U svaku režiju unosim cijeloga sebe

Intervju: Petar Selem, kazališni redatelj, sveučilišni profesor, književnik

• 
  Za Vas se može reći da ste prototip intelektualca u pravome smislu riječi, neobično široke naobrazbe, s odličnim poznavanjem stranih jezika i kultura, mnogostrukih zanimanja, sveučilišni profesor čija su predavanja iznimno posjećena, kazališni redatelj, književnik. Može li današnje školstvo oblikovati intelektualce takva profila?
  
  Ne volim previše kad mi se kaže da sam intelektualac, jer se tom titulom obično kite oni koji ne znaju što su, koji o svemu mudruju i koji daju svoj sud o svemu iako za to imaju malo pokrića. Nećemo imena, ali znamo tko su u našem kulturnom okruženju. Ali, pravo je pitanje - pitanje naobrazbe danas. Nesumnjivo je današnji sustav naobrazbe dugo vremena išao prema stanovitoj specijalizaciji, možda već od prerane dobi. Međutim, kad bi neki elementi bolonjskog procesa zaživjeli, kad bi postojali uvjeti da potpuno zažive, oni bi omogućili stanovitu zanimljivu interdisciplinarnost, čak studiranje različitih kolegija, ne strogo u okviru jedne struke, i s te mi se strane čini da se opet otvara mogućnost za širi pogled, širi zahvat. Drugo je pitanje favorizira li opća kulturna klima danas takve orijentacije ili ne. Nisam siguran da ih previše favorizira i stimulira. Mislim, da se uvijek ipak na kraju krajeva radi o individualnom nagonu, ima li taj mladi čovjek nagon prema širini, prema različitostima, prema ostvarivanju sebe na različitim područjima ili to nema. Ako ima, moći će ga ostvariti i u današnjem sustavu, kakav je da je.
  
  Mislite li da je u oblikovanju Vaše osobnosti veliku ulogu odigrala Klasična gimnazija u Splitu?
  
  To je neporecivo, neprocjenjivo, nešto što nas je sve obilježilo na poseban način. Sigurno je da je takva gimnazija, s takvim profesorima, s takvim rasponom kulturnog uvida, jako, jako puno djelovala. Osim toga, živjeli smo u vremenu, kad nije bilo nekih stvari koje odvlače pozornost mladim ljudima. Moj sin, na žalost, previše vremena provodi pred laptopom, računalom, play-stationom. Mi smo imali samo knjigu, kazalište i šport. I ono što smo upijali u toj divnoj Klasičnoj gimnaziji. A to je imalo presudniji utjecaj na djecu nego što je to danas. Profesori su vjerojatno i danas isto tako dobri, moj sin je u sjajnoj zagrebačkoj Sedmoj gimnaziji u kojoj je ravnateljica Ljilja Vokić. Mladome čovjeku danas toliko stvari odvlači koncentraciju i ne može asimilirati ono što smo mi asimilirali u našoj Klasičnoj gimnaziji.
  
  Rekla bih da osobnosti takvog profila ipak u krajnjoj liniji bitno utječu na oblikovanje i održavanje nacionalnog identiteta. Mislim da su takvi ljudi prijeko potrebni. Što Vi mislite?
  
  To je neporecivo. Dobro znamo da je naš nacionalni identitet održala kultura. Održali su ga ljudi širokog obzora koji su imali istodobno nacionalni osjećaj, koji su znali vrednovati ono što nam je naša tradicija zavijestila, a istovremeno su imali uvid u svijet pa su znali ono što smo dobili vrednovati kroz svjetski obzor. To je presudno, bitno, za identitet nacije i bojim se da bi svođenje na uske struke, uske specijalizacije moglo zaista dovesti do toga da imamo puno dobrih stručnjaka ali da se izgubi sveukupni nacionalni identitet koji je bitan i presudan i koji nas određuje prema vani. U mnogim mojim susretima, poglavito u Italiji i Francuskoj u kojima sam dulje boravio, vidio sam kako se po tim mjerilima vrednuje ne samo čovjek nego i nacija kojoj pripada.
  
