. Bili su to počeci hrvatske radiofonije i početak jedne blistave umjetničke karijere. Zinka Kunc rođena je u Zagrebu 17. svibnja 1906. godine. Još je kao vrlo mlada djevojka – s petnaest godina – pjevala visoki Cis u pianu i skrenula na sebe pozornost zagrebačkih glazbenih znalaca. Pjevanje je studirala na Muzičkoj akademiji kod Marije Kostrenčić pod nadzorom Milke Trnine. Surađivala je i s baritonom zagrebačke Opere Janom Ouřednikom, a njezinu muzičku spremu razvijao je brat, pijanist Božidar Kunc, koji je vrlo zaslužan za oblikovanje njezine glazbene osobnosti.
  
  Gospođa Vilfan-Kunc, supruga ljekarnika, priredila je 17. lipnja 1927. kao apsolventica visoke škole cjelovečernji koncert pjesama i arija uz bratovu glasovirsku pratnju i 27. lipnja diplomirala. Bilo je jasno da je mlada pjevačica iznadprosječno nadarena, imala je glas velikoga opsega i nesvakidašnje ljepote, a sve je u njezinu držanju govorilo da je autentičan pjevački talent. Očekivao se njezin scenski debi, ali do njega nije došlo. Trnina ju je smatrala dramskim sopranom s koloraturama i željela je da debitira u Trubaduru, ali ta opera nije bila na repertoaru zagrebačke Opere, a ravnatelj Opere, Fridrik Rukavina, nije smatrao da bi ga zbog jedne debitantice trebao obnoviti (što je poslije ipak učinio, ali tek u rujnu 1929.). Odlučna i odvažna kakva je bila cijeloga života, otišla je u Ljubljanu i 29. listopada 1927. debitirala, naravno, kao Leonora u Trubaduru. Uspjeh je bio velik, a njegovi odjeci u Zagrebu još veći i Rukavina ju je morao pozvati.
  
  Ponudio joj je Margaretu u Faustu nadajući se da je neće prihvatiti, ali ona nikada nije uzmicala, prihvatila je izazov i 6. prosinca 1927. na gostovanju poljskog tenora Stanislawa Drabika nastupila prvi put u zagrebačkoj Operi. Kritike su bile odlične. Kritičar Novosti napisao je 11. prosinca: „Zagrebački debut gdje Kunc uspio je i mlada se je pjevačica prikazala dobra operna pjevačica, koja je već sa svojim prvim nastupom zainteresovala. Njen glas je velik i opsežni, za pozornicu vrlo prikladan. Visoki položaji ovog glasa su zvučni i dramatski, a topli su joj dolnji registri. Srednji položaj glasa još traži izgladjivanja i više zvučnosti. Sve te neznatne omaške moći će dobra škola ukloniti. Gdja Kunc imade i glumačkog talenta, pa ukoliko će se odučiti diletantske treme – bit će tim uvjerljivija i mirnija na sceni. Glasu gdje Kunc mnogo bolje pristaju dramatska mjesta partiture (scena u tamnici) nego li lirika.“ Ništa više nije moglo stati na put jedne blistave karijere!
  
  Kad je otpjevala Dvořakov Requiem, Cho-Cho-San u Madame Butterfly, Toscu, koja prema pisanju Jutarnjeg lista 1. ožujka 1929. „stoji za jednu stepenicu više od mnogih Tosca koje smo imali prilike slušati na našem teatru“, i Aidu, počelo se o njoj govoriti kao o budućoj Trnini. Toscu i Aidu pjevala je, doduše, na njemačkome, jer ih je nastudirala za Dresden, koji je pokazivao za nju više zanimanja nego Zagreb. Naposljetku je u rujnu 1929. dobila svoju prvu premijeru u Zagrebu – Leonoru u Trubaduru. Leonora u Trubaduru odigrala je ključnu ulogu u karijeri Zinke Kunc. U njoj je 1927. debitirala u Ljubljani, a bila je i njezina prva uloga u Dresdenu u studenome 1928. Trubadur je bio njezina prva premijera u zagrebačkoj Operi 1929. U Zagrebu ju je otpjevala 26 puta. U njoj je 1937. prvi put nastupila u Metropolitanu i u njemu ju je pjevala najviše od svih sopranistica – 49 puta. Pjevala ju je dvadeset godina, posljednji put 4. lipnja 1957. U cijeloj karijeri pjevala ju je punih trideset godina, što je rijetkost u opernoj povijesti i teško se može ponoviti.
  
