Scarpia u gaćama

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Giacomo Puccini, Tosca, dir. Srboljub Dinić, red. Lorenzo Mariani

• I to smo dočekali – rimskog baruna u gaćama i akrobatkinju (Iva Peter Dragan) koja se u like slavne Florije Tosce na završetku opere spušta na mrtvog Cavaradossija – što je na premijernoj izvedbi popraćeno smijehom. Ako se u tome sastoji modernost režije, kao i u tome da Tosca dolazi u crkvu dekoltirana i nepokrivene glave, a Scarpia naprotiv sa šeširom na glavi a vojnici s puškama, ako je Marija Magdalena na slici neopisivo ružna a Cavaradossi uspoređuje njezinu ljepotu s Toscinom, ako Scarpiju masiraju a on neporedno poslije pjeva kako je prekinuo večeru – onda se postavljaju neka pitanja.
  
  Redatelj Lorenzo Mariani htio je napraviti suvremeni triler po uzoru na Hitchcocka, kako je rekao, no zašto su onda muškarci odjeveni u suvremenu odjeću a Tosca nosi kostim u stilu empirea, i to isti u crkvi kao i na svečanoj kantati, koji k tome djeluje prilično jeftino i nimalo elegantno (kostimografkinja Syvia Aymonino). I zašto onda u crkvi, koja je samo naznačena snopom svijeća (scenograf Maurizio Balò), za procesije Te Deuma nose crkvenog velikodostojnika? Što radi u njoj onaj pregršt dvojnica razgolićenih crvenih Tosci? No i tako scenski koncipirana i realizirana Tosca kakvu smo sada doživjeli spas je poslije užasa Trubadura i Aide.
  
  Opera je ipak glazbeno-scenska vrsta (a ne scensko-glazbena kako bi htjeli današnji redatelji) i muzička komponenta izvedbe u prvom je planu, a ona je u cjelini bila zadovoljavajuća. To se ponajprije odnosi na visoku razinu svirke orkestra na premijeri (na reprizi se već osjetio mali zamor) kakvu već dugo nismo čuli, a to puno znači, znajući koliko je Tosca zahtjevna za orkestar i za dirigenta. Srboljubu Diniću pripada velika zasluga da je to postigao, no možda mu je u tome pomogao i pristup koji je bio primjereniji romantizmu nego verizmu. Izbjegavao je emfatičnosti pa je npr. uvod u treći čin bio prilično blijed a poznata sekvenca violončela precizna ali bez dovoljno tona. Nije bilo uzbudljivosti. Dinić je podcrtavao zaobljenost fraze kao u belkantu što je pogodovalo Lucianu Batiniću da lijepo pjeva Scarpiju u drugome činu. Često je pravio dulje stanke što sigurno nije pridonosilo dramskoj napetosti partiture ali je možda olakšavalo posao orkestru. Pogotovo je prvi čin djelovao dosta ravno i jednolično.
  
  Pohvale idu premijernoj protagonistici Gabrieli Georgievoj koja je pokazala sve osobine vrhunski profesionalne glazbeno-scenske umjetnice. Potpuno je vladala pjevačkom dionicom i sve što je radila na sceni bilo je smisleno i dorađeno. Reprizna protagonistica Kristina Kolar ima zaobljeniji i snažniji glas ali još treba raditi na vokalno središnjem dijelu uloge, molitvi Tosce, tj. na njezinu završetku koji nije bio dobar pa ju je to dekoncentriralo do kraja čina. No u trećemu je lagano posvijetlila ton i posve se vratila k sebi. Ni s čim nije odavala da joj je to prvi nastup u tako zahtjevnoj ulozi, toliko je bila sigurna i suverena. Pohvaliti valja i njezinu dikciju talijanskog jezika.
  
  Premijerni Cavaradossi Zurab Zurabishvili bio je muzikalan i korektan ali mu je nedostajalo scenskog šarma, što je u većoj mjeri imao reprizni Domagoj Dorotić, ali on je u prvom činu izgledao kao debitant, toliko je bio nesiguran. U drugome je već došao k sebi a u trećemu se iskupio svojim lijepim glasom i lijepo otpjevanom arijom E lucevan le stelle. Ni premijerni ni reprizni Scarpije, Luciano Batinić i Davor Radić nisu pravi interpreti te uloge čija najveća kvaliteta, ali i najveći izazov, leži upravo u adekvatnom glasovnom iznašanju niza boja i nijansi u izrazu, počevši od samog nastupa koji mora utjerati kod prisutnih strah i trepet. Tradicija izvrsnih interpreta Scarpije u zagrebačkoj Operi previše je bogata i pamtljiva da bismo je mogli zaboraviti i zanemariti.
  
  U ostalim ulogama uspješniji su bili premijerni izvođači: Siniša Štork (Angelotti), Ozren Bilušić (Crkvenjak), Antonio Brajković (Sciarrone) i Ante Batinić (Tamničar), dok je u ulozi Spolette bolji bio reprizni Damir Klačar. Osobno više volim kad Pastira pjeva kristalno svjež sopran iz zbora nego dječji glas koji je k tome bio neozvučen (Magdalena Kovač). Udio zbora (zborovođa Ivan Josip Skender) bio je korektan.
  
  Sve u svemu, solidno ali ne oduševljavajuće, nedovoljno za bogatu tradiciju Tosce u zagrebačkoj Operi (osim posljednje obnove), puno za sadašnji trenutak hrvatske opere.
  
  © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 10. ožujka 2014.

Piše:

Marija
Barbieri