  Mi se kao mala zemlja ne možemo natjecati s velikima u velikim stvarima nego, prema mojem mišljenju, s nekim posebnim talentom, bez obzira na kojem području bio. Čini mi se da ne djelujemo dovoljno u tom pravcu. Eto, prošla je stota obljetnica rođenja naše velike umjetnice Zinke Kunc Milanov, predobro poznate u cijelome svijetu, a da nismo učinili ništa, ili vrlo, vrlo malo da se njezinom značenju da dostojna važnost. A to se vani, poglavito u Americi, gdje je bila neprikosnovena vrijednost, učinilo. Nije li to žalosno?
  
  To je tužno. Tužno i ružno. Znate, kod nas je veliki problem memorija, pitanje nacionalne i kulturne memorije. Sve se brzo zaboravlja i svatko kao da želi krenuti od samoga sebe, kao da prije toga ništa nije bilo. Da previdimo jednu Zinku Kunc, to je loš simptom o stanju naše nacionalne memorije, o stanju svijesti o tome tko je ovu hrvatsku zemlju promovirao po svijetu.
  
  Slično se dogodilo i s Milkom Trninom. U Covent Gardenu je Muzej grada Zagreba priredio 2006. izložbu u povodu njezina posljednjeg nastupa u toj velikoj opernoj kući. U Zagreb se ta izložba nije prenijela.
  
  Što da Vam na to kažem? Nemam komentara.
  
  Ali, imate li utjecaja?
  
  Na žalost, u tome me trenutku nitko nije konzultirao. Da me netko na to upozorio, budite sigurni da bih intervenirao, koliko mogu, da se ta izložba prenese u Zagreb.
  
  Što Vas je potaklo da se bavite opernom režijom, režijom uopće?
  
  Tu sam ideju o svojoj vokaciji nosio još iz gimnazije. Kad sam bio student, nije se mogla upisati režija odmah poslije gimnazije, nego je prethodno trebalo studirati neki drugi fakultet. Na tome je inzistirao Dr. Branko Gavella i mislim da je to bilo vrlo dobro, jer čovjek treba imati zrelost i širi obzor da bi pristupio režiji. Nedavno sam čitao intervju s Božidarom Violićem, i on se s time slaže. Na žalost, čim je Gavella umro, to se promijenilo iz razloga u koje ne želim ulaziti. Dakle, morao sam nešto studirati i izabrao sam ono što me zanimalo, arheologiju, povijest, povijest umjetnosti, ali uvijek sam nosio u sebi vokaciju redatelja. Tek onda sam otišao na Akademiju. U Francuskoj sam studirao egiptologiju i tamo sam vidio toliko prekrasnih predstava, bilo je to vrijeme Théâtrea Nationale Populaire s Jeanom Vilarom i Gérardom Philippeom koji je igrao velike uloge Lorenzaccia i Cida, gledali smo ga i u Zagrebu, i to me, jasno, pratilo i ispunjavalo. U međuvremenu je na Akademiji došlo do promjene tog sustava studija. Ukazala mi se onda prilika da pišem kritike kako bih poboljšao svoj materijalni status...
  
  i to vrlo dobre, raščlanjujuće, konzistentne...
  
  pa su se ukazale mogućnosti režiranja. Bilo je to najprije u HNK-u u Zagrebu još za vrijeme Ive Vuljevića kad sam asistirao Vladi Habuneku u Evgeniju Onjeginu, zatim Vladimiru Ruždjaku u Pelleasu i Melisandi, pa sam bio suradnik Nandu Roji u Aidi. Slijedio je &TD i dramske režije u njemu, i tako je krenulo. Onda je došlo do duljeg zastoja nakon sloma Hrvatskog proljeća, kad sam dospio na crnu listu i nije se smjelo pojaviti moje ime. Međutim, osamdesetih godina prošloga stoljeća tadašnji intendant HNK-a Marijan Radmilović želio me je vratiti u hrvatsko kazalište i nakon borbi s raznim komitetima, SUBNOR-ima i sličnim centrima odlučivanja ishodio je dopuštenje da me pozove. Nije dolazila u obzir drama, jer je to ideološki osjetljivo, pa sam dobio operu – Nabucca.
  
  Taj će se Nabucco, koji nam je svojedobno donio lijepa priznanja i u inozemstvu, skinuti s repertoara. Teško je dokučiti zbog čega, jer još uvijek lijepo izgleda i publika ga voli, pruža mogućnost za gostovanja kakvo je bilo nedavno izvanrednoga Željka Lučića, stasa krasan Zaccaria Luciana Batinića. Možete li nešto napraviti da se spriječi odlazak iz repertoara nesumnjivo najbolje postojeće realizacije Verdija u HNK-u?
  