  Upravo je nevjerojatno da ravnatelj zagrebačke Opere Fridrik Rukavina nije 1927. uspio prepoznati kakav se rijedak talent krije u dvadesetjednogodišnjoj sopranistici, diplomiranoj studentici Muzičke akademije, koja se već iskazala na koncertima i u čije je umijeće vjerovala velika Milka Trnina, i nije joj omogućio debi u Zagrebu. No ipak je postala članicom Opere. Nakon Leonore došla je Elza u Lohengrinu, a kad je ravnatelj Opere postao Krešimir Baranović, počela je nizati ulogu za ulogom: Ameliju u Krabuljnom plesu, Puccinijeve Turandot i Manon Lescaut, pa redom premijere: Elizabetu u Tannhäuseru, Santuzzu u Cavalleriji rusticani, Leonoru u Fideliju, Helenu u Mefistofeleu, Ameliju u Simonu Boccanegri, Giorgettu u Plaštu, Margitu u Banu Legetu Ivana pl. Zajca, Minnie u  Čedu zapada, Maršalicu u Kavaliru s ružom, Irmengardu u Porinu Lisinskog, Lenku u Bersinu Ognju, Maddalenu u Giordanovu Andréu Chenieru te Smetaninu Libušu, Ponchiellijevu Giocondu i Charpentierovu Louise. Uz njih je pjevala Rehu (Rachel) u Židovki i Lizu u Pikovoj dami. Do kraja sezone 1935./1936. otpjevala je dvadeset šest velikih i iznimno zahtjevnih uloga i imala 281 nastup. Zajedno s kasnijim gostovanjima i novom ulogom – Bellinijevom Normom, u zagrebačkoj Operi ostvarila je 27 uloga, 302 operna i tri koncertna nastupa. Na gostovanjima u Ljubljani repertoaru je dodala Floru u operi Ljubav triju kraljeva Itala Montemezzija, Sieglindu u Walküri i Matildu u Guglielmu Tellu.
  
  Zinka Kunc ostala je u stalnom angažmanu u Zagrebu do pred kraj sezone 1935./1936. Zatim je otišla u Prag i nastavila učiti kod poznatog talijanskog tenora i pjevačkog pedagoga Fernanda Carpija. Za nastupa u Njemačkom kazalištu u Pragu čuo ju je Bruno Walter i pozvao u Bečku državnu operu. Otpjevala je Aidu bez orkestralnog pokusa i postigla takav uspjeh da ju je Walter preporučio Arturu Toscaniniju za Verdijev Requiem na Salzburškim svečanim igrama 1937. godine. Ta dva velika dirigenta najsnažnije su oblikovala njezinu umjetničku osobnost. Čuo ju je i Edward Johnson, glasoviti kanadski tenor, od 1935. do 1950. umjetnički ravnatelj Metropolitana, i pripremio za nju audiciju u Pragu pred dirigentom Arturom Bodanzkyjem. Otpjevala je ariju Turandot, Suicidio! iz Gioconde i ariju Aide na Nilu. Aida je bila njezina četvrta uloga u Zagrebu. Prvi ju je put pjevala 1929. u Dresdenu, a zatim u Zagrebu, s nenavršene 23 godine! U Zagrebu ju je otpjevala 27 puta, ona joj je prokrčila put u svijet. Ulogu je u Metu pjevala više od svih drugih interpretkinja – 75 puta – i više od svih drugih uloga. Prvi put nastupila je u ulozi Verdijeve omiljene junakinje 2. veljače 1938. Potkraj istog mjeseca već ju je pjevala u izravnom radijskom prijenosu. Nekoliko je puta sudjelovala u radijskim prijenosima opere, a godine 1951. bila je protagonistica otvorenja sezone u novoj produkciji opere. Posljednji ju je put pjevala 1. svibnja 1958. nakon gotovo trideset godina nastupanja u njoj. Neponovljivo!
  