  Jedino mogu urgirati. Predložio sam ravnatelju Opere Branku Mihanoviću da koncem lipnja obilježimo 25.godišnjicu premijere Nabucca s dvjema svečanim predstavama. On mi je odgovorio da su u pitanju financijski razlozi, da treba naći sponzore. Meni je već pomalo glupo urgirati za jednu stvar koja je toliko evidentna. Predstave su uvijek pune, publika ga voli. Trebalo bi dekor malo osvježiti, to je istina, ali predstava, kako kažete, još uvijek lijepo izgleda.
  
  Lučić, koji je danas nesporno jedan od dvojice, trojice najvećih svjetskih verdijanskih baritona, bio je vrlo zadovoljan upravo s režijom. Rekao je da takva režija, za koju bi se uvjetno moglo reći da je za današnje pojmove statična, pruža pjevaču priliku da sve iskaže glasom, pogledom, mimikom, gestom i da je to daleko uvjerljivije i svakako djelu primjerenije nego ono što danas gledamo u većini opernih režija koje su u neprekidnom pokretu.
  
  Dalo bi se reći i o toj statičnosti. Kad smo gostovali u Boljšom teatru, doajen ruskog opernog kazališta nekadašnji slavni tenor Ivan Kozlovski održao je mali govor o predstavi. Dao je vrlo iscrpnu analizu, rekao je da je režija prividno statična ali nosi vrlo jaku unutrašnju sažetu dinamiku i naboj.
  
  Potpuno se slažem. Treba li skakati po sceni da se postigne dinamika?
  
  Ili visiti naglavce na konopcima?
  
  Nikako nisam protiv modernih režiji, treba ići naprijed, u korak s vremenom. Ali, ne mislite li da je režija Giancarla Del Monaca Cavallerije rusticane prije dvadeset i više godina bila daleko modernija od ove nedavne?
  
  Del Monacova je režija bila sjajna i moderna u duhu, ne u nekim vanjskim elementima.
  
  Dakle, što znači moderna režija?
  
  Moderna režija nosi senzibilitet koji poštuje djelo, moderni senzibilitet koji se izražava kroz djelo, ali ne kroz deformaciju djela, ne kroz uništavanje djela. Takva je bila ta Cavalleria, takvi su na stanovit način u svoje vrijeme bili Nabucco, Macbeth. Moj prijatelj dirigent Angelo Cavallaro pričao mi je da je dirigirao jednu operu u Švicarskoj s nekim njemačkim redateljem, koji je radio takve stvari da mu je nakon nekoliko pokusa rekao: "Čuješ, prijatelju, ako mrziš operu, zašto je režiraš? Pusti je na miru."
  
  Međutim, nameće se pitanje, nije li ta težnja modernosti, prije bih rekla pomodnosti, uvjetovana manjkom pravih pjevačkih umjetničkih ličnosti?
  
  Sigurno. Prava umjetnička ličnost uvijek nalazi mogućnost da se iskaže bez egzibicija. Ona se iskazuje kroz vlastito čitanje, ali kroz čitanje koje proizlazi iz djela. Čim dolaze ljudi koji hoće raditi neku svoju privatnu afirmaciju i pokazati se kako su originalni, zanimljivi, nekonvencionalni, to su obično plitke, prazne ličnosti, koje nemaju pravo pokriće. Ne bih htio generalizirati, jer sam vidio u modernom izričaju dobrih predstava, međutim velik broj modernih zahvata u operu ide protiv opere. 
  
  I često se kose s tekstom.
  
  Često dolaze u nonsens s tekstom. Ako netko kaže na pozornici: zatvori vrata, ona ne moraju biti stvarno tamo, ali mora biti odnos prema nekom punktu u prostoru gdje će ta imaginarna vrata biti. Mora se poštovati logika teksta. Ne doslovce ali njegova bit.
  
  Tosca ne može biti bez lepeze, Otello ne može biti bez rupčića...
  
  Apsolutno. To su dramski agensi. Bez toga nema drame.
  
  Vi ste i književnik. U jednoj svojoj knjizi osvrnuli ste se na naše istaknute operne umjetnike. Kakva je danas u nas situacija u tom segmentu?
  
  Nekad smo imali velike operne umjetničke osobnosti. Imao sam sreće da sam još radio s nekima od njih, s Ruždjakom, Ferdinandom Radovanom, Dunjom Vejzović, Mirkom Klarić, Brankom Stilinović, Rudolfom Franclom, Pierom Filippijem. Danas imamo dobrih mladih pjevača i čini mi se da izrastaju ličnosti. Čini mi se da je Adela Golac-Rilović u Mirjani pomalo izrasla u nešto više od jedne talentirane dobre mlade pjevačice. U toj dvostrukoj ličnosti Mirjane-Mire otišla je dalje i ostvarila nešto što se ne može ostvariti ako nisi ličnost. Tu osjećam pomak. Na žalost, ne vidim ih puno. Ali, mladi trebaju dobiti prigodu, Adela ju je dobila u toj teškoj i na prvi pogled nezahvalnoj ulozi, zablistala je i pokazala se kraljicom scene.
  
  Dodala bih, da je Adela Golac-Rilović studirala i novinarstvo, što dokazuje da ima šire interese.
  
  Mirka Klarić je završila Filozofski fakultet. Itekako se na njezinoj širini, na njezinoj glumačkoj ličnosti vidjelo da ima širi uvid, da je to osoba koja ima kulturu, znanje, i prema tome može koncipirati likove – Tatjanu u Onjeginu, Natašu u Ratu i miru – s literarnog i operno-glazbenog stajališta.
  
  Mislite li da je zaista moguće koncipirati jednog Don Carlosa, Simona Boccanegru, Werthera, Rigoletta bez široke lepeze interesa?
  
  Nije moguće. U Don Carlosu se ne radi ni o kakvoj akribiji, ne treba biti štreber i prostudirati sve što se događalo na španjolskom dvoru u to vrijeme, ali Schillera treba poznavati. Treba znati odnos Schiller – Verdi i u čemu je Verdi genijalan, kako je genijalno sažimao Schillera. Taj njegov smisao genijalnog dramskog sažimanja može se razabrati tek ako se ima širok uvid. Dok sam režirao Don Carlosa, stalno mi se vraćala slika koju sam vidio u Escurialu: dva sarkofaga na kraju duge galerije u grobnici kraljeva – Don Carlosa i Elizabete de Valois. Ništa nije bilo među njima, jedino su umrli iste godine, ali nešto sam čudno osjetio.
  
  Kad je svojedobno Peter Busse režirao Toscu u Zagrebu (i ona je tko zna zašto nestala iz repertoara) rekao je: "Tosca, naravno, nije Trubadur i ne pruža tolike mogućnosti." Što Vi mislite o tome?
  
  Toscu na žalost nisam režirao a Trubadura sam pet puta režirao u pet gradova u četirima državama. Nisam siguran da je u pravu. Trubadur pruža pikturalne mogućnosti, mogućnosti spektakla, zanimljivih psiholoških izvoda, on je fenomenalno psihološki zanimljiva opera, neka vrsta psihoanalize, libreto nije ni u kojem slučaju glup kakvim ga neki neznalice žele prikazati, dapače, dramatski je vrlo zanimljiv, odnosi između likova iznimno su složeni. Tosca možda pruža više mogućnosti u nekoj svojoj bezobraznoj mladenačkoj erotičnoj opijenosti životom. Ima tu čudesnu besprizivnost, nešto što mene apsolutno fascinira, tu reconditu armoniu (skrivenu harmoniju). Polaskalo mi je kad je jedna osoba napisala esej o meni i stavila mu naslov Recondita armonia.
  
  Ali ne određuje li Puccini na stanovit način pristup svojim djelima? Ne pruža li Verdi veću mogućnost mašti?
  
  O tome bi se esej mogao napisati. Verdi je apsolutno genijalan dramaturg koji ostavlja puno prostora za dogradnju. Ima tu uvijek nešto mitsko. Puccini je isto tako genijalan dramaturg ali na drugi način, ako hoćete, psihološki izravniji, lociraniji, određeniji.
  
  A kad sam pitala jednog našeg uvaženog redatelja bi li radije režirao Rigoletta ili Wozzecka, odgovorio mi je: kakvo pitanje? Pa, naravno, Rigoletta.
  
  Nisam siguran da bih i ja tako decidirano odgovorio. Wozzeck je poseban tip glazbenog teatra, a Rigoletto pripada velikoj obitelji jednog glazbenog kazališta. Wozzeck je samo jedan, poseban fenomen u povijesti opere.
  