  Audicija pred Arturom Bodanzkyjem uspjela je i Zinka Kunc potpisala je ugovor koji ju je obvezivao da nauči tri uloge na talijanskom jeziku i nešto engleskog jezika te da promijeni prezime. Morala je donijeti liječničku potvrdu da je smršavjela točno 11 kilograma i 350 grama. Kao i uvijek, njezina je upornost pobijedila i u obveznom roku ispunila je sva tri uvjeta. Postala je Zinka Milanov prema prezimenu drugog supruga, glumca Predraga Milanova, i 17. prosinca 1937. prvi put nastupila u Metropolitanu kao Leonora u Trubaduru. Kritike nisu bile ni osobito dobre ni osobito loše. Poslije je shvatila da bi bilo vrlo opasno da jedna strankinja, ako nije Talijanka, potpuno uspije. No raskošna, tamna ljepota njezina glasa odmah ju je učinila miljenicom publike. Već treće godine njezina angažmana u Metu kritičar New York Herald Tribunea napisao je:„S glasom takve transcendentalne ljepote kakav je glas gospođe Milanov, i vrstom svjesne discipline koja je jedna od osnovnih osobina Milanove – umjetnika, izvjesno je, da će ova, još uvijek nova, diva Metropolitana ubrzo postati jedna među nevelikim brojem velikih pjevača našega vremena.“
  
  I to je postala. Svjedoče o tome njezine snimke koje se uvijek ponovno objavljuju. Objavljuje se dostupan tonski zapis svakog njezina nastupa. A kako je sudjelovala u 49 prijenosa iz Metropolitana, njih ima dosta. Već je u novoj produkciji Krabuljnog plesa na otvorenju sezone, 2. prosinca 1940. pod ravnanjem glasovitog argentinskog dirigenta Ettorea Panizze, uz Jussija Björlinga i Alexandra Sveda pjevala Ameliju. Prvi put nastupila je kao Amelija u Zagrebu 5. listopada 1929. i tijekom zagrebačkog angažmana pjevala ju je dvanaest puta. Bila je sudionica i povijesne večeri u Metropolitanu 7. siječnja 1955., kad je na sceni Meta u ulozi Ulrice prvi put nastupio pjevač, točnije pjevačica, obojene puti, kako danas kažemo, Afroamerikanka – Marian Anderson. Zinka Milanov u Metu je najviše – trideset puta – pjevala Ameliju. Posljednji put s ansamblom Meta u Clevelandu 24. travnja 1956., kad se Marian Anderson oprostila od te slavne operne kuće. Živa snimka izvedbe 14. prosinca 1940. godine smatra se jednom od najboljih snimki Krabuljnog plesa uopće.
  
  Zinka Milanov izostala je iz Meta u sezoni 1941./1942. zbog ratnih zbivanja i od 1947. do 1950. zbog udaje za diplomata, generala Ljubu Ilića i nesuglasica s Johnsonom. Tada je gostovala u Zagrebu i nastupila u Scali i u drugim velikim kazalištima. Od 1940. do 1942. gostovala je u Teatru Colón u Buenos Airesu, 1940. pjevala je Maddalenu u Chénieru, Turandot i Santuzzu, 1941. Leonoru u Trubaduru i Desdemonu, 1942. Aidu, Ameliju u Simonu Boccanegri i Normu. Kad je Rudolf Bing 1950. postao novi umjetnički ravnatelj Metropolitana, odlučio ju je vratiti i angažirati u mnogim novim produkcijama. Prva je bila u siječnju 1951. Cavalleria rusticana. Slijedila je Aida na otvaranju sezone 13. studenoga 1951.  Kad se vratila, bila je na vrhuncu snage, njezina je tehnika postigla savršenstvo, glas joj je bio ljepši nego ikada. Taj je glas strogi kritičar časopisa Opera News, Alan Blyth, ovako opisao: „Bio je sjajan kao srebro, zaobljen i bogat kao jantar, snažan i ujednačen u cijelom opsegu: mogao je izraziti najrazličitije boje, bio je podatan, tajanstven, uzbudljiv, velikog volumena i s lakoćom se izvijao iznad svakog ansambla. Tim je glasom postizala ono što veliki glasovi obično ne mogu. Mogla ga je svesti na najprofinjeniji i najmekši piano, i to ne samo u srednjim položajima nego i u visinama, i taj izvanredni pianissimo, koji je zagorčavao život njezinim suparnicama, a koji je bio pravi dobitak za Verdijeve goleme zahtjeve u dinamici, djelovao je u prostoru kao da je odvojen od njezina bića, kao da ne dolazi sa scene, nego lebdi slušatelju oko glave te ga on čuje kao da je samo njemu namijenjen. Crescendo iz tog eteričnog zvuka u pun, čvrst i zaobljen, ali uzbudljivo snažan fortissimo, a zatim diminuendo do čistog lebdećeg piana, prodirali su u dubinu bića i nailazili na neposredan odjek. Njezin prekrasno tkan legato, te osjećaj za frazu i potrebnu boju, isto su tako stvarali duboku vezu sa slušateljem.“
  