  Ali i on je na stanovit način određen.
  
  Naravno, i tu možemo ponoviti ono što smo rekli o odnosu Verdija prema Pucciniju, o prostoru koji Verdi ostavlja i kako je to genijalno. Režirao bih jednog i drugog, ali s obzirom da sam režirao toliko Verdija, izabrao bih Wozzecka.
  
  Dotakli smo se, osim Wozzecka, samo talijanske opere. Valjda ima i drugih autora koji Vas zanimaju?
  
  Svakako, na prvome mjestu Boris Godunov. To mi je jedna od najdražih i najboljih režija, možda najdivniji posao koji sam imao. Bio sam sretan kad mi je sadašnji direktor Drame u Splitu Goran Golovko rekao: "Profesore, ja još dan danas pamtim tu predstavu." Tada je bio student. Boris Godunov je genijalna opera s tim svojim širokim povijesnim i psihološkim zahvatom, s tim ludim parom Samozvanac - Marina ...

  znači s poljskim scenama...
  
  svakako. Zločin je ispustiti poljske scene. Dakle, Boris s tim sjajnim parom i završnim prizorom u Kromima. To je toliko moćan, čudesan prizor, s pojavom Samozvanca koji prođe kao čudna kometa, jezuitima, narodom. U svojoj redateljskoj postavi zadržao sam povijesnu vjerodostojnost, ali taj sam prizor prebacio u 1917. godinu. Divan je i Evgenij Onjegin, pa Carmen, meni jedna od najdražih opera, jedna od najgenijalnijih uopće. Zadovoljan sam sa svojom vizijom Carmen. Imao sam Martinu Tomčić u svojim najboljim trenucima, ona je velika ličnost, i presretan sam da sam imao prilike to s njom raditi.
  
  Wagner – ništa?
  
  Rado bih rado radio jednog Wagnera. Nadao sam se da ću ga raditi u Splitu ali intendant Milan Štrljić nije za to. Smatra da je to skupo i da neće imati publiku. To me žalosti, jer je jedan od razloga zašto sam prihvatio ovaj posao u Splitu bila nada da ću postaviti jednog Wagnera. Možda Ukletog Holandeza, ali najradije bih Lohengrina ili Tannhäusera. Nadajmo se da ćemo to ipak jednoga dana ostvariti, jer bi mi bilo žao da završim svoj redateljski curriculum bez jednog Wagnera.
  
  Kako vidite budućnost opere u Hrvatskoj?
  
  Opera u svijetu ima veliku budućnost. Svugdje daleko nadilazi dramu, pruža enormne mogućnosti. Ona ima i veliki vitalitet i možda je od svih kazališnih oblika najvitalnija. Mogu je jedino potamaniti besmisleni pokušaji modernizacije koji će prije ili poslije otjerati publiku. U Hrvatskoj se, sve u svemu, opera dobro drži. Možda bi trebalo pomoći Osječkoj operi da opet dostigne razinu koju je nekoć imala. Inače, nisam nimalo ksenofob, ali zamjećujem i nerazmjerno velik priliv stranih dirigenata i redatelja, ponekad neporecivo kvalitetnih, ali ponekad i takvih koji ruše razinu i standard koji smo već davno postigli.
  
  Kako se bolje osjećate, kao sveučilišni profesor ili kazališni redatelj?
  
  Drago mi je vidjeti studente oko sebe, ali se od svega ipak najbolje osjećam kad se popnem na pozornicu, kad čujem zvuk glasovira, pjevače koji pjevaju, kad im prenosim svoju ideju, viziju. I to je jedino mjesto kad nikad nisam umoran. Ma koliko se loše osjećao, na opernoj probi nikada nisam umoran.
  
  Jeste li zahtjevni?
  
  Apsolutno, i prema sebi i prema onima s kojima radim. Vrlo, vrlo sam zahtjevan i mislim da se u tim stvarima ne smiju raditi krivi kompromisi. Ili se radi ili se ne radi, a kad se radi, daje se cijeloga sebe. Sjećam se velikog Giorgia Strehlera, koji je bio na vrhuncu kad sam s njim surađivao i koji je u svaku predstavu unosio cijeloga sebe, do krajnjih granica tjelesnih mogućnosti, i prema tome, čovjek ne smije biti popustljiv ni prema drugima ni prema sebi.
  
  © Marija Barbieri, KULISA.eu, 26. kolovoza 2008.