  Zinka Kunc Milanov imala je elementarni temperament, čija velika snaga leži u njegovoj iskonskoj prirodi. To je prepoznao Metropolitan i od 1951. ona je bila njegova first lady, primadonna assoluta, la Regina della casa (Kraljica kuće). U mnogim godinama koje su slijedile u zgradi Metropolitana otpjevala je četrnaest uloga u 319 predstava, a na gostovanjima ansambla daljnjih 127, ukupno 446 predstava. Četiri je puta pjevala na otvaranju sezone. „Malo je pjevačica koje se mogu smatrati primadonama. Mnoge to žele, nekoliko ih to zaslužuje, rijetke to postignu. Gospođa Milanov je taj naslov stekla na demokratski način, suglasnošću kolega, među kojima je bila nedodirljiva first lady (prva dama)“, napisao je njujorški kritičar u povodu posljednjeg nastupa jedne od najvećih umjetnica operne scene dvadesetoga stoljeća, Zinke Milanov u operi Andréa Chénier 13. travnja 1966. godine.
  
  Zinka Milanov vladala je Metropolitanom kao kraljica za talijanski repertoar s naglaskom na Verdija, ali je uz njegove obje Leonore i obje Amelije te Aidu, Elviru u Ernaniju, Desdemonu u Otellu i Requiem pjevala Santuzzu, Giocondu, Maddalenu, Toscu i Normu te Donnu Annu u Mozartovu Don Giovanniju pod ravnanjem Brune Waltera. Nekoliko uloga koje je ostvarila u Metu smatraju se nedostižnim uzorom. Uz Verdijeve, jedna od tih bila je i Ponchiellijeva Gioconda, stožerna uloga u njezinu repertoaru. Prvi ju je put pjevala na premijeri u Zagrebu 1935., a u Metropolitanu 1939. godine. Otpjevala ju je četrdeset jedan put, samo jedanput manje od slavne Čehinje Emmy Destinnove. Bila je utjelovljenje toga lika u pjevačkom i glumačkom pogledu. Njezine nastupe u toj ulozi pratili su osvrti poput ovoga u novinama New York Herald Tribune za izvedbu 7. ožujka 1957. godine:„Miss Milanov je proizvela niz piano tonova u visokom registru kakav nijedan živući sopran ne bi mogao dostojno ponoviti.“ A Gerald Fitzgerald napisao je: „Tko može zaboraviti kako je Zinka Milanov prela pianissimo na visokom tonu u Giocondinoj frazi „Enzo adorato, ah, come ti amo!“? To je bio bestjelesni ton uzvišene lakoće, čistoće i punoće, možda nedosegnut u pjevačkim analima.“ Drugi je kritičar napisao: „Po ljepoti tona i potpunom svladavanju uloge, Zinka Milanov je najveća Gioconda na svijetu.“ U toj je ulozi i na najljepši način došao do izražaja glasoviti duboki registar naše umjetnice. Dana 17. prosinca 1962. Zinka Milanov proslavila je 25. godišnjicu djelovanja u Metu ulogom Maddalene u operi Andrea Chénier. Maddalenu je u Metropolitanu pjevala 36 puta, više od svih ostalih interpretkinja toga lika. Tom se ulogom oprostila od Metropolitana 1966. godine.
  
  Zinka Milanov bila je u Americi toliko poznata i slavna da je mogla birati repertoar svojih koncertnih nastupa. U vrijeme Drugoga svjetskog rata na dobrotvornim priredbama pjevala je ariju Daleko m'e biser mora iz operete Mala Floramye Ive Tijardovića. Poslije rata na koncertima, na kojima ju je najčešće pratio brat Božidar Kunc, izvodila je i djela hrvatskih autora, među njima i antologijsku pjesmu Seh duš dan Blagoja Berse na tekst Vladimira Nazora. Na komercijalnom CD-u tvrtke Nimbus Records uz popijevke Giordanija, Schumanna, Brahmsa i Richarda Straussa  nalaze se i pjesma Seh duš dan Blagoja Berse, tri pjesme Božidara Kunca, Daleko m'e biser mora i Domovini ljubavi Ivana Zajca.
  
  Godine 1988. Metropolitan je objavio CD s izborom najboljih diskografskih ostvarenja Zinke Milanov. Snimke su nastajale od 1951. do 1958. godine. Priključen je tekst istaknutog američkog glazbenog kritičara i pisca Geralda Fitzgeralda s naslovom A Vocal Miracle (Vokalno čudo). Fitzgerald je između ostalog opisao oproštajni kocert u staroj zgradi Metropolitana koji je okupio najveće svjetske izvođače: „Večer 16. travnja 1966. dugo će ostati u sjećanju ljubitelja opere. Nekoliko najslavnijih zvijezda kuće okupilo se na toj časnoj pozornici da kažu zbogom starome kazalištu. Među tim velikim pjevačima jedna se pjevačica također oprostila od svoje publike – Zinka Milanov. Bio je to kraj jednog razdoblja. U završnom duetu iz „Andree Chéniera“, koji je pjevala s jednim od svojih čestih partnera – Richardom Tuckerom, uzbuđenje je bilo opipljivo. Bilo je u tome nečega što općinstvo nikada više neće čuti, nečega što će sjajiti u sjećanju. Oboje umjetnika dalo je najbolje od sebe, svježina i moć glasa Zinke Milanov nije uopće dala naslutiti da ima šezdeset godina. Bujice pljeska slijedile su nakon dueta i svečana se priredba nije mogla nastaviti dok se pljesak nije stišao. Nije bilo lako reći zbogom Zinki Milanov. Kako smo sretni bili mi koji smo u njoj uživali!“
  
  U zemlji koja ne oskudijeva zvijezdama, Zinka Milanov bila je jedna od najvećih, a to je priznanje stekla isključivo veličinom svoje umjetnosti. Pozvana je da 9. svibnja 1963. sudjeluje na svečanosti postavljanja temeljnog kamena za gradnju Lincoln Centera kako bi je slikali u toj prigodi. Za djelovanje u Sjedinjenim Američkim Državama dobila je 1984. specijalnu medalju u prigodi 100. obljetnice postavljanja Kipa slobode, kao jedna od 87 istaknutih ličnosti stranog podrijetla koje su svojim doprinosom zadužile New York i Sjedinjene Države. Umrla je u New Yorku trinaest dana nakon 83. rođendana od posljedica moždanog udara 30. svibnja 1989.
  
  Po Zinki Kunc Milanov, čiji je neusporedivo lijep glas američka kritika nazivala „glas stoljeća“, a intendant Metropolitana Rudolf Bing govorio da „ništa ljepše nije u životu čuo“, Hrvatska se prepoznavala u Americi i svijetu. Nažalost, njezino značenje u njezinoj domovini nije vrednovano. U nizu natjecanja i nagrada nijedna ne nosi njezino ime! To nam doista ne služi na čast!
  
  © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 24. svibnja 2014.

Piše:

Marija
Barbieri